Prvo Virovitica, a onda i Osijek. Vijest da se zatvaraju dvije od tri hrvatske šećerane, u kojima je radilo 400 ljudi – šokirala je mnoge, no ne i upućene u ovu gorko slatku priču. Da, nekad smo po proizvodnji šećera bili poznati, još prije par godina bio je to naš najjači prehrambeni izvozni proizvod. No, onda je sve krenulo nizbrdo. Ukinute su kvote u Europskoj uniji, pala je otkupna cijena šećerne repe, smanjila se domaća proizvodnja. A cijena šećera otišla je toliko nisko – da se nije moglo pokriti ni troškove. Pa ipak – je li moglo drukčije i kakva je sada sudbina radnika, ali i poljoprivrednika koji su osiguravali sirovinu – istražio je Ivan Žada.
''Uvijek su nas stari ljudi učili, drži se dimnjaka. Gdje ima dimnjaka ima i novaca. Međutim to sada više pravilo ne vrijedi. Dimnjaka ima, a novaca nema'', kazao je bivši radnik osječke šećerane Slavko Rikert.
Tužna hrvatska priča
Započinje nam još jednu tužnu hrvatsku industrijsku priču Slavko Rikert, bivši radnik osječke šećerane. Iako dimnjaci i dalje dominiraju vizurom osječkog Donjega grada, iz njih ove godine neće izaći dim i neće početi 115 kampanja prerade šećerne repe.
Ova je tvornica otvorena 1906. i nije prekidala rad tijekom dva Svjetska i Domovinskog rata. No nakon što je početkom ovog mjeseca vrata zatvorila virovitička šećerana Viro, odlukom uprave tvrtke Hrvatska industrija šećera zatvara se i osječka tvornica.
''Kada je prije 15-tak mjeseci došlo do povezivanja svih šećerana u jedan poslovni sustav, onda je to ocjenjeno kao jedan jedini mogući put kojim bi se osigurala dugoročna održivost hrvatske industrije šećera. Naravno, u tom trenutku nije se moglo predvidjeti da će kriza trajati 38 mjeseci u nizu gdje su cijene ispod referentnog praga i ispod one razine unutar koje bilo koja šećerana u Europi može ostvarivati pozitivan rezultat'', rekao je Miroslav Božić, savjetnik Hrvatske industrije šećera.
A referentna ili cijena isplativosti trenutačno je 404 eura za tonu bijelog šećera. Primjerice 2006. je bila 626, a 2012. rekordnih 721 euro. Prema podacima za 2019. cijena je bila 365 eura kakva je otprilike i danas.
Sve je krenulo nizbrdo ukidanjem kvota za proizvodnju šećera u Europskoj uniji koja je bila na snazi 50 godina. Tadašnji ministar poljoprivrede Tolušić u tome je vidio priliku za uzlet domaće proizvodnje. Tome su se nadali i vlasnici.
Što je glavni razlog pada proizvodnje?
''Bila je ona priča ako izdržimo do 2020. da će to onda dalje funkcionirati. Eto mi smo izdržali do 2020., a onda u 2020. je došlo do toga da je sirovinsko područje malo. Pošto smo mi udaljeni dosta od Slavonije gdje ima više repe, makar ima i ovdje. Čakovec, Varaždin, Slovenija je čak sadila repu za nas. Tri nisu mogle opstati, to se zna'', rekao je Marijan Puškarić, bivši radnik virovitičke šećerane.
Računica je više nego jasna. Godinu prije ulaska u Europsku uniju imali smo više od 25 tisuća hektara domaće šećerne repe. Uz uvoz ugovorenih količina iz Mađarske, Srbije i Slovenije, naše su tri tvornice radile punim kapacitetom. Potom su se iz godine u godinu smanjivale površine pod ovom slatkom kulturom. Mato Brlošić, poljoprivrednik i predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore objasnio nam je uzroke takvoga pada proizvodnje.
''Sve je počelo prije pet godine. Onda je šećerana, a imamo dobar odnos, ugovore pišemo već u kolovozu godinu prije gdje unaprijed znamo koja je cijena i koliki su troškovi ulaganja i to je jedan od osnovnih razloga zašto su poljoprivrednici ulazili u tu proizvodnju, unaprijed su sve znali, te godine je došlo do poremećaja tržišta u Europi po pitanju šećera, vjerojatno su šećerane imale problem i po prvi puta su, kada je došlo do isplate šećerne repe, smanjili cijenu za 20 posto. Znači nisu poštivali ugovor'', kazao je Brlošić.
Je li to glavni razlog pada ne znamo, no činjenica je da već 2016., godinu nakon opisanog događaja, naši poljoprivrednici siju 3000 hektara manje šećerne repe. Godinu kasnije ukidaju se kvote, a država reagira paketom mjera. I Brlošić se tada ponovno, nakon više godina stanke, okreće proizvodnji šećerne repe.
