Nedavno smo pisali o slučaju umirovljenika Stjepana Matijevića iz Nove Gradiške, bivšeg trgovačkog putnika, prodavača stomatološke opreme, koji je nakon što je na četiri instance, Državnom inspektoratu, Prekršajnom sudu, Državnom odvjetništvu i Općinskom sudu, dokazao rad na crno za tvrtku Apolonia d.o.o. iz Labina, dobio presudu na Županijskom sudu u Zagrebu koja mu je doslovno uništila život. Ne samo da je sutkinja uvažila žalbu poslodavca, nego je i presudila da bivši radnik treba platiti i sve sudske troškove i troškove odvjetnika. Matijević se još uvijek nada pravdi na Vrhovnom sudu, no njegov slučaj je ponovno doveo u fokus problem rada na crno i način na koji ga tretira i pravosuđe.
Naime, Stjepan Matijević je otvoreno svjedočio i skupio iznimno mnogo dokaza o modelu koji je tvrtka za koju je radio koristila godinama, to je model pola kroz plaću, a ostatak na ruke, a dokazivao je i da je punih sedamnaest mjeseci radio na temelju usmenih obećanja i povremenih isplata na ruke, no i za to razdoblje posjeduje iznimno mnogo pisanih dokaza i svjedočanstva konkretnih osoba, brojnih stomatologa – kojima je prodavao opremu i preparate Apolonie.
Ipak, sutkinja Županijskog suda nije te dokaze zapazila, a što se tiče radnog odnosa ona je zaključila da se samo razgovaralo o zasnivanju radnog odnosa, a da nije postojao "ugovoreni radni odnos". Ili, drugim riječima, sutkinja je radnika i poslodavca tretirala kao ravnopravne sugovornike kod kojih je izostala volja za ugovaranje posla. Kao da je radnik koji je mjesecima radio za poslodavca, prodavao njegovu robu itd. mogao poslodavca prisiliti da s njime sklopi ugovor o radu. I kao da su ti besplatni mjeseci rada, korištenja vlastitog vozila i mobitela, i prodaje robe za poslodavca – prihvatljiv model u razdoblju (višemjesečnog?) razgovora o zasnivanju radnog odnosa.
O slučaju Matijević, o tome koliko još ima rada na crno u Hrvatskoj, kako ga tretira pravosuđe, te što bi trebalo promijeniti u Zakonu o radu – čije su promjene upravo u tijeku – da bi problem barem smanjio, razgovarali smo s Marijem Ivekovićem, dugogodišnjim sindikalcem, predsjednikom Novog sindikata koji je prisutan u brojim tvrtkama u Hrvatskoj.
NET.HR: Kako komentirate slučaj Matijević, odnosno činjenicu da svi dokazi o radu na crno nisu bili dovoljni za presudu u njegovu korist na Županijskom sudu?
IVEKOVIĆ: Ovo je, na žalost, samo još jedan od slučajeva u kojima postoji niz dokaza o radu na crno, a da pravosuđe nije dalo zadovoljštinu radniku. Mislim da sada već možemo govoriti o tome da se u proteka dva desetljeća u hrvatskom pravosuđu formirao jako čudan pristup u kojem se odredbe Zakona o radu tumače na način na koji sigurno nije zamišljen kad je pisan. To što se radi nije smisao Zakona o radu. A evidentno je da se on najčešće tumači u korist poslodavca.
Prema Zakonu o radu gospodin Matijević je trebao imati ugovor o radu, poslodavac očigledno nije htio dati ugovor o radu radniku koji je radio za njega, utvrdila je to i inspekcija, pa i sud na nižim instancama, a onda je uslijedila ova nevjerojatna presuda na Županijskom sudu. Govori se o tome da je za sklapanje ugovora o radu trebala postojati – volja obiju strana. Kao da bi došlo do ovog spora da je postojala jednaka volja s obiju strana. Volja jedne strane je bila prevariti drugu. Govoriti godinama čovjeku da ga se želi zaposliti, a onda ga izigrati. Zakon je tu zapravo jasan. Ali suci, i to na višim instancama – učine ga nejasnim. Na žalost i tumačenja Vrhovnog suda sve više kompliciraju.
NET.HR: U slučaju gospodina Matijevića imamo detaljnu rekonstrukciju modela "pola plaća, pola na ruke". Koliko je još taj model prisutan u Hrvatskoj?
IVEKOVIĆ: Taj model je još uvijek jako prisutan. Posebno u sezonskom radu. Ove godine smo dosta radili na problematici sezonskih radnika, i doista je iznimno zabrinjavajuće što se sve događa sa sezonskim radnicima. Vrlo često se sklapa ugovor za najmanji mogući iznos, ili manji od dogovorenog, a ostalo se isplaćuje na ruke. No, nije to problem samo sezonaca. Vrlo je rasprostranjen kod malih tvrtki, kafića, frizerskih salona, kozmetičkih salona, krojačkih radnji, u ugostiteljstvu.
