Povodom skandaloznog CV-a s izazovnim fotografijama koji je za primjer jednoj kandidatkinji za posao poslao sin vlasnika poznate domaće tvrtke, izjavili ste da se danas 'pokreću' lažne tvrtke koje traže radnice, a 'razgovor za posao' koristi se za spolno napastovanje. Još nemamo nijedan potvrđen slučaj, ali smo Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova obavijestili o glasovima koji nam stižu. Izrađuju se web stranice lažnih tvrtki i objavljuju se oglasi za posao u kojima se pozivaju osobe izvan Zagreba da pošalju CV, po mogućnosti sa slikom. Te osobe, koliko smo doznali, doživljavaju zlostavljanje, imali smo pokušaj silovanja. Tim osobama i obiteljima se prijeti. Budući da su zlostavljačima poznate adrese stanovanja, računa se da ne znaju gdje se nalaze institucije, jer su izvan Zagreba i slično. Pokušavamo doznati što se dešava jer dobivamo puno informacija. S obzirom na visoku nezaposlenost, vidimo da je otvorena sezona lova jer je takvim osobama lako pronaći "tržište" za iskorištavanje.
Jesu li institucije zabilježile porast slučajeva zlostavljanja na radnom mjestu i ako ga je bilo, s čim to povezujete – s većom osviještenošću o nedopuštenom ponašanju ili krizom u kojoj si ljudi svašta dopuštaju? Ne bilježimo porast prijavljenih žrtava, a sustavnije podatke ima pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. Teško je reći.
Ženska soba provodi edukacije volontera koji po školama djecu uče o seksualno nedopuštenom ponašanju. Kako to funkcionira i koliko se razlikuje od 4. modula Zdravstvenog odgoja? S edukacijom učenika, profesora i stručnih suradnika za prevenciju seksualnog zlostavljanja u osnovnim i srednjim školama krenuli smo 2003. godine, dakle to nije vezano za Zdravstveni odgoj. Nažalost, i dalje nemamo nikakvu ozbiljnu sustavnu prevenciju seksualnog nasilja u školama. Zato smo i došli na ideju da besplatno educiramo volontere s fakulteta, a to se uglavnom odnosi na psihologiju, socijalni rad, socijalnu pedagogiju, ali i druge, s prioritetom da to budu studenti izvan Zagreba.
http://www.youtube.com/embed/vGweVKVpAv4 Snimio i montirao Franjo Tot
Nakon dva dana dajemo im literaturu vezanu za seksualno uznemiravanje i nasilje, ovisno o razredu koji učenici pohađaju. A oni su dužni održati tri edukacije u školi u mjestu iz kojeg su došli. Imali smo sjajno iskustvo s volonterkom iz Orahovice koja je umjesto tri održala 36 edukacija jer su je pozivale i druge škole. Leci i materijali su mala cijena za to što između tri i pet tisuća mladih godišnje može čuti informacije o tome.
'Je li itko pitao je li vjeronauk svjetonazorski obojen?'
Pretpostavljam da to treba provoditi tijekom redovitog školovanja. Apsolutno. Imali smo i sjajnu kampanju prije dvije godine u Virovitici, Sisku i Zagrebu, gdje smo pozivali građane da potpišu peticiju da to sat do dva godišnje bude obavezno i prikupili smo jako puno potpisa. Nažalost, nismo uspjeli doći do nadležnog ministarstva, niti su se predstavnici pojavili na našim okruglim stolovima. Rastuži vas to kad se trudite, a vidite da nema interesa.
Kako komentirate odluku Ustavnog suda kojom je sustavno obrazovanje na ovom polju ukinuto zbog procedure? Ne znam što bih vam rekla. U svakoj stanici svoga tijela imam problem s takvom odlukom! Raspravlja se o proceduri, je li to svjetonazorski obojeno... I ja tu stvarno ostajem bez riječi. Mi imamo vjeronauk. Je li itko pitao je li to svjetonazorski obojeno? O čemu pričamo? Seksualnost je grijeh i to ćemo učiti u školi, ali ovo drugo nećemo jer nismo imali dovoljnu javnu raspravu?!
