Odavno je odzvonilo dvorcu u Rasinji. Krovište prokišnjava, stubište se urušilo, stropovi propadaju. Teško da bi itko hodao nekadašnjom rezidencijom da u 19. stoljeću kad je sagrađena, ozbiljan graditelj nije postavio metalne traverze na prvom katu. Dvorac je podignut u dvije godine.
"Danas ne možete niti kuću napraviti u dvije godine ako niste ministar", rekao je koprivničko-križevački župan Darko Koren, predsjednik Mreže nezavisnih lista.
Obitelj Inkey Rasinju je napustila krajem Drugog svjetskog rata
Nisu bili ministri, nego plemići. Vlasnici su bili barunska obitelj Inkey. Rasinju su napustili krajem Drugog svjetskog rata. Nakon toga im se gubi svaki trag. Nasljednici se nikad nisu javili. Ostalo je ovo ruševno zdanje koje desetljećima propada, kompleks ribnjaka, park sa stoljetnim stablima i obiteljsko groblje.
"Vrijednost koja se nažalost izgubila nekorištenjem, neodržavanje i kroz jednu situaciju koja se desila da smo izgubili vlasnike koji su si to mogli priuštiti", rekao je Milan Pezelj iz konzervatorskog odjela u Bjelovaru.
Tu je prije 75 godina osnovan Deseti zagrebački korpus na čijem je osnivanju bio i Franjo Tuđman. Do devedesetih je tu bila škola. Od devedesetih zdanje je svačije i ničije. Zdanje koje je bilo pod kapom države kao zaštićeni spomenik kupio je za milijun i pol kuna građevinski poduzetnik. Najavljivao je elitni hotel, no u ugovoru nije postojao rok adaptacije niti je općina prodajući nekretninu u ugovor unijela obvezu ulaganja. Nedavno se cijeli kompleks na dražbi prodavao s početnom cijenom od 29 tisuća eura. Za oko 55 tisuća kupila ga je prije mjesec dana Koprivnička-križevačka županija.
"Gledajte, 400.000 kn za 5 jutara zemlje i ovakvu bazu iz koje možete napraviti dobru priču to je badava, nismo puno riskirali, župan može kupiti i prodat do 780.000 kuna, nismo trebali odluku županijske skupštine, odlučili smo spasiti dok do kraja nije potonulo", rekao je Koren.
Konzervatori misle da je sačuvano dovoljno elemenata na kojima će se moći raditi rekonstrukcija. Pokazuju nekad lijepi središnji ulaz i hol, impozantno stubište, štukaturu i stolariju, brušeni teraco u hodnicima. Nadaju se da će pronaći i originalno pokućstvo.
"E, to vam nisam rekao, jedan dio je kod nas u županiji, nekoliko stolaca, sačuvani stol, restaurirani, prije 20 i nešto godina su restaurirani danas sutra se mogu vratiti, ali to je samo za jednu prostoriju, tako da nije baš nešto", rekao je Koren.
I nešto je dovoljno za početak. Jer županija mora još osmisliti namjenu, pripremiti projekt, pronaći novce. Samo sat vremena vožnje od devastiranog dvorca, u istoj županiji - drugačija priča.
"Domoljublje ne pokazujete parolama nego time da svijet koji ste zatekli postane bolje mjesto"
"Ja se ne sjećam niti jedne osobe, svi su rekli da je katastrofa, ja sam profesor, moj suprug inženjer, od dvije građanske plaće se ne obnavlja ovakvo zdanje, ali mi smo prodali dvije kuće i kupili smo Barnagor", ispričala je književnica Božica Jelušić.
Kada je Božica Jelušić prije više od 20 godina odlučila kupiti dvorac Barnagor njezin otac za investiciju nije imao optimističnu prognozu. Gospođa Jelušić cijelog je života pisala, prevodila i podučavala generacije učenika. Ne žali što je krenula u spašavanje baštine pa i uz rizik financijskog brodoloma.
"Domoljublje ne pokazujete parolama nego time da svijet koji ste zatekli postane bolje mjesto i da učinite neku konkretnu stvar za svoj zavičaj", rekla je Jelušić.
Obnovila je dvor Barnagor koji je prije više od 150 godina izgradio Petar Trezić. Seljačko dijete iz Podravine plemićku je titulu dobio kao junak bitke kod Solferina, a novcima izgradio kuriju.
"Grabež i otimačina su svoje učinili, ljubav za lijepo i za život plodni nije urođena, ljubav morate od djetinjstva uložiti. Ljudi prazni, surovi, nažalost ispunjeni mržnjama , predrasudama, zlom, to nisu samo posljedice rata, dugogodišnje neulaganje u prave sastavnice odgoja kao što je estetski odgoj, građanski odgoj...", nastavila je gospođa Jelušić.
Od 100 dvoraca u kontinentalnoj Hrvatskoj, 38 je u privatnom vlasništvu
Od 100 dvoraca u kontinentalnoj Hrvatskoj 38 je u privatnom vlasništvu. U Ministarstvu kulture ovako ocjenjuju stanje: 54 u vrlo dobrom stanju, 23 trebaju obnovu, a u vrlo lošem stanju je čak 23 dvorca. To nerijetko znači i urušavanje dijelova zgrada.
