Ima ih gotovo 3000. Zovu se apatridi, odnosno ljudi bez državljanstva. Svaki od njih ima svoju jedinstvenu životnu priču, no svi dijele isti problem. Zbog svojeg statusa, sve ono što je najvećem broju stanovnika normalno, njima je nedostupno.
Nemaju zdravstveno, ne mogu raditi, ne primaju socijalnu pomoć, ne mogu u školu...
U pravilu žive na margini, nevidljivi i za sustav i za institucije
Potraga donosi dvije priče, jednu o čovjeku koji je državljanstvo dobio tek nakon više od tri desetljeća duge borbe i presude Europskog suda za ljudska prava, a drugu o čovjeku koji još uvijek čeka.
Goran Medić ima dva i pol nožna prsta, 53 godine i živi u kućerku u zagrebačkom Čučerju. Nije njegova, jer sve da ima i milijune ne može ju kupiti. Naime, pravno, Goran ne postoji. On je jedan od oko 4 milijuna ljudi na svijetu, i gotovo tri tisuće u Hrvatskoj, koji nemaju ničije državljanstvo.
"Kao da ne postojim, nit sam Hrvat, nit sam Bosanac, nit sam Srbin. Ništa", kaže Goran.
Rodio se 1968. u Osijeku odakle mu je majka. Otac mu je, godinu prije njegova rođenja došao iz Bosne.
"Živim u Hrvatskoj. Stalno sam u Hrvatskoj. Tata i mama su mi srpske nacionalnosti. Znači čak i oni, pokojni tata i mama posjeduju dokumente, imaju domovnicu, meni ne daju. Eto, ne znam zašto", kaže Goran.
Kad se Hrvatska osamostalila majka je odmah dobila domovnicu, otac ju je dobio 93. Goran nikad.
"Stalno su mi odbijali. Tražio sam ja tu u Petrinjskoj u MUP-u sam tražio kao da se sprdaju sa mnom imao sam takav utisak ne znam", kaže Goran i priča što su mu rekli u Petrinjskoj: "Mediću, dođi drugi put, pa dođi što ja znam j*** ga. Tako da sam izgubio živce. Pa bio sam jedno sedam, osam puta sigurno."
Čovjek nema dokumente
"Mi smo za Gorana u biti saznali negdje 2018. godine na poziv Centra za socijalnu skrb u Dubravi kad je on imao neku povredu, završio u bolnici i kad se otkrilo zapravo da čovjek nema dokumente", priča Dragan Milić iz Projekta građanskih prava Sisak.
Projekt građanskih prava Sisak partner je UNHCR-a, jedine organizacije koja brine o ljudima bez državljanstva, takozvanim apatridima. Često za njih doznaju upravo kad završe u bolnici.
"Goran je pokušavao u nekoliko navrata da regulira svoj status da regulira državljanstvo status u Republici Hrvatskoj nije uspio i znate kad ne uspijete povučete se na marginu društva tu živite neprimjetno sve dok se nešto ne desi ili dok ne dođete pod udar organa represija ili nečeg", kaže Milić.
U Goranovu slučaju, u matične knjige upisali su mu Bosanski Petrovac, rodno mjesto njegova oca.
"Međutim, nažalost, zbog rata u Bosni i Hercegovini tamo su izgorjele matične knjige. Njegov otac je stekao državljanstvo Republike Hrvatske 93., rješenjem MUP-a i nije obnovio upise u Bosni i Hercegovini tako da ni Goran nije mogao obnoviti svoj upis za to matično područje", objašnjava Milić.
I tako je ovaj rođeni Osječanin postao čovjek kojeg Hrvatska ne želi, a nigdje drugdje ne pripada. Nije ni bosanski državljanin. Ondje je bio tek nekoliko puta, na praznicima.