Navodno smo društvo koje potencira obitelj kao osnovnu zajednicu, a zapravo imamo jako malo mjesta na kojima parovi mogu potražiti pomoć. Recimo na razini seksualne terapije, koja je jedan mali segment. Koliko malo u Hrvatskoj ima terapeuta koji mogu pomoći parovima koji su nezadovoljni seksualnim životom. Ne moramo biti vidoviti da bismo uvidjeli da se dio brakova raspada već na toj razini. Osim toga, ne znam koja je tema iz javnog obrazovanja imala toliko pažnje, toliko rasprave i medijske pozornosti kao 4. modul. Imali smo tolike zakone u hitnoj proceduri o kojima se nije raspravljalo i ništa se nije dogodilo. A ovdje pričamo o mladima, o ljudskim pravima. Ovi stalno citiraju konvencije, a u njima jasno piše da djeca imaju pravo na znanstveno utemeljene činjenice. Uvode nekakve nove sintagme kao što je "rodna ideologija", što god to njima značilo. Očigledno im služi za zastrašivanje.
Kad kažete 'njima', govorite o konglomeratu udruga koje su se protivile? Mislim na udruge s vrlo jakom podrškom. Pogledajte čitav niz udruga koje rade na zaštiti ljudskih prava ili prava žena, kao što se time bavimo mi. Ne mogu se sjetiti da smo ikad imali toliku moć i snagu, a to pripisujem tome što nismo imali tako čvrst, stameni stup kao što imaju spomenute organizacije. Udruga U ime obitelji je u par dana stvorila više od 2.000 mjesta za prikupljanje potpisa. Pa nismo naivni! Nemamo 15 godina.
Ipak, njihove financije su... Netransparentne.
Da. Budući da ste i sami koordinatorica udruge civilnog društva, recite mi koliko su vaše financije vidljive javnosti. Što objavljujete? Apsolutno sve. Na našim stranicama se iz našeg godišnjeg izvještaja vidi koliko je novca ušlo, od koga, za koji projekt, koliko je potrošeno za koje specifične izdatke i na koji način. Nema nedoumica ni mistike, a od ovih udruga čujem samo da ne znaju od koga su dobili novac i to ih ne zanima.
Odgovaraju da im novac daju građani, kao i u slučaju turneje Judith Reisman. Tako je. To je apsolutna netransparentnost i u tome uopće ne vide problem, pričaju javno o tome kao da je to najnormalnije.
http://www.youtube.com/embed/0vM1DUCmaVc Snimio i montirao Franjo Tot
Zar su državne institucije nemoćne kad je u pitanju financiranje udruga? S jedne strane, ako podnose redovito svoje izvještaje, državni aparat se neće pokrenuti. Možemo se složiti da nisu transparentni u odnosu prema javnosti, ali to ne mora biti slučaj kad je u pitanju država, odnosno nadam se da nije. S druge strane, nisam sigurna kakav dojam ostavljaju tom netransparentnošću.
Upitno je i što će se dogoditi s nelegalno prikupljenim potpisima. Salijetali su ljude, povlačili ih za rukav i ispitivali "jeste li potpisali" umjesto "želite li potpisati", studente su čekali pred menzama, pola ljudi nije znalo što se potpisuje. Ali bojim se da će referenduma biti. Skupili su dovoljno potpisa.
Ne vjerujete da će Ustavni sud na temelju činjenice da istospolni brakovi ne postoje ocijeniti referendum nepotrebnim? Legitimno je da netko ne podržava homoseksualne osobe i njihova prava, ali sve dok je to privatno, unutar nečija četiri zida. Onog trena kad zauzima neku poziciju – kao profesor ili sudac – ne može govoriti svoje privatne stavove, nego se mora držati činjenica i znanstvenih spoznaja, onog civilizacijskog stupnja poštivanja ljudskih prava. Imali smo priliku čuti stavove nekih veleuvaženih osoba s Ustavnog suda, a, nažalost, i s Pravnog fakulteta za obiteljsko pravo. I onda se zapitate gdje ja to živim. Legitimno je da netko ne podržava homoseksualne osobe i njihova prava, ali sve dok je to privatno, unutar nečija četiri zida.
