U plesu djecu uopće nije nimalo neobično vidjeti. Nema ništa neobično ni kad ih vidite da se igraju u parku.
Ali kad vidite klince od 9 do 18 godina kako grade taj parkić, onda vam ipak postane jasno kako ovo nisu obični klinci. I nemate dojam da im je jako teško. Iako se tog dana temperatura u Petrinji penjala i do 27 stupnjeva.
"Ova djeca su došla iz Njemačke, oni su članovi udruge KuKuk kulture iz Stutgarta koja je humanitarna udruga grupacije KuKuk koja se bavi izgradnjom igrališta. Kako je u Njemačkoj uobičajeno da se zajednici u kojoj se živi nešto i vrati, tako i ova grupacija već od samog početka kad su još počinjali kao mala firma, počeli paralelno raditi jedan, dva tri, četiri humanitarna projekta za potrebitu djecu", kaže Ladislav Rakuljić Laci iz udruge Glas poduzetnika.
U Petrinju ih je doveo upravo Laci. Već godinama surađuju na ovakvim projektima. Dva igrališta već su radili u Stonu i župi Dubrovačkoj, prije deset godina i u Sarajevu.
"Čim se u Petrinji desio potres ja sam zvao i rekao - dečki sad je potrebno u Petrinji napraviti jedno igralište jer je plan da djeci vratimo ono što im je oteto samom katastrofom a to je radost to je druženje to je dječja igra", kaže Laci.
Posebno je tim više što u vraćanju osmjeha na dječja lica sudjeluju djeca
Oni svoje praznike provode na ovakav način. S lopatama, grabljama, kistovima, pilama. Za tih nekoliko projekata na godinu prijavi se puno više klinaca nego što uopće ima mjesta. Teška borba za težak rad i spavanje u kontejneru. Ali nitko se ne buni.
Na pitanje kako im je spavati u kontejneru, Niklas odgovara: "Dobro je. Nešto posve novo, nije kao kod kuće. Ali je ok."
"S jedne strane je ideja da se stvaraju zaštićeni prostori za djecu koji žive u ovakvim područjima, a s druge strane daje našoj djeci mogućnost, koji dolaze s područja gdje žive dobro, da se povežu s djecom koji ne žive u tako dobrim uvjetima" kaže majka Miriam Lampe iz Njemačke.
Miriam je majka šestero djece i supruga vlasnika ove tvrtke. Ona je ta koja upravlja njihovom udrugom i ta koja pili, buši, reže i na ovakve akcije vodi bar četvero svoje djece. Dvoje najmanjih ovaj je put ostalo s ocem u Njemačkoj.
"Znam da je u mnogim državama ovo neobično, ali u Njemačkoj to nije tako baš. Ali sam isto doživjela i u Njemačkoj da me kao ženu pitaju a gdje je šef? Ali nije tako neobično", kaže Miriam.
Miriam i Nadin jedine su mame ovdje. Uz još jednog tatu čuvaju i sve ostale, tuđe klince. U kontejnerima im i kuhaju. I ovih nekoliko dana uopće ne odudaraju od ostalih stanovnika petrinjskog kontejnerskog naselja.
"Graditi nešto zajedno nas drži na okupu. Svi pokušavaju raditi sve i tako iskoristimo dan. I znamo zbog čega radimo. To je ono lijepo - gledati igralište u nastajanju i djecu koja se ondje igraju. Veliko nam je zadovoljstvo činiti nešto dobro", kaže Nadine Bruhn iz Njemačke.
Obišle su svijet
Miriam je s ovim projektom već obišla svijet. Gradili su parkić u Nepalu u bolnici za gubavce, u brazilskim favelama, u Namibiji. Nadine je Petrinja prvo ovakvo iskustvo. Svoja dva sina umjesto na neke lijepe praznike dovela je na radne akcije.
"To nam je bilo bitnije nego otići na odmor. To nam je bio i cilj i želja i drago nam je da je uspjelo", kaže Nadine.
Jer, kaže, iskustvo koje klinci ovdje steknu gradi karakter.
"Naučit će da im je kod kuće jako dobro. Kod kuće isto kuhamo, ali spavanje u kontejneru i to što ne radi WC i tuš su druge okolnosti. Ali, ipak rado pomažemo, gradimo i uživamo biti ovdje . Dojmovi se moraju slegnuti, ali sve u svemu - sve je pozitivno", ispričala je Nadine.
"To je njima najnormalnije. To su djeca koja su u svojim obiteljski okvirima navikla raditi Ali i u školskim okvirima jer oni pohađaju škole u kojima je rad najnormalnija stvar oni imaju u školi I ove naše znanstvene predmete, ali i zanatske predmete. Oni su tako jedna cjelovita škola i kod njih rad nije sramota. Kod njih je rad odnosno volontiranje se na njemačkom zove počasna služba", ispričao je Laci.
A časno je i počasno reći što im je bilo najteže, a to je kopanje, grabljanje kamenja.