"A ja rođen u Osijeku. Cijeli život sam u Hrvatskoj. I sad sam ja stranac zato što je moj tata došao 1967. godine našao moju mamu i ja sam se tamo rodio j*** ga. I sad sam ja po tati neki Bosanac, ne znam, a ispostavilo se da me više nije ni tata Bosanac eto", priča Goran.
Začarani krug
"Trebalo nam je više od godinu dana da mi dođemo u poziciju da iskompletiramo dokumentaciju za utvrđivanje hrvatskog državljanstva. Međutim, ono što je problem kod svih ljudi apatrida ili neutvrđenog državljanstva je da je teško prekinuti taj začarani krug", objašnjava Milić.
U kojem Goran nema pravo apsolutno ni na što. Na rad, na zdravstveno, na socijalne usluge. Na baš ništa.
"Da bi mi dokazali da je on čovjek neutvrđenog državljanstva ili apatrid mi smo trebali da krenemo regulirati njegov status u Republici Hrvatskoj. Znači, odobrenje privremenog boravka. Da bi išli na odobrenje privremenog boravka on mora imati neko prebivalište ili boravište u Republici Hrvatskoj. Znači, on živi ovdje u nekoj napuštenoj imovini za koju nema nikakve dokumente papire i s tim ne možete pred MUP. Da bi našli neke novce da bi mu platili najam nekog stana na koje bi mogao prijaviti prebivalište, on mora imati OIB", kaže Milić.
Goran priča kako su mu kućicu u kojoj sada stanuje dali ljudi: "Ne znam čija je, od nekog pilota navodno, a taj pilot je umro j*** ga. Bili su oni tu, evo tu prolazili. Tako su rekli nek bude tu nek živi čovjek."
I živi u jednoj sobici. Vode nema, ima vanjski zahod, struju mu je dala susjeda. Ovdje je od 1994.
Kaže kako mu je u toj kući lijepo: "Mir, tišina. Evo imam televiziju j*** ga, ja zadovoljan. Daju mi ljudi tako posla nešto se zaradi i tako za život i dobro." Goran dodaje kako je dobio dvije ili tri jednokratne pomoći te kako radi sve živo, kao fizički radnik.
Dobro je dok može, ali neće moći još dugo tako. I tek onda ga čeka drama. Jer mirovinu neće imati budući da se nije mogao legalno zaposliti. Ako mu se ne riješi državljanstvo i dalje neće imati pravo ni na mizernu socijalnu naknadu.
"Ja bih se volio zaposliti, htio bih raditi u nekoj firmi. Nisam lijenčina, volim raditi ovako", kaže Goran.
Toliko ne postoji da su se u UNHCR-u dobrano namučili da njegove papire za prijem u državljanstvo uopće urudžbiraju.
"I tu je postojao problem nadležnosti MUP-a koji će to zaprimiti. Znači, mi smo to pokušavali urudžbirati ovdje u Zagrebu pa nije išlo. Pa smo slali u policijsku upravu Požeško-slavonsku zato što je tamo navodno imao zadnje prebivalište. Pa eto tako urudžbirano i sad je to već godinu i pol dana u fazi postupanja", objašnjava Milić.
I mi smo pitali policiju - gdje je zapelo. Kažu da Medić ne udovoljava uvjetima za dobivanje državljanstva, ali da traže način kako da riješe njegov status:
"Budući da smo službenim putem zatražili i dobili dodatne podatke za gospodina Medića, njegov će zahtjev biti riješen po drugoj pravnoj osnovi nakon što se na odgovarajući način utvrdi njegov identitet", poručili su.
Jednostavno ne postoji
Goran kaže kako si sam kuha. Nema pravo ni na pomoć od Crvenog križa.
Goran objašnjava kako mu nije teško: "Pa nije mi ništa teško tu. Ne, majke mi da vam kažem meni je već sve smiješno j*** ga, ja se klebarim na tu sveukupnu situaciju, smiješno mi je." Dodaje kako nije na nikoga ljut.