Plan ministarstva
''Prije dvije godine smo se ponovno vratili proizvodnji repe. Ali prije svega zbog sina koji se htio okušati u proizvodnji te kulture. To je glavni razlog, ne ni cijena, a ni šećerna repa. Istina je da je jedan program država dala zbog tog pada hektara. Dala je dodatne subvencije kroz proizvodno vezana plaćanja. Dakle dodatna financijska sredstva da bi zainteresirala poljoprivrednike da uđu, a rezultat se nije pokazao baš dobrim'', rekao je Brlošić.
''Naše procjene su da nismo imali ovaj trogodišnji program da bi imali otprilike 2000 hektara manje, to vam se možda ne čini puno, ali je to 20 posto. Ja sam uvjerena da možemo, da ćemo zadržati postojeće proizvođače i da ćemo osigurati još više površina'', izjavila je ministrica poljoprivrede Marija Vučković.
Ambiciozan plan ministrice, no ipak ga treba uzeti s dozom opreza. Naime, svi poljoprivrednici koji su ušli u poticajni program Vlade obvezali su se repu sijati tri godine. Ovogodišnja sjetva upravo je treća i uspjeh ili potpuni fijasko mjera vidjet ćemo tek nagodinu.
''Ove godine ćemo imati slične površine u Hrvatskoj kao i lani - oko 10 000 hektara. Tradicionalno imamo nekih 1500 hektara u Mađarskoj, zadržali smo čak i 120 hektara iz Slovenije. Svaki hektar šećerne repe na hrvatskom tlu bit će otkupljen i nadalje. To Hrvatska industrija šećera i jamči'', rekao je savjetnik industrije šećera Božić.
''Uobičajeno u starim državama članicama je prosječno osigurano 18 tisuća hektara pod šećernom repom, u novim državama članicama 12 tisuća. Mi ćemo nastojati te količine povećati jer nam ove ne jamče opstojnost'', kazala je ministrica Vučković.
No svi poljoprivrednici s kojima sam razgovarao rekli su mi da će nakon ovogodišnje sjetve odustati od proizvodnje ove najslađe poljodjelske kulture. Kažu nam da je puno posla, malo zarade, a ima puno dohodovnijih i manje proizvodno rizičnih kultura.
''U međuvremenu je silažni kukuruz postao puno dohodovniji od šećerne repe, a barem ga je jednostavnije proizvesti. U zadnje vrijeme čak imamo veći prinos žitarica, uljarica, soje i ona može, ako se dobro radi, po prihodu nadmašiti i šećernu repu'', rekao je Brlošić.
Našu proizvodnju ugasile cijene svjetskog tržišta
Kad sve skupa sagledamo, našu proizvodnju ugasile su cijene na svjetskom tržištu bijelog šećera, hiperproizvodnja brazilske industrije i velikih europskih igrača poput Francuske, Njemačke ili Nizozemske. Stare članice Europske unije primale su subvencije za proizvodnju, no i za nabavu sjemena, repromaterijala i kupnju mehanizacije.
''Sigurno oni koji su subvencionirani 50 godina mogu ići sa cijenom dolje i proizvode daleko više nego što mi proizvodimo. Mi smo jedno zrno šećera u odnosu na hrpu, prema proizvodnji, u Europi. Oni su mogli ići i sa tim nižim cijenama i te niže cijene su definitivno upropastile naše šećerane i jednostavno se nisu mogle nositi s konkurencijom EU'', dodao je Brlošić.
''Također bih apelirala na naše trgovačke lance, čiju autonomiju poslovnih odluka poštujem, kao što poštujem i slobodu kretanja roba, da nastoje izbjeći situaciju kada cijena šećera u hrvatskim trgovinama je jeftinija 40 posto nego u istom lancu u inozemstvu. A nešto će dobroga donijeti i izmjena zakona o nepoštenoj trgovačkoj praksi'', izjavila je ministrica Vučković.
Pojedini trgovački lanci u sprezi s proizvođačima šećera definitivno ne igraju fer tržišnu utakmicu. Naime veliki europski igrači svoje viškove šećera plasiraju na naše i druga njima nedomicilna tržišta. Tako je kilogram šećera u Hrvatskoj, čak i u istom trgovačkom lancu, jeftiniji upola nego u recimo Njemačkoj ili Nizozemskoj. Uz subvencije koje primaju i veću otpornost stvaranu pola stoljeća, njih takvo poslovanje ne ugrožava. U Hrvatskoj industriji šećera nadaju se da ovo ipak nije zauvijek zbogom tvornicama u Virovitici i Osijeku.
