Gotovo svi koji su bili živi 22. studenoga 1963. sjećaju se gdje su se nalazili kada su čuli vijest o atentatu na Johna F. Kennedya, najmlađeg izabranog i ubijenog predsjednika Sjedinjenih Država, a fascinacija njegovim likom i djelom traje do današnjih dana, piše u nedjelju The Washington Post.
Stotine knjiga, filmova i posebnih emisija snimljeno je o njegovom reformskom programu Nova granica, kao i o kontroverzama koje okružuju njegovo ubojstvo, navodi autor članka Larry Sabato sa Sveučilišta u Virginiji i razotkriva pet klasičnih mitova vezanih za JFK-a.
Sabato smatra da čuvena televizijska debata između tadašnjeg senatora Kennedya i Richarda Nixona, republikanskog protukandidata na predsjedničkim izborima 1960., bila nezaboravna, ali ni izdaleka nije imala odlučujuću ulogu u Kennedyevoj pobjedi kakva joj se pripisuje.
On drži kako su Kenendy i Nixon bili prilično izjednačeni tijekom cijele predizborne kampanje i da se Kennedyeva prednost nakon prve debate istopila prije izbornoga dana.
Izbori su odlučeni "foto finišem" s 49.72 posto glasova za Kennedya i 49.55 za Nixona, a od ukupno 69 milijuna prebrojanih listića, demokrat Kennedy pobijedio je s prednošću od 119.000 glasova birača.
Sabato dovodi u pitanje i ocjene da je Kennedy bio liberalni predsjednik tvrdeći da se radilo o opreznom šefu države koji je vodio konzervativnu poreznu politiku zauzimajući se za smanjenje poreza, što je kasnije poslužilo kao model budućem predsjedniku Ronaldu Reaganu 1981.
I dok je vodio pomirljivu politiku tijekom kubanske raketne krize, rana retorika JFK-a o Hladnome ratu bila je tako oštra da su ga Reagan i ostali republikanci kasnije citirali opravdavajući svoju borbu protiv komunizma.
Kennedyeva suzdržanost i plašljivost u pogledu građanskih sloboda frustrirala je čelnike pokreta za građanske slobode sve dok u lipnju 1963. konačno nije artikulirao politiku jednakih prava za sve, piše The Washington Post.
Kada se radi o općeprihvaćenom stavu da je Kennedy bio zagovornik slijetanja na Mjesec, Sabato tvrdi da je predsjednik aktivno razmatrao alternative i da je "osvajanje" Mjeseca smatrao nepraktičnim.
"Zašto bi trošili toliko novaca da bi čovjeka doveli na Mjesec?", pitao je Kennedy u rujnu 1963. tadašnjeg čelnika CIA-e Jamesa Webba, a sovjetskom premijeru Nikiti Hruščovu čak je predložio prekid američko-ruskog nadmetanja za prevlast u svemiru i uspostavu partnerstva za misiju slijetanja na Mjesec.
Još jedan mit vezan je za Kennedyeva nasljednika, predsjednika Lyndona Johnsona koji se, kako se smatra, čvrsto držao politike svoga prethodnika, kapitalizirao uspomenu na Kennedya i citirao ga u javnim nastupima više od 500 puta, više od bilo kojeg drugog predsjednika osim Billa Clintona.
Kao primjer autor navodi Vijetnamski rat i kaže da nitko sa sigurnošću ne može znati bi li Kennedy povukao američke vojnike iz Vijetnama nakon ponovnog izbora, ali gotovo nitko ne vjeruje da bi oprezni JFK poslao 535.000 vojnika u jugoistočnu Aziju kao što je to učinio Johnson.
Sabato se osvrće i na atentat na Kennedya 22. studenoga 1963. u Dallasu ističući da su pola stoljeća nakon ubojstva brojni vladini dokumenti još uvijek tajni i nedostupni javnosti te da se ta "knjiga" u američkoj povijesti ne može zatvoriti dok oni ne budu istraženi.
Neke skupine i pojedinci drže da je takvih 1.171 dokumenata CIA-e, a prema zakonu koji je 1992. potpisao bivši predsjednik George H. W. Bush stariji svi bi se dokumenti trebali deklasificirati do 26. listopada 2017.
Sabato smatra da bi posve novo svjetlo i nove zaključke o atentatu mogle omogućiti suvremene tehnologije i citira Kennedya koji je samo mjesec dana prije smrti rekao: "Znanost je najmoćnije sredstvo za objedinjavanje znanja".
Znanstvena metoda možda je naša najveća šansa da odgovorimo na otvorena pitanja o tom strašnom danu u Dallasu, kaže Sabato u članku za The Washington Post.