Bedri je do nedavno bio u sličnoj situaciji
Bedri Hoti do nedavno je bio kao Goran, nepostojeći čovjek. Roditelji su mu Albanci koji su 1960. kao političke izbjeglice došli na Kosovo. Dvije godine kasnije ondje se rodio Bedri. Kosovo je tada bilo u Jugoslaviji kojom se Bedri nesmetano kretao. Tako je, s nepunih 18 došao u Novsku.
Kaže kako je 80.-ih došao u Novsku kada je počeo raditi kod jednog Albanca u gostioni. U Novskoj je položio vozački, našao bolji posao, u automehaničarskoj radionici, sprijateljio se sa susjedima.
"U Jugi sam bio super, živio sam super. Radio sam kod čovjeka koji mi je svaki mjesec svakog 15. dao plaću. Radio sam i poslije radnog vremena isto mi je platio i platio mi je i stan. Jeo sam u gostioni, imao sam svoj auto, mogao sam registrirati auto. Mogao sam što hoću raditi", kaže Bedri.
Kaže – bio je gospodin čovjek. A onda je došao rat.
"Kad je došao rat onda sam opet ostao tu", kaže Bedri.
Radio je i dalje u radionici koje je tada održavala automobile za policiju i vojsku.
Kaže kako je odmah tražio hrvatske papire: "Kad je država bila priznata, par puta su mi odbili pa smo završili u Ustavni sud." Objašnjava što su mu govorili kad su ga odbijali:
"Kako je rekao - nemate prijavljeno, nemate prijavljen boravak što ja znam više od pet godina. Dođem u policiju oni stalno izgon, izgon, izgon. To su neki balkanski nacionalisti 'ko zna otkud su došli neškolovani ljudi. Ja govorim – Slušaj, ja nisam došao u vrijeme vaše države. Vi ste mene tu našli."
U jednom su ga navratu tražili da se odrekne svog državljanstva. Ali, nije se imao čega odreći. Naime, roditelji nikad nisu zatražili jugoslavensko državljanstvo, a on u Albaniji nikad nije ni bio. I tako je postao čovjek bez državljanstva s privremenim boravkom iz humanitarnih razloga.
S obzirom na to da nije imao trajni boravak, nitko ga nije htio zaposliti. Pa se i on, kao Goran, snalazio na razne načine.
"Kod čovjeka sam spavao u radionu j*** ga, čovjek mi dao i za kruh i nekad mi dao i novaca. Nisam mogao nikako raditi. Mogao sam čovjeku recimo otići kod nekoga cijepati drva i tako ne možeš ti raditi nigdje, a da si prijavljen. Gazda traži radnu dozvolu i odmah ga na startu otpile", kaže Bedri.
Nakon što su ga godinama odbijali, puko mu je film: "Ja kažem – dobro, sad ću vas ja lijepo tužiti."
Odvjetnica, danas ustavna sutkinja, Bedriju je tako na Europskom sudu za ljudska prava izborila državljanstvo. Sud je bio prilično oštar prema Republici Hrvatskoj ustvrdivši da su Bedriju grubo narušena ljudska prava. Bilo je to prije tri godine, nakon gotovo 30 godina borbe.
Sad napokon ima državljanstvo. Ostvario je i pravo na socijalnu naknadu, ali i pravo da tuži državu za štetu koju mu je počinila. Traži oko milijun i 200 tisuća kuna – toliko iznosi plaća od 4 tisuće kuna na mjesec za ovih 30 godina što nije mogao raditi.
30 godina je otišlo
Kaže kako bi nešto napravio s tim novcima da ih dobije: "Oni su mene sj*bali 30 godina. 30 godina su oni meni izgubili i mladost i sve tu."
To mu nikakvi milijuni neće vratiti, ali s obzirom na to da mu je sad već skoro 60 i da mu je zdravlje već narušeno, s tim bi iznosom mogao barem ostatak života proživjeti dostojanstveno. On i njegov Luxi.