Strateško potezi povučeni prekasno?
''Hoće li se sutra pojaviti neka nova prilika zbog primjerice sporazuma Mercosur gdje će se otvoriti mogućnost rafiniranja trščanog šećera gdje su sve tri šećerane u prošlosti imale sjajne rezultate i odličan kapacitet, proizvodnja bio šećera ili neke druge djelatnosti, vidjet ćemo. Ali svakako računamo da će to znanje stečeno biti korisno'', nada se Božić.
Mercosur je sporazum između Europske Unije te Argentine, Brazila, Paragvaja i Urugvaja i obuhvaća dogovor oko bescarinskog uvoza i izvoza, zaštite izvornih registriranih proizvoda EU na tim tržištima i još niz pitanja.
Ono što je važno, omogućit će se uvoz nerafiniranog šećera iz trske koji bi mogao zaposliti naše šećerane. 2000. u Europskoj uniji bilo je 257 šećerana, lani tek 96, a od ove godine bez dvije naše 94.
''Naša šećerana, koliko god to oni pričali, raditi više nikada neće. A bojim se, ako se nešto ne promjeni, neće niti županjska jer tu kruha nema'', smatra bivši radnik osječke šećerane Rikert.
Od 163 europske šećerane zatvorene zadnjih 20 godina niti jedna nije ponovno otvorila svoja vrata. Radnici su godinama podržavali uprave svojih tvornica, no svi su mišljenja da su neki strateški potezi povučeni ipak prekasno.
''Možda da je to ujedinjenje bilo prije desetak godina možda bi nešto bilo, no ovo je sve prekasno'', rekao je Rikert.
Iako se virovitička šećerana neće razmontirati, dio opreme ipak će otići u Županju. Među bivšim radnicima mogu se čuti i priče o planovima za osječku tvornicu. Jednu nam je ispričao Damir Kraus. U šećerani je uz njega radio i njegov otac i djed.
''I sad. Čije je to zemljište, hoće li Pipunić graditi zgrade kao što su pričali i tko to zna što će biti'', kazao je Damir Kraus, bivši radnik osječke šećerane.
''Rekao bih da će vlasnici odgovorno razmotriti sve to u infrastrukturnom smislu i sami ste rekli to je urbana zona s dobrom infrastrukturom. Tamo je silos i pakirnica koja će raditi sigurno do kraja godine, a onda će se vidjeti koje su mogućnosti jer je sva ta imovina integrirana. Prema tome s tom će se imovinom racionalno i krajnje odgovorno postupati'', rekao je Božić.
U Virovitici je radilo 200-tinjak radnika, u Osijeku isto toliko. Oni koji su imali par godina do mirovine zadovoljni su dogovorom o raskidu radnog odnosa s Hrvatskom industrijom šećera.
Neizvjesna budućnost
''Moram biti iskren da je jedan dio ljudi tražio da sam ode prije kampanje jer su im nuđene stimulativne otpremnine. Kad sam razgovarao s Upravom rekli su mi da je to bio probni balon da vide koliko je zainteresiranih. No onda je krenula lavina i ljudi su sami krenuli i to je šaptom palo i gotovo'', objasnio je Rikert.
''Gotovo svi radnici su dobili otpremnine. Koliko si imao godina staža - 3000 po godini plus četiri plaće. Tako je svatko dobio za godine neprekidnog staža. Sezonci i tko je imao prekide izgubili su svoja prava'', rekao je Puškarić.
I Puškarić i Rikert bili su sindikalni povjerenici. Borili su se za svakog od svojih kolega. Osamdesetak radnika u obje tvornice, mlađe životne dobi, u većem su problemu. Do mirovine imaju još mnogo godina, posla nema, a mnogi su i narušena zdravlja.
''Dobio sam otpremninu, odem na biro. Tko će mene sada primit više. Imam PTSP, imam rak kože. Znači posla nema. Hrvatski dragovoljac i to je to'', dodao je Kraus.
''Još dvije godine mi fali do mirovine i gazda mi kao predsjedniku sindikata nije mogao dati otkaz. Taman bi te dvije godine bio i imao pravo na mirovinu. Ali kada sam vidio kakvo je stanje, da ljudi odlaze i ja sam odlučio da idem i ja s njima. Da nemam tu šta tražiti'', zaključio je Puškarić.
Šećer je jedno vrijeme bio na vrhu ljestvice izvoznih proizvoda. U dvadeset godina izvezli smo ga u vrijednosti dvije milijarde dolara. Danas tvornice imaju milijardu kuna duga, dvije ključ u bravi, a treća županjska ovu će kampanju prerade repe odraditi, a nakon toga i njezina je budućnost neizvjesna.