Ne želim uvrijediti sve poslodavce u malim tvrtkama, ima onih koji se zbilja trude poslovati zakonito i poštuju rad radnika i daju im zakonski uređene ugovore o radu, ali ima i dosta onih koji to ne rade. Možda su čak i većina. Na žalost, mnogi od tih radnika nisu obuhvaćeni nikakvim sindikatom i nemaju zaštitu. A zakon dopušta sindikalno organiziranje tek ako tvrtka ima pet zaposlenika. Mi smo čak za radnike iz malih tvrtki uveli model tajnog članstva – da im se ne skida članarina s platne liste – jer bi im poslodavac odmah dao otkaz.
Na žalost, radnici su dovedeni u situaciju da prihvaćaju te neljudske modele, pola ovako, pola onako, i bezbroj drugih uvjeta. Vrlo često im se kaže: ako nećeš ti, čekaju već drugi koji neće komplicirati. Ucijenjeni su. A ako dođe do bilo kakvog problema, mogu potraživati samo ono što je napisano u ovom prvog ugovoru. Naravno, oni mogu prijaviti poslodavca. Ali u tom slučaju oni ostaju bez ikakvog posla, i još dođu na glas kao oni "koji rade probleme poslodavcima".
Stjepan Matijević, bivši radnik tvrtke Apolonia koji je vrlo detaljno dokumentirao i dokazao rad na crno, ali sutkinja Županijskog suda u Zagrebu nije uvažila njegove dokaze
NET.HR: Koje vi rješenje za problem rada na crno u Hrvatskoj zagovarate?
IVEKOVIĆ: Problem ove države je da se ne postavlja proaktivno. Oko ove problematike ne mogu se samo čekati prijave radnika jer su oni u podređenom položaju, oni su slabija strana. Treba krenuti u provjere i treba ih radi ozbiljno i uspostavljati standarde. Izdvojit ću jedan primjer, od prije dvadeset godina – jer se gotovo ništa nije promijenilo. Mi smo, zajedno sa stotinjak radnika, prijavili poslodavca, Zagrebački uslužni centar, i Državni inspektorat je potvrdio našu prijavu i utvrdio da je bilo 628 radnika u nezakonitom obliku rada, odnosno, da nisu imali valjane ugovore o radu.
Epilog: stotinjak radnika koji su podnijeli prijavu su ostali bez posla. A poslodavcu se nije dogodilo ništa. Kasnije je, doduše, tvrtka završila u stečaju, jer ovo s ugovorima o radu nije bila jedina nezakonitost u toj tvrtki. Tadašnji ministar rada, Davorko Vidović, bio je nekoliko dana nakon naše prijave viđen na kavi s tadašnjom direktoricom tvrtke. To su problemi koji se ponavljaju svi ovih godina. Poslodavci rješavaju probleme s ministrima, s onima na visokim funkcijama u aparatu koji bi trebao biti nezavisan, koji bi se trebao držati zakona. Posve je jasno da je to odnos u kojem nema ravnopravnih, da su radnici u podređenom položaju.
NET.HR: I u slučaju Matijević je ispalo da je presuda u korist jačega, i on je zbog ovrhe u dobi od 65 godina završio na rubu egzistencije. Je li to svojevrsna poruka radnicima da onda prijave nemaju smisla, da im prijeti težak poraz ako se upuste u pravosudnu borbu?
IVEKOVIĆ: Stanje u pravosuđu je, na žalost, takvo da ne samo u slučaju radnih sporova svakoga očekuje dug put do pravomoćne presude i pravde. Ali ja nikada neću biti taj koji je reći da ne treba ići u pravosudnu borbu. Naprotiv. Moja poruka je uvijek: pružimo otpor i nepravdi i nezakonitim situacijama. Ali da, nakon svih ovih slučajeva nepravde kojima svjedočim kao sindikalac, mislim da mogu reći da je poruka države, poruka vlasti: Nije nas briga, oni koji kradu mogu i dalje. Poruka pravosuđa je sve više da nikad ne znate što vas može očekivati.
Naravno da zakon ne može sve normirati, a onda se ljudi izgube u pravosuđu. Mnogo toga ovisi o neobičnim interpretacijama na višim sudskim instancama. Sve se više spominje ta "volja" oko sklapanja ugovora o radu. Na jednom mjestu Zakon o radu kaže da ako radnik radi na radnom mjestu za koje je uobičajeno da se radi putem ugovora o radu – da se smatra da ima ugovor o radu. Ta odredba je de facto ovim ubacivanjem volje poništena. Zatim, tu je odredba ako se ugovor na određeno produžuje duže od tri godine, da se smatra ugovorom na neodređeno, ali u se sudskoj praksi, posebno na Vrhovnom sudu, ni ta odredba ne poštuje. Malo po malo, ta "volja" je ušla u toliko mjeri u sudsku praksu da mislim da možemo reći da je prouzročila ozbiljne devijacije onog što je zakonodavac htio nekad davno s ovim Zakonom o radu.
