Nikolina posljednjih šest mjeseci radi u školi. Fakultet je završila prije više od dvije godine.
"To je bila jedna velika sreća. završila sam hrvatski i engleski i usprkos slanju molbi nisam dobivala odgovore. Kada se raspiše natječaj on je već raspisan za nekoga, nije lako dobiti posao u školi", rekla je profesorica engleskog jezika u OŠ Milana Langa u Bregani Nikolina Vidović.
No, posrećilo se kaže, pa je došla kao zamjena. Potom je učiteljica koju je mijenjala otišla u mirovinu, a ona je dobila posao. No, i prije nego što je dobila posao u školi, morala je raditi.
"Radila sam kao prevoditeljica. No, moja ljubav je učionica pa sam bila samo s računalom i nisam dobila onu nagradu koju dobivam u razredu. Nije me toliko ispunjavalo, a imala sam veću plaću, ali ovo je ono što volim raditi. Birala sam srcem, a ne praktično", rekla je profesorica Nikolina.
Danas radi za 5200 kuna.
"Živim s roditeljima, ta plaća mi onemogućava da sama plaćam podstanarstvo, jer onda ne znam od čega bih živjela. Roditelji me spašavaju, da imam dvoje djece ne znam kako bi. Ovako mogu uštedjeti za neke svoje osnovne stvari", rekla je profesorica Nikolina.
Sada ima status učiteljice pripravnice. Nakon godinu dana staža taj će se status promijeniti.
"Dok ne položim stručni ispit, pa ću se približiti šest i tako će stajati duže vrijeme", rekla je Nikolina.
''Ne možeš živjeti samo od tog posla''
Meri Matušin nastavnica je tjelesnog. Da joj plaća naraste za nešto više od 2000 kuna, od one početne, čekala je punih 28 godina. Kroz to vrijeme, kaže, bilo je svega.
"Većina plaće išla je na ratu stana, danas je drugačije, ali i dalje ne možeš živjeti samo od tog posla. Imala sam ljeta kad sam radila nekoliko godina bez dana godišnjeg. 17, 18 godina radila sam vrlo intenzivno. Fitness i aerobik godinama, imala sam obrt u turizmu, pekla sam fritule, onda sam se bavila pripremama za ispite, sa studentima, subote mi nikada nisu slobodne, to su natjecanja s djecom", rekla je profesorica tjelesnog odgoja u I. gimnaziji u Zagrebu Meri Matušin.
Svakih pet godina u školi je moguće napredovati. Od mentora, do savjetnika. Meri je treći put potvrdila svoj savjetnički status koji joj, uz godine staža, donosi veću plaću.
"Prije nekoliko godina sam smanjila poslove, osjećam teret godina, lakše nekako uspijevam s tim. Još tih nekoliko poslova plus ovaj osnovni vas stvarno iscrpi, bilo bi najbolje da se čovjek da 110 posto u ono što radi i da je za to dobro plaćen ako dobro radi svoj posao - sve ovo drugo vas grebe i s pedeset godina ste jako umorni", rekla je profesorica Meri.
Traže povećanje od 6,11 posto
Učiteljske su plaće najniže s obzirom na stručnu spremu, tvrde danas a govorili su isto i prije dvadesetak godina - sindikati. Branimir Mihalinec vraća se unatrag. U 2001. kada Račanova Vlada preuzima zemlju. Promijenjen je sustav plaća, oni s najviše staža izgubili su najviše, tvrdi. Sindikati su pokretali razne akcije, a najveća se dogodila 2006.
"Postigli su povećanje plaća najveće do sad. U tri godine da raste svake godine 6 posto i još dodatno 13,7 posto na nešto, to je bio ogroman uspjeh ta tri sindikata", rekao je Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Branimir Mihalinec.
2009. došla je kriza. Zaposlenicima u državnim i javnim službama skinuto je 6 posto. Pa je uslijedio štrajk.
Vlada i sindikati postigli su sporazum. Kad zemlja izađe iz krize i gospodarstvo se pokrene, uzastopce na tromjesečnoj razini 2 posto, prvo će im vratiti skinutih šest posto, a plaće će u javnim službama i obrazovanju rasti brže od ostalih da bi ih dostigle. Dogodilo se 2016-te.
"S godinu dana zakašnjenja u 2017. isplatili su 6 posto, ali u 3 puta po dva posto. To je ona velika Plenkovićeva usluga pa je 2018. bila zamrznuta. Opet je krenula kampanja da smo uspjeli isposlovati povećanje osnovice, ali to je opet bilo za sve 2 posto", rekao je Mihalinec.
U rujnu su izašli na prosvjed. Danas traže povećanje od 6,11 posto, ali ne plaće - već koeficijenta složenosti posla.
"Radno mjesto učitelja u ovom trenu najniže je rangirana pozicija visokog obrazovanja unutar javnih službi i tu nepravdu želimo ispraviti", rekao je Mihalinec.
Nitko ne shvaća što sve moraju napraviti u jednom danu
Nastavnici i učitelji bore se i protiv percepcije javnosti da imaju godišnjeg koliko i djeca praznika, te da odrade šest sati u školi i idu doma.
"Moj radni dan počinje buđenjem negdje oko pola sedam. U 7 i 15 sam u školi, to je stvar navike, da pripremim računalo, kartu, popijem kavu i u osam uđem u razred. Onda kreće nastava ovisno o rasporedu", rekla je profesorica povijesti u OŠ Milana Langa u Bregani Sanja Rapljenović.
