U noći 25. travnja Jadran je postao more smrti za čak sedmero ljudi.
Devetero putnika bilo je u gumenjaku koji se, vraćajući sa otoka Šipana na kopno, sudario s brodom Danče dubrovačke Lučke kapetanije u jednoj od najvećih pomorskih tragedija na našem moru.
Nemirno more i slaba vidljivost 25. travnja u Koločepskom kanalu presudili su gumenjaku s 9 osoba.
Samo dvojica preživjelih svjedoče o stravi koja se odvijala u noći užasa.
"U jednom momentu je naš vozač Alen rekao: 'Što je ovo' ili 'bože moj' ili tako nešto. Iduće moje sjećanje je bilo da sam ja pod vodom i da mi se trese gornji dio tijela. To je trajalo par sekundi. Nakon toga sam ja van vode i u gliseru", prisjeća se Viktor Markota.
Bio je to brod Danče koji je jurio na Mljet u akciji spašavanja pacijenta sa srčanim udarom. Brod su, kažu Viktor i Velimir, ugledali tek nakon sudara.
"Tada sam tek vidio taj brod kapetanije, stotinjak ili dvjesta metara, ne mogu sada to točno odrediti, nije ni bitno. On svjetli kao božićna jelka. Nisam ga vidio prije. Svatko je držao glavu prema dolje. Di je on svijetlio, kako je on svijetlio, to uopće nemam pojma, ne mogu to ništa govoriti", priča Velimir Šetka.
Na isti taj brod Danče koji ih je pokosio, uskoro su se i sami ukrcali.
"I kad su došli blizu nas, u nekoliko navrata smo se pokušali uhvatiti za njihov brod i jedanput kad smo se uhvatili, iskočili smo na njihov brod. I kod tih ljudi je isto bila panika. Kad smo mi rekli da nas je bilo devetero, uhvatili su se za glave", nadodaje Viktor Markota.
Potraga za ostalim putnicima krenula je nedugo nakon toga. Prvo su našli vozača gumenjaka Alena Perišića.
"Čak smo ga mi, ja i kolega Šetka smo ga pomogli izvući na prvu palubu sa strane. Desnom rukom, već me je lijeva počela boljeti, desnom rukom smo kolega i ja, bila je neka kuka s povišenoga, a oni su dvojica s rukom dolje na palubu", govori Markota.
Iste večeri pronađeno je tek još jedno tijelo - Jele Kobaš. Prognoze o pronalasku ostalih nisu bile dobre.
"Lučka kapetanija i sve nadležne službe su uz pomoć reflektora pretraživale sve dolje do Tihe do Cavtata, ali nažalost nisu uspjeli pronaći nikoga od ljudi koji su bili na tom gliseru", rekao je Davorko Obuljen, zapovjednik županijskog Stožera za zaštitu i spašavanje.
Sljedećih dana za žrtvama je tragalo nekoliko brodova, među kojima i sam Danče. Ronioci, helikopteri hrvatskog ratnog zrakoplovstva i gorska služba spašavanja - svi su se nadali preživjelima.
"U akciji traganja i spašavanja sudjeluje u ovom trenutku devet plovila, policije, lučke kapetanije i privatnih brodica, helikopter i ronioci", izjavio je Oleg Butković (HDZ).
A onda - pronađeno je još jedno tijelo - Barryja Johna Bandura, povratnika iz Australije.
"U ovakvim nesrećama najteže je izvršiti identifikaciju ukoliko su oštećenja tijela tolika da je nije moguće obaviti vizualnim putem", kazao je dr. Igor Borić, voditelj Odjela patologije OB Dubrovnik.
Iako su sa svakim satom šanse za pronalazak preživjelih bile sve manje - nije bilo odustajanja.
"Potraga je uglavnom vizualna. Traga se za tragovima u moru, odnosno za osobama ako plivaju ili su žive. Uglavnom vizualna, nema nekih instrumenata koji bi mogli detektirati gdje su unesrećeni", rekao je Ivan Buljan, zapovjednik broda Lučke kapetanije Dubrovnik.
Nađeno je još jedno tijelo kod mjesta Broce u Stonskom kanalu. Bio je to Daniel Kobaš, sin kuharice Jele koja je pronađena prvu noć.
"Eto, prijatelji su mi javili da su se svi našli tamo i da su mi brat i majka umrli, brod koji je prepolovio njihov čamac, znači to je nemoguća misija da je devet ljudi bilo na brodu i da nije vidjelo brod koji dolazi prema njima", telefonom je kazao Nikola Kobaš 26. travnja.
Trojici od devetero osoba gubi se svaki trag. Loši vremenski uvjeti otežavali su potragu.
"Već u samo jutro je došlo do jačeg pojačanja vjetra, povremeno
je padala kiša pa su se izmjenjivali uvjeti plovidbe same, a
i time traganja", govori kapetan Mato
Kekez
iz Lučke kapetanije Dubrovnik.
"Netočno je da je brod Danče bio neosvjetljen ili neoznačen jer je brod u potpunosti ispravan sa svim certifikatima i posade i samog broda", nadodaje Kekez.
Neodgovorenih pitanja je puno. Sudski vještak Petar Miličić se pita: ako je brod Danče žurio na Mljet po pacijenta sa srčanim udarom - zašto nije plovio najkraćom rutom?
