Gotovo dva desetljeća borila se s bezbrojnim operacijama i dijagnozama, toliko teškim da su se neki liječnici čudili što je živa. No Ena Šarac sve je prolazila hrabro i s osmijehom na licu. Cijelo to vrijeme, kako je sama govorila, imala je misiju. Život je posvetila pomaganju drugima. Nije imala mnogo, no sve to – bila je spremna dati. Pomoć za operaciju proslijedila je Nori, najdraži Duvnjakov dres dala je za palčiće, ustupila je i mjesto na magnetskoj rezonanci... Tek nakon što je otišla – njezini roditelji, iz brojnih poruka zahvale shvatili su – koliko je tome bila posvećena. Sada žele nastaviti njezinu misiju koju je gotovo puno desetljeće pratila i Marijana Čikić.
''To je moj podstanar. Zašto si ga nazvala podstanar? Pa eto,
smeta haha'', rekla je Ena Šarac 6. 4. 2012.
Bilo je to prije devet godina. Podstanar je tumor na mozgu, a ona
je Ena. Najposebnije biće koje smo sreli. Od tada smo pratili
svaku Eninu operaciju, borbu za život. A bilo ih je da ni sama
nije znala koliko. Nikad nismo vidjeli nekoga s toliko dijagnoza,
ali osmijeh s lica nikad nije skidala.
''Teško, iskreno teško. Ne znam u biti ne znamo živjeti bez
nje'', rekla je Biserka Šarac, Enina majka.
Jedino dijete
Biserki i Đuri Ena je bila jedino dijete. Tumor na mozgu dobila
je sa sedam godina. Operaciju je odradila baš onako kako je
odrađivala i sve koje su uslijedile kasnije.
''Prva operacija je prošla. Navečer smo je došli vidjeti na
intenzivnu, bila je još na aparatu za disanje. Ujutro kad smo
došli krevet je bio prazan. Tata je pao u nesvijest. Mislili smo,
kad vidiš prazan krevet pokriven plahtom, što ćeš pomisliti. I
onda nam je sestra rekla - ona vam je u igraonici. Kakva
igraonica mislim si. Mi smo otišli u igraonicu, a sitna je bila
uvijek, imala je taj turban na glavi, natečena kao poslije boks
meča, vidjela nije ali ona lupa po toj tastaturi'', ispričala je
Enina majka.
Već tad je bilo jasno – Ena je posebna.
''Ona je sa sedam godina, ne znam odakle joj je ta riječ uopće,
gdje je čula za tu riječ, ne znam, samo je rekla 'Nemojte se
ništa brinuti, nemojte plakati, ja imam misiju. Nisam
bolesna.''', rekla je Biserka Šarac.
''Nisam uzbuđena, više jedva čekam da dođe taj dan da što više
izvadimo i riješimo se tog tumora'', kazala je Ena Šarac 6. 4.
2012.
To je snimljeno prije puta u Bruxelles, na četvrtu operaciju
mozga. Trajala je 11 sati. Nije prošla bez komplikacija. Ali,
svejedno, ovako nam se javila Skypom dan poslije.
''Opet sam pobijedila'', izjavila je Ena Šarac 6. 6. 2012.
Jedna ju je pjesma pratila kroz sve borbe. Voljela je Tonyja
toliko da je i operaciju odgodila zbog njega.
''Ona je nazvala kirurga i pitala molim vas jel može u
ponedjeljak? Kaže on zašto? Ma ja moram na koncert'', rekla je
Biserka Šarac 25. 10. 2010.
'Nije bilo dana da nam ne kaže koliko nas voli'
''Znaju oni svi u kući da ja puštam non stop, koliko puštam već
pjesme. I susjedi već'', kazala je 25. 10. 2010. Ena Šarac.
''Nije bilo dana da nam ne kaže koliko nas voli i koliko je
sretna. Nema dana je li. Što bi rekli na to? Ona. A što da joj
čovjek kaže kad je ona tako nasmijana I sretna onda smo se 100
puta pitali. Da li drugačije razmišlja pa nas tješi. Pa sam je
vodila kod ne znam koliko psihologa. Sve ih je izludjela sa
svojim tri-četiri sata stoji unutra i onda izađe van i kaže
gotovo je rekao je da mu se više ne da'', izjavio je Đuro Šarac,
Enin otac.
Bila je baš takva. U stanju izazvati i suze i smijeh istodobno.
Ona je jednostavno bila sretna. S dva tumora, leukemijom,
dijabetesom, endokrinološkim problemima, bez hipofize, operiranog
kuka, stopala. To je tek dio dijagnoza.