"Ali kad je došao bager, onda više nije bilo zanimljivo jer je on sve odradio", rekla je Maša.
"Oni s radošću rada jedva čekaju da damo posao Naravno da im treba I predaha treba I malo druženja pa se onda svi sjednu objese se tu u kontejneru na one ljuljačke ispod ali onda čim ih se pozove evo vidjeli ste I sad maloprije Hajmo odmah cijela hrpa djece za njim oni s veseljem rade I ne samo što vole raditi nego zato što vole napraviti nešto za druge", rekao je Laci.
A ti drugi su djeca poput Petra
"Naravno da se veselimo mi kao roditelji općenito u cijelom naselju smo zaista sretni i blagoslovljeni što se uopće ovo dogodilo jer lakše je držati djecu na okupu okolo je svuda cesta auti su i sad oni imaju fokus na tom pijesku na ljuljačkama tako da nam je puno lakše", rekao je Luka Radošević iz naselja Prnjavor Čuntićki.
Petru su tek dvije godine. Premalen je da bi shvatio zašto je ovdje, ali njemu je ovdje, kaže tata, bolje nego doma. Koliko god to grubo zvučalo.
"Pa je bolje mu je zato što u selu nije imao svojih vršnjaka bilo je jedno malo dijete čak puno mlađe od njega, ali hajdemo reći da je sam a kad smo došli ovdje sva sreća u to je nesreće još to ono ovdje ima djece ima se s kim družiti odrastati na neki prirodni način bez obzira na to što smo mi u tom kontejneru. On to još ne shvaća, ali evo ovdje se možemo igrati možda sazrijevati u nekom normalnom okruženju", kaže Luka Radošević.
"Mnogo ih je ovdje ostalo i njima treba dati razloga da ostanu i da imaju snage dočekati tu obnovu. Kad će im kuće biti obnovljene i kad će se moći vratiti na svoja ognjišta", kaže Laci.
Neće se Petar možda sjećati ni da su mu djetinjstvo uljepšali maleni Nijemci. Ali oni će ovo svakako pamtiti.
"Zabavno je pomagati drugoj djeci i uveseliti ih", rekla je Norea dok je Amelie dodala: "I drugima dati nešto što mi imamo, a druga djeca nemaju, to je lijepo."
A imali su priliku razgledati grad i vidjeti zašto su zapravo ovdje i kome pomažu.
"Cool, razgledali smo grad i vidjeli kuću od Lazia koja je kompletno urušena ali je ipak cool", rekao je Skali.
"Na ovaj način i djeca svladavaju traume jer ne gledaju samo strašne stvari već aktivno sudjeluju i čine tim ljudima dobro. I tako nemaju osjećaj da je svijet grozan i da ne mogu ništa protiv toga učiniti. Ipak dožive da mogu nešto napraviti i zbog toga se bolje osjećaju. Lakše je onda tako sve podnijeti", kaže Miriam.
A lako je i u tim godinama kad je život zabava. Gdje god bio
Na spavanje idu kad ih potjeraju. Provuku se, kažu, nekad i do ponoći. A do tada samo zabava. Igraju se, pričaju, slušaju glazbu, plešu... A roditelji im ne nedostaju jer većina njih je tu s njima.
I mame su u Petrinji pronašle svoju zabavu. Lijepo je bilo čuti da je kod nas nešto bolje nego u Njemačkoj.
"Jučer smo bili u kafiću i rekla sam samoj sebi - kako je lijepo. Jer sam mogla konačno opet s puno ljudi sjediti na kavi. Bez da netko govori - ODSTOJANJE, ODSTOJANJE. Bilo nas je 10 ili 11 i pili smo kavu. Htjeli smo platiti i otići, ali je došao šef i zahvalio nam je što ovdje pomažemo i počastio nas je kavom", ispričala je Miriam.
Svatko je iz ove priče ponio neko iskustvo.
"Za ovu djecu koja sudjeluju i za ovu djecu koja doživljavaju njihovo sudjelovanje odnosno rad da dolazi do jedne kulturalne razmjene, ali i da djeca upravo nauče to da rad nije sramota, da je lijepo dijeliti, davati drugima a za djecu za koje se rade je to Vrlo često jedan Aha doživljaj - djeca rade i Nije im teško pa mogli bi možda i mi", kaže Laci.
U Hrvatskoj će, sigurni smo, dugo biti potrebe za takvim projektima.
"Mislim prebrodit ćemo mi to sve prilagodljivi smo svi općenito ali je to nije lako ali budemo nekako", kaže Luka Radošević.
Luka će sa svojom obitelji još tko zna koliko živjeti u kontejnerskom naselju. Stolar je. U kraju punom šume. U gradu u kojem su njemačka djeca izgradila parkić za njegovog sina. S hrvatskim bagremom kojeg su kupili Mađari i prodali ga Nijemcima.
Bagrem se vratio kući. Ostaje samo nadati se da će na Baniji ostati dovoljno djece koja će u ovome uživati.