"Obično za Mljet se ide najkraćim putem, a to je plovidba između otoka Lopuda i Šipana jer je to najkraći put. Zašto se on odlučio ploviti kanalom, to ne znam", izjavio je Petar Miličić, sudski vještak.
No, ni tada, kao ni nekoliko dana nakon tragedije, za umirovljenog kapetana duge plovidbe sumnje nema: Danče je napravio sve po propisima.
"Njemu je gumenjak dolazio s lijeve strane, i gumenjak je trebao izbjegavati Danče. Plus, Danče je veliki brod, osvjetljen, s navigacijskim svjetlima, bio je u akciji spašavanja pa je imao irotaciona svjetla. A gumenjak je bio neosvjetljen. I vjerojatno skiper na gumenjaku se preračunao u brzini Dančea, Danče je vozio 25 milja, možda i brže jer je imao vjetar u krmu i vjerojatno je mislio proći ispred pramca broda Danče", objasnio je umirovljeni kapetan duge plovidbeRiki Rosseti.
Na radaru se gumenjak ne bi dobro vidio jer je često bio pod valom - tvrdi Rosseti.
"Da je gumenjak bio osvjetljen bila bi sasvim druga priča, vjerojatno bi onda i kapetan poduzeo neku manuvru kad bi vidio da ovaj ide udriti u njega. Okrenuo bi se možda desno, da taj udar bude manje. Ali ovako, šanse jednostavno nisu imali", nadodaje Rosseti.
Treći dan Dubrovnik se opraštao od tragično poginulih. Lampioni na Stradunu, zastave na pola koplja.
Ministarstvo mora, Agencija za istraživanje pomorskih nesreća i DORH - svi vode istrage koje bi trebale rasvijetliti okolnosti sudara. No more ne daje ni malo utjehe obiteljima žrtava.
"Nemojte se predavati. Nemojte napuštati vjeru. Jer će vam u vremenu koje dolazi trebati puno vjere i Božja pomoć", kazao je preživjeli Markota.
Do nesreće je došlo nakon nakon što se gumenjak, na putu od Šipana do mjesta Brsečine sudario s brodom Danče koji je vozio prema Mljetu.
Tjedan dana kasnije - u Koločepskom kanalu idealni vremenski uvjeti i kao da su izbrisani svi tragovi velikog stradavanja.
Iako je more sada mirno, takvo nije bilo u utorak navečer kada su se u Koločepskom kanalu sudari brod lučke kapetanije Danče i gumenjak s devetero osoba. Njih samo dvoje je preživjelo, a za ostalim žrtvama jedne od najvećih pomorskih tragedija koje ovo područje pamti - se još uvijek traga.
Restoran na otoku Šipan još uvijek je zatvoren. Danče u dubrovačkoj luci čeka bolje dane. A pacijent zbog kojeg je brod lučke kapetanije krenuo na put - još uvijek se bori za život.
"Čujte, to je pacijent koji je visoke životne dobi, s prsnom boli. On je doveden u našu bolnicu jer mi imamo mogućnost invazivne kardiologije. Mi smo ustanovili da on ima obostranu pneumoniju, sepsu i jedno subakutno, subkronično koronarno zbivanje", kazao je dr. Jerko Ferri Certić, voditelj Odjela kardiologije OB Dubrovnik.
Više od tjedan dana poslije - o događajima na brodu Danče i u bolnici - Velimir se prisjeća s gorčinom.
"I tražili smo ponovno te deke, daj hoće li nas uzeti netko, mi smo psihički, mi smo u šoku... Mi nemamo pojma... Znamo da smo spašeni, znamo da treba spašavati te ljude. Ali, mi smo dršćali, nama je bilo hladno, nismo dobili nikakvu medicinsku pomoć, doktoru tome svaka čast, skuhao nam je čaj. Ujutro, oko 4 sata prvo su došli po ta dva naša, nekadašnja prijatelja. Njih su uzeli prije nego nas doli, po nas nije došla hitna, nas nitko nije pitao ni kako se psihički osječamo, ni kako fizički. To je nešto strašno", s mukom se prisjetio Velimir Šetka.
Nisu mu ni dali da pespava - kaže Velimir. Sam je mokru robu uzeo u vreću, policija ga je odvezla do njegova automobila i onda se sam uputio u dolinu Neretve.
"Tako s tim izađem iz hitne. Na sebi sam imao trenerku koju sam presvukao kada smo ušli unutra, ali bez cipela. Bos sam izašao iz hitne", nadodaje.
Ipak, obojica prežIvjelih su neizmjerno zahvalni što su spasili živu glavu.
"Zahvalan sam Bogu što je spasio mene i mog priatelja. Da li je to od Boga, da li je to što su nam djeca poginula prije, pa zajedno skupa s Bogom. Jer ovim našim kućama, zar je trebala još veća žalost", očajan je Šetka.
"Nisam nikada gledao da je čaša dopola prazna, nego je čaša dopola puna, ima je, tinja. Znači još moram tu stat, moja svića još nije izgorila. Znamo kad počene goriti, ali ne znamo kad će završiti. Moja još nije izgorila", smatra Viktor Markota.
Ali zato je živote drugih - prerano ugasilo - more. To isto more koje još skriva tajnu jedne od najvećih pomorskih nesreća na Jadranu.
