Mučene, prebijene pa i ustrijeljene životinje. Spomenka je vidjela sve to, no i ona je bila užasnuta prizorom kraj deponija u Bosanskom Brodu prije desetak dana. Netko je tamo ubio psa i ostavio ga da visi na drvetu. Zvjersko iživljavanje nad životinjama samo koji kilometar od hrvatske granice traje godinama. Ljudi na odlagalištu otpada ostavljaju životinje da umru od gladi, tuku ih, a neki čak na njima vježbaju strijeljanje. One koje uspije Spomenka spašava od sigurne smrti. Iako joj zbog toga prijete, u dvorištu ih ima pedesetak. Kaže da je s njezine strane granice baš i ne razumiju, no pomoć dobiva iz Hrvatske. Desetke životinja spasili su baš hrvatski volonteri, a neke od njih udomili su i u jednom domu za starije
Koja je životna misija volonterke Spomenke Milkanović - Cice bilo mi je jasno čim sam je vidio. Dok smo prilazili kako bismo se pozdravili, vidjela je ozlijeđenu pticu i odmah krenula u spašavanje.
Nije sigurna koju točno pticu drži. Vjerojatno vranu. Kasnije sam guglanjem provjerio da je to gačak. S njim u ruci vodi nas do zloglasnogdeponija kod Bosanskog Broda, udaljenog samo dva kilometra od hrvatske granice. S ekološke bombe još se dimi nakon jučerašnjeg požara. Ovdje su deseci pasa ostavljeni da umru od gladi, bolesti ili najčešće - ljudske ruke.
"Donose ih ljudi. Kako dolaze istovarati smeće, tako dovoze i pse i ostavljaju ih u nadi da oni njihovu smrt neće gledati, ali mi volonteri na žalost svaki dan moramo gledati njihovu smrt i patnju."
"Ovo je deponij u Bosanskom Brodu. Na žalost, odavde se često mogu vidjeti videosnimke ubijenih pasa, dal' zaklanih, dal' prebijenih. Jedan od tih slučajeva je i ovaj slučaj gdje sam u nedjelju naišla na prizor da je pas ubijen i bačen na drvo... Za ovakvo djelo, za ovakve ljude, monstrume, nemam riječi. Za ovaj deponij mi volonteri kažemo da je pakao na Zemlji... jer psi uglavnom završavajumrtvi ubrzo nakon dolaska ovamo", rekla je volonterka Spomenka Milkanović.
Traži šarplaninku i nekoliko ostalih pasa koje je posljednjih dana hranila. Nada se da su još živi. Ali ne može biti sigurna. Nekoliko stotina metara dalje ipak pronalazipsa kojega je tražila. Ipak je živ. On ide u svoj novi dom. Samo, postoji jedan mali problem. S posljednjim pogledom prema deponiju, vozimo se do Spomenkine vikendice. Nekad je to bila prava kućica za odmor s uređenim dvorištem. Sad je - utočište za životinje.
„Svaki pas meni je drag. Svaki pas je u mom srcu, ali ima posebnih pasa za koje se čovjek veže. Imamo Perlu koja je prihvatila bebu bez mame i dojila je. Imam Veru koja je isto dojila tuđe štence. Imam Pika koji je nekad bio divlji pas, a sad je najpametniji i najbolji. Sve ih volim na neki svoj način, imala sam psa Matisa kojemu je tri sata trajala operacija, kojega sam skinula s drveta jer je bio zaklan. Imala sam Fidu koji je bio prebijenih nogu, imala sam slijepe pse. Imala sam Lea koji je bio kod mene. Imala sam 40 pasa i slijepog Lea“, rekla je Spomenka.
Toliko pasa traži neprekidnu brigu, a držati ih pod kontrolom zahtijeva mnogo energije i živaca.
Iako je problem napuštenih i maltretiranih životinja u Bosni i Hercegovini enormno velik, Spomenka je sama. Lokalne vlasti joj ne pomažu: nitko ne želi pomoći jednoj, kako kažu, "čudakinji koja kući dovlači bolesne pse".
