Kada mu je 2015. dijagnosticiran tumor na mozgu Ivici su davali još dva mjeseca života. A onda su on i njegov brat blizanac Ferdo skupili glave i odlučili bolesti reći: e, nećeš!
Tumor veličine šake uspješno je operiran, a Ivica je, kao da se ništa nije dogodilo nastavio trčati maratone.
Na onom u Bostonu, koji mu je nedostajao u kolekciji najvećih šest, pratila ga je i Potraga.
Pogledajte kako naš Ivica na 42 kilometra pobjeđuje bolest, ali i samog sebe, vodeći se do granice izdržljivosti.
"Ovo je k'o na tridesetom kilometru, na maratonu, kad se lomi sve. Al' dobro, prođeš, stisneš zube i onda i to prođe. Bit će bolje, nikad ne smiješ stati i kad misliš da ne možeš - nemoj stati", priča Ivica dok trenira s bratom Ferdom.
"U životu na sve druge probleme pokušavam gledati kao na maraton, znači koliko trebaš uložiti truda. U maratonu nema prevare, koliko pružiš on će ti još dati malo više", rekao nam je Ivičin brat Ferdo.
Ferdo i Ivica zajedno su od rođenja. Ferdo je istrčao svoj The Big Six - šest najpoznatijih svjetskih maratona, a Ivica pet. Zadnji su zajedno trčali u Tokiju.
"Tokio je bio veliki problem jer smo bili na kemoterapiji",
započinje Ivica.
- "Nismo mi bili, nego si ti bio", nadovezao se
Ferdo.
- "Dobro ja sam bio. U petak mi je bio zadnji dan kemoterapije.
To je bilo jako blizu mog zadnjeg epi napada. Sto stvari mi se
kroz glavu vrtilo dok sam trčao taj maraton, nije to bilo samo
otići istrčati", otkriva Ivica Kraljević.
Ferdo je već na drugom kilometru ozlijedio nogu, no više ga je brinulo što je s Ivicom.
"Okretao sam se i gledao sam gdje je. Susreli smo se na 28. kilometru, i ja sam njega vidio. On meni kaže otkud ti. Išli smo zajedno do 32. kilometra. I onda sam ja rekao - idem ja. Idem ja svojim putem... Slikao sam ga kako ulazi u cilj. Bilo je dosta emotivno, taj ulazak u cilj", priča nam Ferdo Kraljević, maratonac.
Kad mu se dogodio prvi epileptički napad, Ivica je bio zdravi 42-godišnjak, otac dvoje djece, koji zajedno s bratom blizancem vodi uspješan lanac trgovina sportske opreme.
"Na ovoj istoj poziciji sam imao epi napad. Srećom, bio je neradni dan, ali kolega je naišao nešto pokupiti u tvrtci i vidio je mene na zemlji", prisjeća se Ivica.
Dijagnoza je brzo uspostavljena. Oligoastrocitom. Prognoza - još dva mjeseca života.
"Nitko nije vjerovao da će to biti tako veliki tumor, svi su
mislili da je 5-6 centimetara i da će se to riješiti. A na kraju
je to bilo...", zaustio je Ivica.
- "Koliki je bio?"
- "To je bila šaka, 8x9x6 cm", otkriva šokantnu veličinu tumora.
"Doktor Paladino je to riješio, stvarno mu hvala, uvijek kad dođem moram priznati da je to jako dobro napravio", ističe Ivica.
"Kad sam išao iz Osijeka u Zagreb, on me vozio i ja sam rekao, sad stani idem u Kapucinsku crkvu, tamo su franjevci. Ja sam rekao evo želim se samo kod svog Leopolda Mandića pomoliti. On mi je i prije u nekim mojim operacijama uvijek pomogao. I hvala mu, mislim da mi je baš dobro pomogao."
Prije operacije koje spominje, imao je drugih zdravstvneih problema. Ranjen je u ratu i nema dio organa u trbuhu. No sad mu je cilj bitka s tumorom na mozgu, koja nije dobro počela. 20 dana nakon operacije, od tumora je umrla njihova sestra.
"Ona je bila najstarija i uvijek je imala velik utjecaj na tatu, uvijek nas je izvlačila. Ona nam je bila stvarno dobra i dosta smo bili za nju vezani i jako se teško bilo nositi s njenom smrću, ali nisam smio krenuti na tu drugu stranu, da ne budem isto kao i ona", prisjeća se Ivica.
Dugi dani, neizvjesnost i dileme nekad se čine nepremostivima. No kad imaš cilj i brata koji ti ga stalno povalja - sve je lakše.