NET.HR: Upravo su u tijeku pripreme izmjena Zakona u radu, a i vaš sindikat se, zajedno s cijelom grupacijom sindikata koji nisu udruženi u reprezentativne središnjice, uključio u raspravu. Ovo je jedan od problema na koji ukazujete i tražite da se riješi u ovom procesu.
IVEKOVIĆ: Novi sindikat je do sada uvijek više bio angažiran na terenu, među radnicima, i nismo imali kapacitete za taj, nazovimo, teorijski rad. Ali sada smo zaključili da se moramo uključiti jer vidimo da do "vrha" slabo dopire glas s terena, iskustvo s terena. Jedan od problema je, svakako, to guranje "volje". Nismo za pretjerano normiranje, ali ako to stvara nejasnoću, nek se pojasni, je li prihvatljivo da radnici rade na crno, ako je takva volja poslodavaca? Je li prihvatljivo da čovjek koji je dobio robu od poslodavca, i prodaje je čuje nakon prodaje da poslodavac ipak nema volje da mu to plati? Zar to nije apsurdno?
Ako je to zakonodavcu prihvatljivo, neka se stavi u zakon, ali onda će i radnicima i svima unaprijed biti jasno u kakvom su položaju. Naravno, mi se zalažemo da se osnaži ono što je navedeno u Zakonu i da ne bude podložno manipulacijama. Mi smo se oko toga složili s nekoliko drugih sindikata, nekoliko nevladinih udruga i političkih organizacija, kao i nekoliko političkih stranaka i nadamo se da će naš glas doprijeti do onih koji će odlučivati.
NET.HR: Koje još probleme sadašnjeg zakona izdvajate kao najkrupnije, odnosno – što bi trebalo srediti u predstojećim izmjenama?
IVEKOVIĆ: Problem zaštite sindikalnih povjerenika. Također je došlo do izvrtanja zakonske formulacije. Po Zakonu o radu sindikalni povjerenici uživaju zaštitu, i mi smo mislili da je doista tako, a mislim da možemo reći da je prvih desetak godina nakon donošenja zakona doista tako i bilo. Onda se počela graditi sudska praksa. Ako poslodavac želi dati otkaz sindikalnom povjereniku mora se tražiti suglasnost sindikata i naravno da smo mi svaki put kad je takav zahtjev bio neopravdan – uskraćivali takvu suglasnost. Naravno, poslodavac nikada ne napiše da daje otkaz zbog sindikalnog rada, ali to je, na žalost, vrlo često istina, pozadina tih otkaza. Sudska praksa Vrhovnog suda je u međuvremenu došla do toga da mi iz sindikata moramo dokazivati da je otkaz dan zbog sindikalnog rada i ako mi ne dokažemo da je upravo zbog sindikalnog rada, oni nadograđuju tu suglasnost.
A onda bi osoba koja je dobila otkaz, ili sindikat – mogli pokrenuti drugi spor da dokazuju da je ipak bilo uvjetovano sindikalnim radom. To je apsurdno i nedopustivo i značajno narušava kvalitetu sindikalnog rada. Imamo, primjerice, desetogodišnji sudski spor zbog otkaza sindikalnom povjereniku iz Bauhausa. Prvo je bilo napisano da mu se daje otkaz jer je ukrao nešto. Iako se dokazalo da nije ništa ukrao, i Općinski sud je presudio u našu korist, viši sud je preinačio presudu i dao nadomještaj suglasnosti za otkaz iz nekih posve drugih razloga – iako čovjek nije ništa ukrao, i iako mi nismo dali suglasnost. Kao razlog za takvu presudu naveli su da poslodavac nije otkazao ugovor o radu zbog sindikalnog rada, već zbog krađe, iako je ispravno utvrđeno da poslodavac ničim nije dokazao opravdanost otkaza. To su dugogodišnji sudski procesi koji poslodavcima nisu nikakav problem, oni su se odmah riješili sindikalnog povjerenika i isključili ga iz kolektiva, a mi želimo obrnuto – da povjerenik ostane u kolektivu do okončanja procesa. Sadašnja situacija nas iscrpljuje, a ide na ruke poslodavca. Tu se ide na demotiviranje, na zatiranje sindikalnog rada.
NET.HR: A što kažete na činjenicu da je u pojedinim tvrtkama sve više sindikata, jer se neki zbliže s poslodavcima, pa krene lančana reakcija osnivanja novih sindikata?
