Ukoliko vam trenutačno ne trebaju građevinski radovi, imate sreće jer dočekati majstora postalo je teže no ikad.
Promjena krova? Ne može do proljeća. Zidarski radovi? Čekat ćete barem nekoliko mjeseci. Postavljanje pločica? Javit ćemo vam se ako se oslobodi neki termin. To su uglavnom odgovori koje dobivaju ljudi iz naše priče, a mnogi od njih vremena nemaju jer doslovno nemaju krov nad glavom. Građevinskih radnika nam kronično nedostaje. I u situaciji kad je posve jasno kako je to postao unosan i tražen posao, unatoč obilnim državnim subvencijama pomoću kojih učenici već u školi zarađuju dobar novac, u sektor graditeljstva u školama upisao se nedostatan broj učenika. Srednja strukovna škola u Sisku, pogođenom potresom, čak je morala otkazati razred za tesara, zidara i armirača jer interesa - nema.
U ovom kontejneru u Vlahoviću pokraj Gline Đuro s obitelji živi već sedam mjeseci. Kaže, dosta mu je.
"Ma ne da ne želim, nego ne mogu. Probao sam jednu zimu nekako moram popraviti kuću. Tu ja stavljam ćebad to je kao da spavate vani. To nije napravljeno za zimu nego za more. A ovo kad je bilo 40 stupnjeva to nisi mogao ući unutra kao da ste u kotlu koliko je vruće", rekao je Đuro Mraković iz Vlahovića.
Ne može čekati da mu država obnovi kuću. Ima žutu naljepnicu - privremeno je neupotrebljiva. Vanjski su zidovi izdržali, krov je sam popravio, no unutra je kaos. Svi pregradni zidovi su popucali. Pripremio je svoj novac, samo da još jednu zimu ne ostane vani, ali majstora kaže nema ni za lijek.
"Okvirno su mi jedni rekli 25.000 - 30.000 za ruke i rekli nazvati i više nisu. Sutradan sretnem jednog dečka i on mi kaže gazda se zeznuo kaže da je rekao premalo, ali on meni nije rekao ni više. Nije se ni javio. Svi oni obećaju, dođu vide, čut ćemo se i više se ne pojave. Oni idu gdje im je brža para. Ovo je opipljivo, malo posla, ne može se naplatiti. Ja njih razumijem s jedne strane. Imaju more posla i oni sad biraju", tvrdi Đuro Mraković.
Đuro kaže da nema izbora pa se sam odlučio primiti posla. Do jeseni mora završiti. Kada dođu poljoprivredni poslovi neće više imati vremena.
"Našao sam dva dečka koji rade na pilani. Oni mi dođu pomoći. Sad sam srušio, ako nađem kakvog zidara dobro, ako ne zidat ću sam. Vaser vagu i polako. Majstor može 20 kvadrata sazidati, a ja ću dva po dva", dodao je.
Nije samo Đuro u problemu. U Majskim poljanama Vasilj Zinaja ostao je doslovno bez krova nad glavom. Sobe su mu sada, zbog vlage, pune gljivica. On je pak iz donacija dobio materijal za novi krov, ali nema majstora. I ruke će biti plaćene iz donacija, ali treba mu tvrtka koja će to raditi da mogu opravdati troškove.
"Svaki odgovor je takav - imamo puno posla. Na proljeće će. Brate moj, meni gori. Znam da nisam sam, ali meni treba samo krov. Ovo je 10 - 15 dana i to je to. I ja uselim i saniram što mogu i zimu dočekam u kući da mi ne treba kontejner. Ali i taj kontejner je sada televizor u boji kad nemam ništa drugo", tvrdi Vasilj Zinaja iz Majske Poljane.
I tako redom. Ovo je kuća za rušenje. Niti je ima tko srušiti niti ima tko izgraditi novu. Branko je pristao da na zemljištu pored gdje je su nekad imali tzv. bajticu također srušenu u potresu sagradi manju - samo da obitelj ima gdje biti. Da nisu u kontejneru. Ima i građevinski materijal. Ali i isti problem. Nema tko.
"To već ima tri, četiri mjeseca. Nema. Neki dan kaže doći ćemo nađite nam smještaj. Da ćemo im dati obrok i neće da dođu", objasnio je Branko Kukoleća iz Majiskih Poljana.
A cijene divljaju, kaže dogradonačelnica Gline i sama angažirana i upoznata sa svim problemima svojih sumještana.