"Najbitnije u cijeloj bolesti je raditi male ciljeve, ne velike. Ozdravljenje je veliki cilj, na kraju puta, ali najbitnije je živjeti u tim ciljevima. Evo sad je operacija, sad čekamo operaciju, pa čekamo oporavak, pa čekamo ovo, pa čekamo zračenje, pa čekamo kemoterapiju. Tu se dešava milijun stvari između toga. Ali najbitnije je živjeti u tim ciljevima", inspirativno će kazati njegov brat Ferdo.
A ciljeva im barem u životu ne manjka...
"Ovo je moj cilj. Za tjedan dana. Da ja dobijem ovu medalju", pokazuje nam Ivica medalju The Big Six.
Prije desetak dana, kad smo ovo snimali The Big Six medaljom mogla su se pohvaliti samo trojica Hrvata. Ferdo je jedan od njih, no i Ivica ima kilometara u nogama.
"Pariz, prekrasan, prekrasan maraton, ovo je Chicago, koji mi se najviše svidio i kao grad i kao sve", pokazuje nam Ivica uspomene s maratona.
Tu je i ostatak velikih šest - New York, London, Berlin, i Tokio. Ali Boston je samo jedan.
U mislima su već odavno u Bostonu. No Boston nije slavonska ravnica.
"Znaš kako ide na brdu, glavu dolje, razmišljaš kako ima metara do gore. I poslije svakog brda ide nizbrdica", pripremaju se za veliki, strahovito zahtjevni maraton.
Zadnji trening pred toliko iščekivani maraton Ivica prolazi rasterećen. U bostonskoj klinici, specijaliziranoj za protonsko zračenje kojim se liječi, doznao je da se tumor nije proširio.
Na te je vijesti odahnula i Ivičina liječnica, koja nije bila presretna kad joj se Ivica pojavio na vratima usred započetog liječenja.
"Naš prvi susret u ambulanti za tumore je bio dramatičan, jer je Ivica imao jaki generalizirani epileptični napadaj tijekom pregleda i to je trajalo nekoliko minuta. Tako sam ja njega i upoznala", prisjeća se Ana Mišir Krpan, onkologinja u KBC-u zagreb.
Danas na Ivičin poticaj i sama trči, a njegove savjete šalje dalje.
"Netko voli kartati, netko voli bilo što raditi... Idi to radi, nemoj samo razmišljati o lošim stranama, ako budeš razmišljao o lošim stranama napravit ćeš sam sebi problem. Probaj, probaj raditi nešto što te čini sretnim", krasne i inspirativne su riječi Ivice.
Boston je san svakog maratonca.
"Bostonski maraton je predivan, uživaš u njemu. Dva milijuna ljudi će biti pored staze, navijati, vidjet ćeš koji je to divan osjećaj. Ljudi su oduševljeni, ljudi će te oduševiti, ljudi će te nositi", ističe Ferdo.
"Ovaj maraton se trči 121 godinu uzastopno. I to je ono što svaki trkač sanja, što svaki trkač želi, i zato uživaj u tom snu i to je to."
- "Da definitivno, definivno, jedva čekam da to napravim", nadovezuje se Ivica.
- "Mislim da si spreman, mislim da je to to i just do it", hrabri ga Ferdo.
Najstariji svjetski maraton, ove se godine trčao dva dana nakon četvrte godišnjice bombaškog napada kada je poginulo petero ljudi, a 282 ih je ozlijeđeno.
No navijači uz stazu jednako su brojni kao i prije četiri godine, a njihove su poruke sada ohrabrujuće i s dodatnim razlogom.
Ferdo je 42 bostonska kilometra istrčao za tri sata i 55 minuta. Ivica je kroz cilj prošao samo minutu kasnije i od tada s lica ne skida osmijeh.
"Jedino što je maraton bio malo težak, ali mora se to istrčati i to je sad već povijest. Bitno je da sam dobio obje medalje i zato sam jako sretan", ponosno će Ivica s The Big Six medaljom oko vrata. Toliko željenom...
Nedostaje još samo jedna stvar.
"Ovdje treba biti moje ime, Ivica Kraljević", pokazuje nam dio medalje na koji će biti ugravirano njegovo ime.
"Cijeli život je maraton, znači tako i ovo. Kad startamo puni smo entuzijazma, puni svega, i onda kreće - što ideš bliže cilju, veseliš se cilju, ali sve ti je teže. Tako i ovo, ali bitno je da moraš imati cilj. Cilj i taj neopisivi osjećaj kad uđeš u cilj", poruka je za kraj.