"Sramotno! Sramotno! O svojoj baštini ne misle kako ih ona apsolutno ne uzbuđuje i drže da je samo teret za lokalne uprave, same će se od sebe srušiti", rekla je Jelušić.
"One koje je država uzela pod svoje imaju sreće, a ovdje je bila mesnica i peradarnik i skladište i lokalna krčma", rekao je Dražen Mesec, direktor agencije za nekretnine.
U zapadnoj Europi za nekoliko milijuna eura kupi se obnovljen dvorac
Tri godine Dražen Mesec, direktor tvrtke za prodaju nekretnina, nudi dvorac u Malom Taboru.
"Teško ih prodati s obzirom da im je konkurencija u zapadnoj Europi gdje za par milijuna eura možete dobiti potpuno obnovljen objekt", rekao je Mesec.
Nada se da će dvorac u Humu na Sutli prodati. Idealno bi bilo, misli, da ga otkupi država. Ponešto bolju priliku imaju dva dvorca u Beli koje također prodaje. U ovom je privatni vlasnik počeo radove, ali se povukao iz projekta…
"Sagrađen je 1605., u privatnom je vlasništvu i može se kupiti. Za pola milijuna eura, dobije se 30.000 kvadrata okolnog zemljišta", rekao je Mesec.
Dvorac Lužnica u vlasništvu je Družbe sestara milosrdnica
Europa je financirala obnovu 12 hrvatskih dvoraca, a 36 se obnavlja iz blagajne Ministarstva kulture. U istom resoru kažu da su županije, gradovi i općine obnovile 37 dvoraca, dok se 16 dvoraca obnavljalo privatnim sredstvima. Otkako je obnovljen, dvorac Lužnica otvoren je za javnost. U vlasništvu je Družbe sestara milosrdnica.
"Naše spavaonice su jednostavne i skromne i to je limitiralo svoje sobe. Još sam ja u takvoj sobici spavala…", rekla je Miroslava Bradica, vrhovna poglavarica Družbe sestara milosrdnica.
Raniji vlasnik bila je barunska obitelj Rauch. U dvorani dvorca predsjedao je nagodbeni ban Levin Rauch u čije je vrijeme potpisana Hrvatsko – ugarska nagodba. U jednom od prvih hrvatskih primjera da su neke novine smijenile visokog dužnosnika, ban Rauch kasnije je optužen za korupciju, te je morao podnijeti ostavku na bansku čast. Njegov sin je kasnije ubijen, a barunica Ana rješavala se imanja. Sestre milosrdnice ga od nje kupuju prije 125 godina.
"I imanje bilo bi jeftinije, a mi smo tražili veliki objekt koji ima veliku površinu zemljišta da bi mogli obrađivati to zemljište i s time prehranjivati vinogradsku bolnicu, siromašne djevojčice, velike svota novca koje smo morali tražiti od rima, uzele smo kredit, spasila je našu družbu", rekla je Bradica.
"Mi smo časne sestre, nismo bile shvaćene kao ozbiljni ulagači"
Punih 80 godina služio je samo kao starački dom za sestre, a onda su se odlučile na obnovu. Morale su kucati na puno vrata.
"Režim je režim, mi smo časne sestre, nismo bile shvaćene kao ozbiljni ulagači. Baš smo se morale same izboriti. Sve podove smo morali dignuti i napraviti nove...", nastavila je Bradica.
Prikupile su novce od donatora iz Njemačke, a onda otkrile koliko su ozbiljni zahvati financijska rupa bez dna. Dvorac sada iznajmljuju za radionice, skupove, koncerte, a vrata zdanja i parka otvaraju javnosti. Koriste se obnovljivim izvorima energije. Ali, da bi dvorac bio u dobrom stanju, moraju stalno investirati. Na redu je obnova fasade…
"To su silni novci, trebalo bi ići na europske fondove, a nemamo ljudi koji bi se time bavili", dodala je Bradica.
Hrvatska nema prevelike želje da se lijepo sačuva
Hrvatsku je, kad je ušla u Europsku uniju, dočekala odredba iz Bruxellesa prema kojoj se mijenja namjena bespovratnih sredstava za obnovu kulturne baštine. Za razliku od europskih dvoraca koje je većina zemalja uređivala u takozvane hotele-baštine, od 2014. godine financiraju se isključivo objekti koji će imati kulturnu namjenu.
Hrvatska je kasno uskočila u vlak kojim se dopušta da se dvorci obnavljaju u turističke svrhe. Europska blagajna ima strože uvjete, ali Hrvatska ne pokazuje prevelik javni interes, nema programskih scenarija, niti državne strategije. A niti prevelike želje da se lijepo sačuva.
"Ljudi ne gledaju u oči jedni drugima, a kamoli da gledaju lijepe stvari oko sebe, pa im je prvi nagon - ja ću sada srušiti! Zašto bi netko to gledao kad ja ne razumijem što je to", zaključila je gospođa Jelušić.
Što je – tu je. Sve dok netko s posebnim entuzijazmom ne potegne, dvorci su mrtvi kapital i kapitalna šteta.