"Imamo donatore za građevinski materijal za štalu. Ponude od građevinskih firmi su od 130 000 do 350 000 kuna. Em su cijene velike, em je otišao građevinski materijal em je otišla cijena rada. To izgleda kao da se netko bogati na tuđoj nesreći. Iz dana u dan se mijenjaju cijene. Od države obnove nema. Imamo problem i sa rušenjima objekata. Ljudi se snalaze, ali ne mogu podnijeti taj rast cijena", rekla je dogradonačelnica Petrinje Branka Bakšić Mitić.
Mario Šarec ima građevinsku tvrtku u Sisku i posla preko glave.
Bili smo sudjelovali u pilot projektu Središnjeg državnog ureda za stambeno zbrinjavanje, saniramo objekte koji su pretrpjeli manja oštećenja, u 90 posto slučajeva to su dimnjaci zabatni zidovi, krpanje krova i slično. Odradili smo 30 i nešto, a jučer je došao ugovor za još 20 objekata", kazao je vlasnik građevinskog obrta Mario Šarec.
Kao i svi građevinari muku muči s cijenama materijala. Na
tržištu je, kaže, urnebes.
"Poskupjela je plastika, armatura, fasada i sve što ima veze s
drvetom. Kubik je prije dva mjeseca koštao oko 1500 kuna sada
2850 kuna. A to je materijal koji je neophodan za sanaciju
objekata stradalih potresom. U mojim cijenama je pokriven rad ali
sam prisiljen dizati cijene zbog poskupljenja materijala. Ja vam
sad ugovorim obiteljsku kuću koja je prije 2 mjeseca koštala 600
000 kuna sada košta 800 000. Bit ćemo prisiljeni investitorima
reći da ćemo ili raskinute ugovore ili ne znam što jer po tim
cijenama od prije dva mjeseca ne možemo raditi", pojasnio je
Mario Šarec.
No, ono s čim nema problem, za razliku od ostalih, jest pronalazak radnika. Ispod sebe ih ima 60.
"Meni nije. Ali sve druge firme muku muče s pronalaskom radne snage. Puno truda, vremena, ulaganja u mlade ljude koji hoće raditi. Moji svi počinju na lopati. Onaj prvi dan kad dođe može zaraditi oko 6.000, 7.000 kuna. Polumajstori 8 - 900 dobri majstori i 10 ili 12.000 kuna", ističe vlasnik građevinskog obrta Mario Šarec.
I sina je gurnuo u taj posao. Josip je završio trogodišnju školu za zidara. Ne želi na fakultet. Sada mu je 19 godina i sviđa mu se na gradilištu.
"Najviše ne volim biti na lopati. To je po meni jedan od najtežih poslova u građevini. Najviše volim žbukati i zidati. A krenuo sam od metle. Imao sam gradilište pa sam dodavao majstoru, pa su mi počeli pokazivati i sad sam počeo sam raditi", rekao je zidar Josip Šarec.
Njegov je prijatelj Denis dvije godine stariji. I on je završio za zidara. Ovdje je počeo s praksom u vrijeme dok je išao u školu. Sada polako postaje pravi majstor.
"Zanimalo me i htio sam vidjeti kako se grade kuće i eto upisao sam. Došao sam na praksu i počeo raditi i svidjelo mi se i tu sam ostao raditi", kazao je zidar Denis Badanjek.
Rijetki su oni koji se vide u ovom poslu. Iz Ministarstva obrazovanja i znanosti kažu da je za jesenski upisni rok u sektoru Graditeljstva i geodezije ostalo 255 slobodnih mjesta. Upisali su 1308 učenika, ako izuzmemo četverogodišnje programe, u one trogodišnje - majstorske upisalo se njih tek 375. 118 keramičara, 83 rukovoditelja građevinskim strojevima, 77 montera suhe gradnje, 44 zidara, 17 tesara, 7 fasadera i niti jedan armirač.
A što kažeš na to da mladi baš ne žele raditi ovaj posao?
"Pogriješili su. ovdje se može dobro zaraditi", misli Denis Badanjek.
Ivica Beloglavec ravnatelj je strukovne škole u Sisku već trideset godina. Kaže da im se ove godine javio tek jedan zidar, na kraju im je taj program zbog nikakvog interesa otpao.
"Unatrag desetak godina sam imao cijeli razed, no sada pada interes i vrlo mali broj djece se prijavljuje. Ni tesara ni armirača nema interesa već godinama", pojasnio je ravnatelj Strukovne škole u Sisku ivica Beloglavec.