''Ona se ponašala kao da je zdrava ali tko god je vidio njene
nalaze i prije 10 godina. Jedan doktor je slao njezina nalaze u
Ameriku zbog hoda, dobio je odgovor Zašto mi šaljete papire
pokojnog djeteta. Nije mogao vjerovati da je s takvim nalazima
živa'', kazala je Biserka Šarac.
Nije joj ništa od toga smetalo kad je trebalo ostvariti ono što
je naumila. Dva mjeseca nakon te teške briselske operacije u osam
je dana položila 16 ispita i tako u roku završila treći razred
ekonomske škole.
''Pa eto, udarnički tempo, buđenje svako jutro u šest, spavati
sam išla oko dva, tri ujutro i tako svaki dan. Pa eto zadala sam
si cilj da želim dobiti svjedodžbu kao i svi drugi'', kazala je
Ena 11. 7. 2012.
A kad si Ena zada cilj, to je uvijek ostvarivo. Pa tako i sam
posjet Papi.
''Poljubila sam mu ruku, on me poljubio u glavu taman tu negdje
gdje imam plastiku otprilike'', opisala je Ena 25. 3. 2014.
Donijela mu je na majici ispisanu svoju borbu i punu kutiju
dječjih crteža.
''Ja sam došla s kutijom od pet tisuća ručica, hvala Bogu imali
smo moja invalidska kolica pa smo u njih stavili, taman je kutija
stala, da je bila milimetar veća ne znam kako bi to uspjeli svi
ulaze, a eto mene s kolicima i ravno ispred njega. On se onako
nasmiješio i rekao da mu je jako drago što me vidi i da je sretan
što sam jedina koja je do sad nije došla samo zbog sebe nego i
zbog drugih'', izjavila je Ena 25. 3. 2014.
Enina misija
To je bila Enina misija.
''Bila je podrška puno njima koji su odustajali. Dovoljan je bio
samo jedan razgovor nje s njima, ljudi bi se dizali'', kazao je
Đuro Šarac.
''Ona to nama nije ništa govorila. Ona je to radila, ja sad uopće
ne znam tko su ti ljudi. Ta majka jučer što mi je poslala poruku
kako je ona ustupila njenom djetetu neki termin za magnet. Ja to
ništa ne znam. Zahvaljuje se i koliko im je to onda značilo. Ne
znam koliko stotina poruka takvih'', opisala je njena
majka.
Pomagala je psihički, fizički, financijski svima, svaki
dan.
''Ona meni kaže mama molim te izađi van, ti njeni vršnjaci idu u
grad, idi ih pitaj je li imaju za grad. Ona je bila sretna nek
oni idu samo nek im bude lijepo nikad nije imala ono zašto ona ne
može. On. Često se dogodi da ljudi koji su bolesni u sebi imaju
neku zavist prema zdravima kod nje to nikad nije bilo. Nikad nije
bila ljuta niti nekog optuživala. Zašto se to njoj dogodilo?
Zašto se ona razboljela tako rano?'', zaplakala je Enina majka.
''Voljela bih kad završim školu boriti se za prava djece, posebno
bolesne djece, jer ali i odraslih jer mislim da svi imaju pravo
na život'', rekla je Ena 15. 3. 2013.
''Mislim da svi mi skupa možemo promijeniti puno toga, na bolje
naravno jer su sva ta djeca veliki borci'', kazala je Ena 6. 9.
2013.
''Većini je bilo dovoljno čuti njen glas. Popričati 5 minuta s
njom Ijudi su se dizali'', rekao je Enin otac.
Takvih je more. Čak i među poznatim, odraslim ljudima.
Političarima. Svjedoče to i beskrajne poruke na njezinu
Facebooku.
''Nama nije bilo jasno zašto je tako doživljavaju ona je nama
bila normalno dijete kao sva druga djeca'', izjavila je
Biserka.
Koliko je nesebična i koliko želi pomoći, postalo je svima jasno
nakon poruke za Noru. Tada smo svi pozivali ljude da doniraju
novac Nori za liječenje u Americi. Svega nekoliko dana prije
radili smo istu takvu priču o Eni kojoj je također hitno trebao
novac za još jedan zahvat u Munchenu. Tad mi je, na fejsu,
iskočila ova njezina objava.
''Molila bih sve ove drage ljude da novce koje ste namijenili
meni donirate malom anđelu Nori. Njoj je jako hitno i ima samo
još nekoliko dana da ode po život! Ja imam još puna dva tjedna'',
kazala je Ena.