"Lux jede bolje nego ja. Kupim ja njemu,prije njemu kupim. Samo njega imam. Ne treba mi nitko drugi samo mi je on dosta", priča Bedri.
Ženio se nije. Čak ni zbog papira: "Što bi se ja sad treba oženiti zbog papira?! Pa da sam se htio ženiti zbog papira išao bih u Njemačku. Što bi se treba oženiti, pa ja tu živim dok nisu oni ni državu imali."
A sad ta ista država u odgovoru na Bedrijevu tužbu kaže da nije zaslužio novac jer da je mogao raditi.
"Nisu ovi Hrvati ludi što bježe odavde", kaže Bedri.
Postupci su užasno dugotrajni
"Osobe bez državljanstva dok nemaju reguliran boravak ne mogu raditi u Hrvatskoj oni ne mogu privređivati, oni zapravo ne mogu ostvarivati nikakav normalni život u Republici Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje jer nemaju reguliran boravak", kaže glasnogovornik hrvatskog UNHCR-a Jan Kapić.
Jan Kapić dobro je upoznat s Bedrijevim slučajem. Upravo je UNHCR svjedočio u njegovu korist na Europskom sudu za ljudska prava.
"Nažalost ti postupci su užasno dugotrajni i zapravo tim ljudima uzimaju najbolje godine života. To u slučaju Bedrija je trajalo gotovo 40 godina kao što je utvrdio Europski sud za ljudska prava koji je rekao da mu je država gotovo 40 godina propustila trajno regulirati boravak. To je u njegovom slučaju imalo dramatičan utjecaj na njegov privatni život, on nije mogao raditi. On danas ne može ostvarivati prava iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja", objašnjava Kapić.
Takvih popit Bedrija ima, kažu u UNHCR-u u 70 zemalja svijeta. Čest je to slučaj prilikom raspada država, ali ima veze i s diskriminatornim zakonima pojedinih zemalja.
"Osoba bez državljanstva ne može ostvarivati temeljna ljudska prava dakle osoba bez državljanstva ne može ići kod liječnika, ne mogu ići u školu, najčešće se ne mogu slobodno kretati po zemlji, oni ne mogu otvoriti bankovni račun, ne mogu kupiti SIM karticu. Dakle, bez državljanstvo radikalno utječe na sve aspekte života. Znači vrlo praktičan primjer u ovom trenutku aktualan uslijed pandemije COVID-a 19, osoba bez državljanstva u Hrvatskoj nisu uključene u nacionalni program cijepljenja", kaže Kapić.
UNHCR je pozvao sve vlade diljem svijeta da do 2024. okončaju problem bezdržavljanstva. Kažu, rok je realan i za Hrvatsku koja, usput budi rečeno, nema uveden postupak za utvrđivanje statusa bezdržavljanstva.
"Mi Vladi želimo pomoći da napravi taj jedan sljedeći korak, a to je da se uvede postupak za utvrđivanje bez državljanstva statusa koji bi zapravo pomogao da se na jedan brz učinkovit i jednostavan način utvrdi kome je zaštita potrebna i da se izbjegne ponovno bilo kad situacija da ljudi dijele sudbinu gospodina Bedrija ili bilo koga drugog tko je osoba bez državljanstva", kaže Kapić.
Poput Gorana, Osječanina koji strpljivo čeka već 30 godina. Dok država za njega i za takve najčešće gotovo da i ne mari, onima dubljih džepova dijeli državljanstvo bez većih problema. Primjerice, kapetan BiH nogometne reprezentacije prije nekoliko dana dobio je hrvatsko državljanstvo. Edin Džeko u Dubrovniku se bavi turizmom, pa je državljanstvo zatražio zbog poslovnih olakšica. I sad ima dva. Goran nema ni jedno. Bedri je jedno dobio nakon 30 godina. Ali, oni su nevidljivi, pa nek ostanu tu gdje jesu. Nikome na teret i ničiji.