A deficitarna zanimanja pomaže i država s učeničkim stipendijama. Dobiju oko 1 500 kuna na mjesec. Plaća im se i školska praksa pa mogu još dok se školuju zaraditi i 3.000 kuna na mjesec, no rijetki se na to odlučuju.
"Ti učenici dobivaju dobre stipendije, obrtnici im plaćaju, ali ta dugogodišnja tradicija da ne idu u zanimanja gdje se treba raditi i gdje nisu bila velika primanja, za razliku od danas - trebat će vremena da se to vrati. (Da li bolji epp?) U svakom slučaju treba se izboriti da ta zanimanja dobijemo natrag", ističe ravnatelj Beloglavec.
Nadaju se tome i građevinari. Jer situacija nije dobra. U operativi sada radi 100.000 radnika - što nije dovoljno.
Predsjednik Uprave Tehnike vodi nas na jedno od najvećih gradilišta, nakon Pelješkog mosta. U zagrebačkom Buzinu gradi se poslovni prostor, hotel, garaža. Slikovito objašnjava situaciju. Kaže da se ove godine u strukovne škole upisalo 17 tesara. Samo na ovom gradilištu treba ih 50. Slično i sa zidarima. U školu se nije upisao ni jedan armirač ovdje ih treba 30.
"Imamo nepopularna zanimanja, mi smo još uvijek ona stara škola, ajde uči jer ćeš inače morati raditi, kad nekome kažeš ajde budi armirač to znači da će do penzije biti sagnut na kiši na snijegu i svijati armaturu. Po ljeti ne valja jer je vruće po zimi jer je hladno. To su teški uvjeti rada i logično je da će malo tko to htjeti upisati", rekao je predsjednik Uprave Tehnike Zlatko Sirovec.
No i cijena rada zato se digla.
"Dobrog radnika će svi platiti i po meni može zaraditi i 10.000 kuna, radi 200 sati mjesečno. Dobar radnik se izbori i neće raditi ni po satu nego po učinku. Ako je armirač radi po kili željeza, tesar po kvadratu oplate betonirac po kubiku betona - oni mogu zaraditi. Mi kao poslodavci nemamo više mogućnosti povećavati plaće, povećali smo ih do maksimuma koliko smo mogli", objasnio je Sirovec.
Problem manjka radnika rješava se uvozom. Za njih danas radi 60 Ukrajinaca. Prošle godine cijeli građevinski sektor uvezao je 33.300 radnika. Najviše zidara 5.580, tesara 4.600, 6.200 građevinskih i pomoćnih radnika, 2.800 montera... Ove godine do sredine srpnja uvezli smo 21.000 radnika.
"Ali ja očekujem još jedan val odlazaka. Gledam poplave u Njemačkoj i vidim da će nam opet Nijemci uzeti ljude. Ako platimo radnika 10 eura on će ga platiti 30 i to je jedan od problema", kazao je predsjednik Uprave Tehnike Zlatko Sirovec.
Zlatko Prosinečki cijeli je život u građevini. Ima mali obrt s četvoricom majstora. Vlasnici ove kuće čekali su ih godinu dana da od ovog bazena naprave podrum i dječju igraonicu.
"Masa toga se odbija, zbog broja ljudi ne mogu uzimati velike poslove. Uzmem male. obrtničke poslove na sanaciji, adaptaciji i to je to. Uopće ih ne mogu naći, a neću ih ni tražiti jer ono što se na tržištu nudi da je htjelo raditi radilo bi", rekao je predsjednik Ceha građevinskih djelatnosti HOK-a Zlatko Prosinečki.
Alija Smajlović radi s njim već godinama. Prešao je šezdesetu. Inače je iz okolice Tuzle.
"Moja generacija. U većini smo gledali daj djeci nek uči neku školu. samo čitat i pisat. Nemoj ti to i oni su se navikli. Nismo ih usmjeravali. I sad kad dođu što ću ja tu prašina, pa pucka, pa mobitel i curica i to je to. Muški ovo više ne vole", smatra Alija Smajlović.
A rado bi im prenio svoje znanje. Tesar je po struci. Radi to 44 godine. Ali nema kome. Problema je očito puno. Cijene materijala koji je skočio zbog korone, nedostatak radnika, nedostatak interesa.
A obnova još nije ni počela. Potražnja za radnicima još će rasti, poručuju iz Hrvatske gospodarske komore, pogotovo zbog potresa u Zagrebu i na Banovini. Posla u idućim godinama sigurno neće nedostajati. Procjenjuju da će nam za sva područja pogođena potresom nedostajati još 20 000 radnika.
