Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir u akciji "I ja hoću čuti
igru" traži promjenu zakona te financijsku pomoć države da bi se
u redovni predškolski program uključila
gluha, nagluha i gluhoslijepa djeca.
Roditelji se bore za pravo svoje djece da se ravnopravno uključe u zajednicu, a ne da budu izolirani u posebnim vrtićima. U društvu koje ima novca za koješta, tek su rijetki primjeri poput djevojčice Isabel Tarcaj ostvarili pravo na prevoditelja na znakovni jezik. Omiljena u svom vrtiću gdje su i teta i mnoga vršnjaci naučili znakovni jezik, Izabel je pravi dokaz da se u budućnost djece isplati ulagati.
Živjeti s tjelesnim oštećenjem nije jednostavno, a još je gore kada društvo može pomoći integraciji u zajednicu, ali to ne čini. A kada se sve to događa djeci – onda se radi o pravoj bešćutnosti.
Gluha, nagluha i gluhoslijepa djeca u iznimno važnom predškolskom
razdoblju ne mogu u redovne vrtiće jer im država ne omogućava
prevoditelje na znakovni jezik.
Umjesto da se druže s drugom djecom, preostaje im biti u društvu
roditelja.
Primjer djevojčice Isabel koja ima prevoditelja pokazuje koliko je to važno pa Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir u akciji "I ja hoću čuti igru" traži promjenu zakona te financijsku pomoć države.
"Ja se zovem Izzy, Isabel Tarczay. Ja volim ići u vrtić i igrati
se s prijateljicama", predstavila nam se petogodišnja djevojčica
znakovnim jezikom.
Njezina prevoditeljica Morena su Isabeline
uši.
"Ti voliš ići u vrtić. Što se voliš igrati tu u vrtiću?" - Volim se ići vani igrati, natjecati se, igrati se lopova, ljuljati..." izgleda njezina komunikacija s prevoditeljicom pomoću znakovnog jezika.
Izzy je jedna tek nekoliko gluhe, nagluhe i gluhoslijepe djece u Hrvatskoj koja polaze redovan vrtić. To može - zbog prevoditeljice.
Svako jutro odlazimo u posebnu prostoriju kako bismo provele individualni rad, kako bi se dijete upoznalo s pričama koji će se taj dan raditi u skupini, kako bi se vježbao vokabular, znači upoznavanje s novim riječima, rad na strukturi rečenice. Kako bi dijete kada uđe u skupino bilo sigurno u sebe, pripremljeno", objašnjava nam prevoditeljica Morena Šuk.
Morena je uz Izzy svaki trenutak u vrtiću, ali i na izvanvrtičkim aktivnostima.
"Moja uloga je ta da ja njoj prenosim sve informacije iz njezine čujeće okoline. Djevojčica je u potpunosti samostalna, a ja sam joj podrška u komunikaciji. Što kažu djeca, odgajateljice u skupini, zapravo sve osobe s kojima ona dolazi u susret. Da joj se prevede na znakovni jezik, gdje istovremeno koristim i glas i obrnuto - sa znakovnog na glasovni", priča nam prevoditeljica.
Baš kao Izzy - i Lucijan je nagluho dijete. Ima četiri godine, ali u vrtić ne ide. Zašto? Jer nema prevoditelja.
"Lucijane, veseliš li se odlasku u vrtić? Bi li volio ići? - Da. To je čvrsto da", komunicira sa svojom prevoditeljicom pomoću znakovnog jezika.
Ubrzo nakon rođenja, Lucijanovi roditelji - Tihana i Mićo, primijetili su da ne čuje dobro.
"Otišli smo u Suvag i Klaićevu. Tamo su rekli da on nije izgubio sluh na jedno uho, dok na drugo je", prisjećaju se.
Od tada su intenzivno radili s njim. I Tihana i Mićo ne čuju, pa su ga učili znakovnom jeziku.
"Počeli smo tako s osnovnim znakovima. Primjerice ako je žedan da može pokazati da je žedan. Pa kada želi ići piškiti. Vrlo jednostavne znakove. A onda kasnije kada je navršio godinu dana počeo je sam tražiti. Pa smo onda radili na različitim znakovima, voda, mlijeko. Sada sve zna."