Ubacila sam, bez pitanja, tu njezinu objavu u priču o Nori i
dogodilo se jedino što se nakon toga može dogoditi – novac se
skupio za obje.
''Dio srca dio novca Ena Šarac volimo te, što drugo reći na to'', rekla je Đana Atanasovska, Norina majka.
Davala drugima
''Pa vidjela sam bila da su malenoj Nori bili dani u pitanju da
prikupe taj novac koji je bio velik da ode po svoj život vani u
Ameriku a ja sam ipak imala dva tjedna nekako bilo je njoj
potrebnije taj tren'', izjavila je Ena 12. 2. 2013.
''Ali to je njoj bilo normalno. Ona kad ti to kaže i tebi je
normalno. Ubijedi i tebe da je normalno. Normalno, svatko se bori
za svoje dijete i sve to. On. Mi smo vjerovali u sve njene
odluka. Što god je ona odlučila uvijek se pokazalo ispravnim.
Njoj je uvijek bilo važno i uvijek nam je govorila. I njemu i
meni - uvijek daj'', rekla je njena majka.
Svoj play station darovala je dječaku stradalom u potresu u
Petrinji, Duvnjakov dres koji je obožavala Palčićima iz Petrove,
svaki mjesec je dijelila svoju invalidninu za koju se jedva
izborila. Ali, opet, nije se borila za sebe. Znala je da ima onih
kojima treba više. To je bila ta Enina misija koju njezini
roditelji sad žele nastaviti.
''Koliko se ona borila. Da. bilo bi sebično odustati. Bilo bi
sebično predati se nego moramo naći neki smisao. Jednostavno
svaki dan se zapitati što bi ona i tako dan za danom. Tako će
biti do kraja života'', izjavio je njen otac.
Njihov je odnos bio poseban. Nisu se odvajali od nje jer
jednostavno niti su mogli niti su htjeli. Tata je radio, mama je
spavala u fotelji pokraj njezine.
Ispunjenje želja
Od svih bolesti koje je imala, na kraju ju je ubila bolnička bakterija. Nakon najteže operacije koja je trajala 13 sati gdje su joj među ostalim presađivali mišiće i žile iz noge u glavu probudila se vesela kao inače. Već je trebala biti puštena doma, ali MRSA je bila preteška za njezin organizam koji je ovako živio već gotovo 20 godina.
''Da li je ona nešto znala? Imala je potrebu nazvati jako puno
ljudi, jako puno ljudi poslije operacije, to inače ne radi
nikada. I kad god je išla na operaciju uvijek bi rekla - jel mi
obećajes da će biti sve ok, ja znam da hoće ali je li mi ti
obećajes. Ja kažem obećavam. Ovo je prvi put da me nije
pitala.'', rekla je njena majka.
''Prva tri dana nismo ni jeli ni pili bilo nas je stid jesti i
piti. I živjeti. Kako uopće možeš sad živjeti Kako možeš piti
kako možeš bilo šta. I onda razmišljaš što dalje kako dalje. Da
smo mogli svi troje u istom trenutku otići To bi bilo najbolje.
Ali eto'', kazala je Biserka.
Sad žive samo za ispunjavanje svih želja koje je imala. Ne za
sebe. Za druge. Njezinu ušteđevinu Biserka je dala za bicikl
jednom dječaku iz Osijeka čiji si roditelji to nisu mogli
priuštiti.
''Obećali smo oboje Dat ćemo sve od sebe pa koliko izdržimo
izdržimo ali znamo što bi ona voljela.
Ne znam samo me strah da je ne iznevjerimo I da ne bude tužna
zbog nekih stvari koje mi odlučujemo sada'', rekla je
Biserka.
A jedna od njihovih odluka je da, kad i oni odu, kuća ostane
nekoj udruzi koja se bavi s takvim slučajevima kakav je bila i
Ena.
''Nemamo mi više ništa u životu nemaš zašto živjeti nemaš ništa.
Baš ništa'', kazala je Enina majka.
Izdržali su ovo snimanje zbog nje. Jer zaslužila je da svi čuju
koliko je bila posebna.
''Tužno je, žalosno je, boli, ali sad kad razmišljam i sve kad
pričamo o njoj ja samo neki ponos osjećam ja znam da ćemo se mi
slomiti možda za sat vremena, ali kad pričaš o njoj baš ponos'',
izjavila je Biserka.
Otišla je s 26 godina, a proživjela ih je kao da je živjela 90.
Iskoristila je svaku tu svoju godinu do maksimuma. Tko god ju je
sreo bar jednom, pamtit će je zauvijek. Da je u svakom od nas
samo komadić Ene, svijet bi svakako bio bolje mjesto.