A kad nastava povijesti i geografije ovoj učiteljici sa statusom savjetnice i tridesetogodišnjim stažem završi, može kući, ali tamo kaže, nosi i posao. Čeka je ili ispravljanje testova, priprema vježbi i predavanja.
"Morate smisliti prezentaciju, neki put potrošim po 3, 4 sata, na fotografije, tekstove, morate ubaciti povijesne izvore, pa zadatke, priprema nastavnih listića. Ima tu puno posla. Radi se radi. Nije to četiri mjeseca slobodno", rekla je profesorica Sanja.
Uz sav posao ona je još i razrednica.
"Ja sam i mama i tata i psiholog i sve što treba i učenicima i roditeljima. Danas moramo sve znati. Imam sedam razreda po 23 učenika za svakog treba znati jel' jeo, jel' čist, jesu li roditelji zaposleni, to mi otežava i stavlja pritisak, nekoj djeci si ti jedina svjetla točka - malo im olakšate život", objašnjava profesorica Sanja.
Veća sloboda, ali i više posla za istu plaću
Od ove godine Škola za život donijela im je veću slobodu, ali i više posla za istu plaću.
"Oni koji govore o rasterećenju učitelja ne govore točno. Administracije je sve više, mi smo prvi tjedan samo ispunjavali papire", rekla je profesorica Sanja.
Zlata predaje sociologiju, etiku, politiku i gospodarstvo u zagrebačkoj gimnaziji. Za motivirati učenike potrebno je, kaže puno truda i ljubavi. Cijelu sebe ulaže u posao, već 18 godina.
"Ako želim da mi nastava bude suvremena treba istražiti što se događa u društvu, moram se referirati na aktualna zbivanja da bi to njima mogla prenijeti. Svaki dan morate nešto pročitati, neku novu metodu", rekla je profesorica sociologije u I. gimnaziji u Zagrebu Zlata Paštar.
Elitni status ima tek 5 posto nastavnika
I ona je nastavnica u savjetničkom statusu.
"Od ove godine imam 7000 kuna, ali jako puno radim dodatno. Sve što radim u školi je u toj plaći i jako se puno angažiram sa strane", rekla je profesorica Zlata.
Pokušava objasniti kako je došla do elitnog statusa u svojoj profesiji. Ima ga tek pet posto nastavnika.
"To iziskuje puno rada, bodovi se skupljaju za vaš rad s djecom, nove metode i rezultate to uključuje različite projekte i u školi i izvan škole, stručna usavršavanja i edukacije, predavanje na državnim skupovima, mentoriranje studenata", rekla je profesorica Zlata.
Tu je još dopunska pa dodatna nastava. Dio svojih seminara odrađuju za vrijeme učeničkih praznika, na godišnji idu samo ljeti. Imaju pravo, kažu, na trideset dana odmora. No, ne trude se svi jednako. Priznaje to i ravnatelj osnovne škole u Bregani.
"Nekim učiteljima bi odmah povećao plaću jer žive za školu, ostaju nakon radnog vremena, pridružuju se svim akcijama, a neki odrade posao i odu - imaju istu plaću kao i drugi. Sustav nagrađivanja postoji, ali ne i kažnjavanja. Nema rješenja za učitelje koji se ne trude", rekao je ravnatelj OŠ Milana Langa u Bregani Igor Matijašić.
Više je onih koji i nakon desetljeća provedenih u školi, još uvijek žive za posao.
"Ja obožavam svoj posao, meni je škola drugi dom, ali me smeta položaj nastavnika i percepcija javnosti. Doživljavaju da je to bezvrijedan posao da poučavati može bilo tko - pogrešno. Svatko od njih bi htio imati izvrsnu tetu u vrtiću koja će maksimalno uložiti u odgoj djece. S druge strane na neki način se omalovažava izbor učenika koji će studirati predškolski odgoj", rekla je profesorica Zlata.
U Sloveniji daleko bolje plaće
I dok kod nas prosječna plaća učitelja i nastavnika iznosi 7200 kuna, njihove kolege u Sloveniji za isti posao dobit će gotovo 11 000 kuna, u Irskoj čak 26 000 kuna. Slično kao u Njemačkoj.
"Razmišljala sam o preseljenju, ali je problem poznavanje jezika. Eventualno u dopunskoj školi za hrvate iseljenike, ali i to se može jedino na dvije godine", rekla je profesorica Sanja.
Druga joj je opcija pronaći posao van struke, a to ne želi. Najsretnija je kad zatvori vrata učionice, a probleme ostavi negdje vani.
"Svaka generacija vam priraste srcu. Kad ih sretnete kao odrasle uspješne ljude. Svaki put se pitam jesam li bar malo doprinijela da to dijete bude sretan čovjek. To je najveće zadovoljstvo", rekla je profesorica Sanja.
"Ne mislim da sam pogriješila i da se ponovno rodim radila bih to isto jer volim to što radim", rekla je profesorica Zlata.
"Najbolje bi bilo da smo vrednovani prema svom radu jer vas ova situacija čini tužnim", rekla je profesorica Meri.
Znaju oni da se neće obogatiti prosvjetarskom plaćom, no tvrde učiteljice samo žele da se zna da su one te koje će djecu sa prenesenim znanjem uputiti dalje u život.