No, u redovan vrtić ne može. Baš poput šestogodišnje Manuele. Ona ide u vrtić za djecu s posebnim potrebama.
"Uvidjeli smo prvo probleme s okom, da joj bježi. Onda smo dobili dijagnozu, mislim nije se moglo u toj radnoj dobi znati, ali nekakava velika slabovidnost. I tako su dijagnoze počele stizati, onda je bila mana na srcu koju je morala operirati. Pa kako se nije baš ni govor razvijao, ono u slogovima, onda je bila dijagnosticirana teška nagluhost na jedno uho, na drugo uho gotovo gluhoća", priča nam Sandra Kovač, Manuelina majka.
Na kraju se ispostavilo da je riječ o Charge sindromu. Uz probleme sa sluhom i vidom, Manuela i motorički zaostaje za svojim vršnjacima.
"Ona u svemu kasni, to je po sindromu, ali na kraju sve stigne. Tako znači kažu, ako se s njima dobro radi."
U vrtiću se koriste osnovni znakovi - no to nije dovoljno za daljnji razvoj. Za to joj treba prevoditelj.
"Njoj bi osim uši značile i oči. Netko tko bi bio uz nju. Osim što bi joj pokazivao znakove pa bi ona to puno brže usvajala, trebao bi joj i pokazati neke stvari koje ona ne vidi. Ne znam, ako se neka djeca igraju pet metara dalje, ona to ne vidi", objašnjava nam Sandra Kovač, Manuelina majka.
U sustavu koji gluhoj, nagluhoj i gluhoslijepoj djeci ne osigurava prevoditelja u vrtiću - ona postaju nevidljiva.
"Prevoditelj u vrtiću djeci znači sve. Zapravo, djeca bez prevoditelja uopće ne mogu ući u vrtić, jer ne mogu dobiti sve informacije koja dobivaju čujuća djeca. Mi često te informacije uzimamo zdravo za gotovo. Dakle tu su ne samo što govore odgajateljice, nego tu je i ono sve što govore i druga djeca i svi ostali zaposlenici vrtića", kazala nam je Anamarija Babojelić iz Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba Dodir.
Iz tog saveza zato se bore da na razini Zagreba i Varaždina, ali i cijele Hrvatske - uspiju pokrenuti projekt u kojem bi sva potrebita djeca dobila prevoditelja.
"I to je nešto na čemu mi radimo više od 3 godine. Nastojimo unutar postojećih pravilnika i zakona pronaći rješenje za angažiranje prevoditelja u vrtiću ili raditi na tome da se taj zakonodavni okvir promijeni i da se djeca mogu normalno uključiti u rad vrtića", rekla nam je Ivana Zima iz Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba Dodir.
Ako se gluha, nagluha i gluhoslijepa djeca dovoljno rano uključe u obrazovni sustav - imaju veće šanse biti samostalni.
"Znamo koliko je predškolsko obrazovanje važno i koliko ih prprema za redovito školsko obrazovanje. Što znači da oni već kad krenu sa slabijim pozicijama, imaju slabije obrazovne rezultate i to se reflektira na njihov budući život", ističe Ivana Zima.
No, osim ulaganja u budućnost, dobrobiti prevoditelja vide se svaki dan. Djeca tako uče prIhvaćati one drukčije od njih. To se vidi na Izzynom primjeru.
"Prihvaćena je, rekla bih da je jedna od omiljene djece u skupini. Čim nje nema, svi pitaju gdje je Izzy, kad će doći, zašto još nije došla? Gledaju na sat iako ne znaju točno na njega, pitaju teta gdje je ona, pa doručak je već poslužen", priča nam Branka Bosnar, odgojiteljica u DV Mali princ.
Uz blagodati socijalizacije, Izzyna majka Iva primijećuje svakodnevni napredak.
"U tom vremenu kad je dobila Morenu, socijalizirala se, djeca su ju savršeno prihvatila, bez ikakvih predrasuda. Ona je počela surađivati s djecom, komunikacija je postajala sve bolja, vokabular se proširio."
S druge strane - kažu roditelji - djeca koja se ne susreću s gluhim, nagluhim i gluhoslijepim osobama - pokazat će manje razumijevanje za njih.