IVEKOVIĆ: Ovakva sudska praksa upravo potiče taj proces. Potiče sindikalne povjerenike da pokušaju zbrinuti sebe, umjesto da se posvete pravom sindikalnom radu. Naravno da je to žalosna devijacija sindikalnog rada i da je vrijeme da se proba naći i rješenje za taj problem.
NET.HR: Što još želite promijeniti ili pojasniti u ovom procesu promjena Zakona o radu?
IVEKOVIĆ: Želimo upozoriti i na problem lockouta, mehanizma isključenja s rada. To je zakonski odgovor poslodavca na štrajk: Prema zakonu poslodavac ima pravo isključiti iz rada 50 posto od broja zaposlenika u štrajku ako je neki dio poslovnog procesa poremećen, ako je, recimo, neka traka u proizvodnji stala ili slično. I to naravno ima smisla. No, u praksi se događa da nakon osam dana poslodavci jednostavno isključe radnike u štrajku i tvrde da je to lockout. Imali smo takav slučaj u praksi, tražili smo utvrđivanje zakonitosti i bili uvjereni da ćemo dobiti, jer je to bio bizaran slučaj – da se "isključuje iz rada" radnike koji su se već isključili sami jer su se odlučili na štrajk. No, sudovi, županijski i vrhovni, su zaključili da ovaj model lockouta može proći. Kada to pričamo kolegama u Europi, oni ne mogu vjerovati. Suci valjda samo tehnički čitaju zakon, ne razumiju širi kontekst.
Ako su pak svjesni toga što čine, onda je to – zastrašujuće. Mi smo još jedan od rijetkih sindikata u Hrvatskoj koji koristi štrajk, naravno, kada je opravdan, i s ovom praksom smo se susreli već više puta. Na žalost, štrajk kao legitimno pravo radnika, u Hrvatskoj ima toliko prepreka da možemo reći da je – praktički zabranjen. Tužbe za tzv. nezakoniti štrajk su redovne. Poslodavci odmah idu s tužbom protiv nas, tvrdi se da je štrajk, unatoč cijeloj kompleksnoj proceduri koji su smo ispunili – nezakonit, a to je golema prijetnja da će sud prihvatiti tu kvalifikaciju i da će svi radnici dobiti izvanredni otkaz, a cjelokupni trošak ići na teret sindikata.
Mi predlažemo u ovim izmjenama zakona da se ide pozitivnije oko cijele procedure, da se uvede i mogućnost upozorenja ako je došlo do nekog propusta u organizaciji štrajka, a ne odmah – da je štrajk nezakonit. A s druge strane, poslodavci koriste brojne nezakonite mjere u vrijeme štrajka i za to ne postoje nikakve sankcije. Npr. zapošljavanju druge radnike za privremeni radi ili ih uzimaju preko agencija. Ili poslodavac zove radnike pojedinačno i ucjenjuje ih ili prijeti. A ne postoje nikakve sankcije za to. Oni su počeli dizati tužbe tek tako. U civiliziranim zemljama bi i to bilo kažnjivo, ali kod nas… sve prolazi.
Zakon je postao i posve neprecizan oko rokova. Primjerice, nije jasno koji vam je rok za tužbu. Mi uzimamo datum od dana primitka odluke ili rješenja poslodavca, ili od trenutka kada je radnik upoznat ali sve više sudova uzima u obzir dan odluke poslodavca.
Imamo zatim i mnogo problema oko radnog vremena. Definicija radnog vremena se sve više fleksibilizira. Tražimo uređenje prekovremenog rada. Do sada je bilo obavezno radno vrijeme od 180 do 250 radnih sati ako je tako uređeno kolektivnim ugovorom, a sada se predlaže – ukidanje gornje granice. Ako, dakle, poslodavac ima žuti sindikat s kojim će potpisati što želi, praktički ima otvorene ruke za radno vrijeme koliko želi.
NET.HR: Kakva su vam očekivanja? Hoće li Ministarstvo rada uvažiti neke od vaših prijedloga?
IVEKOVIĆ: Cijela procedura oko izmjena zakona je, na žalost, vrlo netransparentna. Počelo se prije mjesec dana, Vlada je uputila prije otprilike mjesec dana prijedloge samo reprezentativnim sindikatima. Poštujemo da oni imaju prednost, ali šteta je da se oko ovako važne teme nije odmah krenulo u mnogo širu diskusiju. Grupa sindikata s kojom zajednički radimo priprema materijale vrlo intenzivno, i točno vidimo u kojem području možemo najviše dati. Mi smo u kontaktu na terenu s ljudima kojima je najteže. I mislim da mi iz teške prakse možemo mnogo pridonijeti u ovim izmjenama zakona.