"Nažalost, ne s ovih prostora jer ovdje nitko neće pomoći. Nikad nitko nije pomogao. To su ljudi iz Hrvatske, Austrije, Slovenije, Njemačke koji dođu i pomognu, koji prate videa i objave i do čijeg srca dolaze te emocije u vezi s ovim životinjama, tako da nas životinje povezuju. Životinje povezuju, nema mostova, granica, ničega. Životinjepovezuju i ono nepovezano. Kad su životinje u pitanju, čitava ex-Yu je na nogama. Bilo odakle je pas, u tome smo svi složni", rekla je Spomenka.
Volonteri iz Hrvatske trude se što više pasa prevesti preko granice jer kod nas su im šanse za liječenje i moguće udomljenje znatno veće. U hotelu Abra iza Velike Gorice je dvanaest od ukupno dvadesetak pasa koji su na privremenom smještaju u Hrvatskoj.
„Svi su željni pažnje, ljubavi i maženja. Dragi su i nisu agresivni. Pojedinima treba samo malo više ljudskog dodira da se naviknu, ali bit će zahvalni tko god da ih udomi“, rekla je volonterka Ana Matijašić Dolić.
Ovdje se nalaze i Tom i Jerry. Pas i mačak s jednim okom koji će zauvijek ostati povezani sa Spomenkom.
"To su bili pas i mačić koji su također bili na deponiji i koji su bili jedan nerazdvojni par. Tom se brinuo o tom malom slijepom mačiću Jerryju i ja sam, kad sam to vidjela, dovela ih u svoje dvorište. Moji psi su prihvatili i mačića, i Toma, i njega je Tom čuvao kao malu bebu... Prilikom operacije u Banjoj Luci Jerry je pao u komu. Sat i pol trajalo je oživljavanje, odnosno zagrijavanje da bi se Jerry ponovno vratio u život. Poslije sat i pol veterinar je rekao da Jerryju na žalost nema spasa. Na to sam ja rekla neka dovedu Toma da se oproste. Tom je ušao u ordinaciju i počeo Jerryja lizati po trbuhu i to je trajalo desetak minuta, a mi smo svi plakali. Poslije jedno 10 minuta Jerry je počeo mijaukati i doslovno oživio!! Tad je tek počeo plač nas svih u ordinaciji. Dobri Tom je oživio Jerryja", ispričala nam je Spomenka.
Tom i Jerry i dalje su nerazdvojni i u Hrvatskoj čekaju nekoga tko bi ih mogao udomiti zajedno.
"Oni su kao iz bajke. Igraju se zajedno, paze jedan na drugoga, Tom je zaštitnički nastrojen", rekla je volonterka Ana.
Želja svih je da Tom i Jerry u novi dom dođu zajedno.
"Da imaju lijepo dvorište za šetnju, da nisu u boksu, da nisu u stanu u zatvorenom prostoru i da imaju svu ljubav ovoga svijeta! Zaslužili su, s obzirom na što su sve prošli i oni i mi da ih dovedemo ovamo", rekla je volonterka Ana.
Kroz mnogo toga zajedno sa svojim psima prolazi i Spomenka. Iako o tome ne voli govoriti, ne može sakriti da je bolesna. Jako bolesna.
"Moje zdravstveno stanje je dugi niz godina nizbrdo. Imala sam malo više operacija, pet operacija... 2011. tumor dojke, 2016. sam imala dvije operacije i 2019. lipofom na jetri. Bila sam u komi 2016. godine poslije dvije operacije u jednom danu, 13 dana", rekla je Spomenka.
Ovi psi meni znače mnogo u životu jer ja ove životinje volim još od malena i ovi psi mi daju snagu i volju i borbu za život. Gledajući njih i njihove patnje, to mi daje još veću snagu. Jako puno mi znači njihova ljubav, pažnja i sve njihovo.