"Primjerice odlazimo u igraonicu u City Centar, tamo je jedna igraonica i Lucijan se želi igrati s drugom djecom. No, druga ga djeca odbijaju, ne mogu s njim komunicirati. Lucijan se želi družiti s djecom, želi razgovarati, pokazuje na znakovnom jeziku, djeca gledaju, zbunjena su", objašnjava nam Mićo Stojanović, Lucijanov otac.
Uz to, djeca koja ne rade svakodnevno s prevoditeljima - manje uče i manje se razvijaju od ostale djece.
"U vrtiću je ona dobro, ima svoju manju grupu i tim koji se trudi oko nje. Ali to je grupa djece, nije netko tko bi bio s njom. Naravno, koriste se najosnovniji znakovi u vrtiću, jesti, piti, piškiti, igrati se i to. Što bi trebalo jako jako nadograditi kod svih aktivnosti", rekla nam je Sandra Kovač, Manuelina majka.
Da ovaj sustav savršeno funkcionira - pokazuju Izzy, Morena i dječji vrtić Mali princ u Zagrebu.
Svaki dan prije ručka - cijela Izzyna grupa pjeva pjesmicu za dobar tek - na znakovnom jeziku.
Prevodi se i priča prije spavanja. Odgajateljica Branka čak je i sama završila tečaj znakovnog jezika.
"Zašto? Između ostalog zato što sam htjela neposredni kontakt s djetetom. Kad pričate nešto, posebno mi je to važno ako recimo želim vidjeti kako dijete reagira na nešto, emociju lica mogu pročitati jedino ako pogledam direktno u dijete", kazala nam je Branka Bosnar, odgojiteljica u DV Mali princ.
A na kraju prošle školske godine - sva djeca su sudjelovala u predstavi na znakovnom jeziku.
Savez Dodir trenutačno od Grada Zagreba traži novac za četvero štićenika među kojima su Manuela i Lucijan. Za to im je obećano potrebnih 400 tisuća kuna - no nova školska godina je već počela.
"Neka djeca čekaju i po tri godine. Njima je svaka godina važna. Predškolsko razdoblje je vrlo ograničeno i vrlo kratko. A naravno, naš dugoročnije cilj je da se nađe rješenje unutar zakona i pravilnika da uopće više nemamo diskusiju treba li se prevoditelj uključiti u rad vrtića za nagluho, gluho ili gluhoslijepo dijete", priča nam Ivana Zima iz Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba Dodir.
Poslali smo upit Gradu Zagrebu. Odgovorili su da trenutno imaju zaposlena tri prevoditelja u zagrebačkim vrtićima, te da traju pregovori za još njih pet. No nema ni riječi o trajnijem rješenju.
Kad je riječ o nacionalnoj razini, Ministarstvo za demografiju, obitel, mlade i socijalnu politiku - nema rješenje. Na naš upit, odgovorili su šturim priopćenjem - bez konkretnih informacija.
"Ministarstvo je svjesno činjenice da je na području RH potrebno poduzeti dodatne napore kako bi usluge potrebne gluhoslijepim osobama bile pristupačne u svim područjima u jednakom opsegu te će i dalje koristiti sve postojeće resurse, ali i razvijati potrebne usluge kao što je činilo i do sada osiguravanjem prevoditelja za gluhoslijepe osobe i drugih potrebnih usluga", stoji u njihovom priopćenju.
I tako - dok sustav traži rješenje - djeca iz naše priče čekaju. A još mnogo njih - kojima se u Hrvatskoj ne zna ni broj - priliku nikada neće ni dobiti jer ne žive u bogatom Zagrebu.
"Ja bih htio reći nešto u ime svih gluhih u Hrvatskoj. Da se Vlada i Ministarstvo pobrinu za naše probleme. Da možemo ostvariti svoja prava, da dobijemo prevoditelje kako bi mogli ostvariri komunikaciju. A ne da nas se drži u nekim malim zajednicama već da možemo biti uključeni u rad zajednice", pomoću znakovnog jezika ističe Mićo Stojanović, Lucijanov otac.
U ovom začaranom krugu društvo se očito ne brine dovoljno za one za koje bi trebalo i samim time ih drži u izolaciji. A sve što treba napraviti jest dati im priliku da čuju i govore.