Oko pasa angažirana od zore pa do kasne večeri. Pomaže joj i 73-godišnja majka. Nevoljko, ali pomaže. Jer vidi kako njena kći riskira svoje krhkozdravlje samo da bi pomogla psima kojima nitko drugi ne pomaže. Dolazila ih je hraniti čak i kad bi nakon operacije jedva hodala.
S obzirom na krhko zdravlje, Spomenka se boji. Ali, ne za sebe, već strahuje što bi njezin odlazak značio za pse.
"Toga se bojim. S tim liježem i ustajem, sa strahom, ne daj Bože, da se meni opet nešto dogodi, što će biti s ovim psima? Ali onda se opet nadam da kolege volonteri ne bi dopustili da psi opet završe na deponiju ili na ulici", rekla je Spomenka.
"Ona je na žalost sama, sama se brine o pedesetak pasa. Što znači, treba ih pustiti, treba očistiti iza njih, nahraniti ih, dati im vodu i to su samo psi koji su kod nje, na smještaju. A tu su još i psi na deponiju koje ona obilazi, hrani i ako ima mogućnosti skupi kod sebe ako ima mjesta. Ono što nama treba jesu volonteri koji bi Spomenki barem jedan dan došli pomoći, kao što smo mi već išli", rekla je volonterka Ana.
Iako joj je dvorište prepuno pasa i više nema kamo s njima, svejedno i dalje odlazi na deponij jer užasima i patnji tamo kao da nema kraja. Naime, u 'obračun' s napuštenim psima šalju se - lovci.
"Bilo je prije nekoliko godina slučajeva da ih nisu ubili, već ih ranjene ostavili kraj puta da umru. Bilo je ženki koje su po šest hitaca imale u sebi, koje su imale štence, a mame su ubijene sa šest hitaca na tom deponiju. Oni jednostavno naiđu i ubiju ih. Vlasti prema tom pitanju nisu uključene i nisu zainteresirane da budu uključene u problematiku spašavanja životinja u našem gradu", rekla je Spomenka.
Da stvar bude gora, Spomenka i sama riskira život svaki put kad dođe na deponij hraniti pse.
„Prijetili su mi da će i mene ubiti i zaklati ako me vide da opet dolazim“, rekla je Spomenka.
Ovaj je pas uginuo istog dana kad ga je Spomenka snimila. Nije ga mogla uzeti doma jer nema karantenu i nije smjela riskirati da zarazi ostale pse. Nije imao sreću kao Bonnie i Clyde, koje ovdje zovu jednostavnije - Žućo i Crna. Nakon dugog procesa liječenja i socijalizacije, svoj su novi dom pronašli u Domu Severović. Onom za osobe starije životne dobi u blizini Donje Bistre.
"Oni njihove, naše pse, stvarno jako vole. Približili su se, bave se s njima, razgovaraju s njima, šetaju ih, veliki pozitivan utjecaj imaju na naše korisnike", rekla je vlasnica Doma za osobe starije životne dobi Gordana Martinec.
"Meni je to toplo. Meni pas čini toplinu u mojoj duši, da vam pravo kažem. Ja obožavam pse. Tu smo odijeljeni od familije i kad imate psa oko sebe, odmah je ljepše... Tražimo ljubav, a taj pas daje ljubav. Dođe tu i pogleda vas. Pogledajte njegove oči i vidite samo kakva je to ljepota", govori nam štićenica doma Štefanija Kapetanović.
Spašeni su zahvaljujući silnom trudu jedne žene, čiji dan polako završava. 49 pasa sito je za danas. Koliko će ih u domu Spomenke Milkanović - Cice biti sutra, to ne zna ni ona. Kao ni tko će od njezinih pasa pronaći svoj pravi dom, topliji od dvorišta vikendice u blizini Bosanskog Broda.
"Poruka ljudima je da i psi i bilo koja životinja, da je živo biće na ovoj Zemlji, da zaslužuje da živi normalanživot, da se na njima ne iživljavaju, da ih se voli, da su to živa bića koja pružaju dosta ljubavi i pažnje ljudima, a toga često nismo ni svjesni", rekla je Spomenka.