Onog trena kad zauzima neku poziciju – kao profesor ili sudac – ne može govoriti svoje privatne stavove, nego se mora držati činjenica i znanstvenih spoznaja, onog civilizacijskog stupnja poštivanja ljudskih prava. To stvarno vidim kao problem. Nisam pretjerano optimistična oko referenduma. Mislim da je jako važno da ljudi kojima nije bitno kako se tko zove, koje je boje kože i spolne orijentacije, da svi iziđu na referendum i ne daju se tako lako.
Ženska soba primarno se bavi nasiljem nad ženama. Često možemo čuti da žene snose dio odgovornosti za nasilje jer ne odlaze ni nakon što sto puta dobiju batine, ni nakon što nasilnik istuče njihovu djecu. Koje su to prepreke zbog kojih ne odlaze? Bar dio odgovornosti uvijek se vraća na žene i ona sad nije samo žrtva, nego postaje i supočiniteljica. Imam 20 godina iskustva u radu sa ženama koje su doživjele silovanja u ratu, obiteljsko nasilje i seksualno nasilje. Imamo situaciju da smo u biti patrijarhalna zajednica i da velik dio žena – što god mislili o ravnopravnosti spolova – i dalje misli da je jedna od najvećih zadaća u njihovom životu naći muža i udati se.
Pogledajte kako se svadbe i odabir vjenčanica prikazuju u svim mogućim serijama i filmovima – ona je curica i samo misli kako će se udati. Slažem se da su brak, zajednica i ljubav jako važni, ali hiperpotenciranje toga dovodi do stava da za brak treba trpjeti i nasilje – psihičko, fizičko, ekonomsko – i da je to bolje nego da si razvedenica, raspuštenica i tko zna što sve ne. U Zagrebu to zvuči malo apsurdno, ali otiđite u ruralne krajeve istočne Slavonije ili Dalmatinske zagore, nebitno – u Hrvatskoj imamo velika područja u kojima je velika sramota ako je netko razveden, a djeca su bez oca, reakcije roditelja su negativne. Ali imamo i drugi problem.
Imate svijest, ali nemate stan
Imate primjer visokoobrazovane žene koja je otišla od muža u podstanarski stan i radom krenula školovati dvoje djece. On je istog trena smislio kako će si dati otkaz u svojim privatnim firmama da formalno nema prihoda. Nije platio ni dan alimentacije. I ta žena se pati. Nadalje, žena iz zapadne Slavonije živi s mužem u kući njegovih roditelja. Sav novac koji su imali uložili su u nju.
Perspektiva nakon šest mjeseci skloništa
Oboje su nezaposleni, ona ima samo srednju školu. On pretuče i nju i djecu i završe u skloništu. Koja je njena perspektiva nakon šest mjeseci skloništa? Može u tom istom malom gradu raditi kao spremačica i još plaćati stanarinu, financirati školovanje. Dovodimo te žene u besmislenu situaciju, a formalno smo napravili velike pomake! Sjetite se svih slučajeva kad su žene ubijene kad su odlučile otići.
Kad žena koja zna s kim je živjela, s osobom koja ju je godinama zlostavljala, kaže da će ubiti nju ili djecu – to nisu bezvezna upozorenja. Znate da to nećete ekonomski izdržati, dolazite u stanje koje u psihologiji zovemo naučena bespomoćnost – nemaš kamo, nemaš drugi stan, nemaš novca, a on te već uvjerio da si bezvrijedna.
Nikakva si žena, nikakva si ljubavnica...
Nikakva si žena, nikakva majka, nikakva ljubavnica, nikakva kuharica... Godinama to slušate i ne mislite da zaslužujete bolje. Napravili smo pomake, imamo protokole, pravobraniteljicu i zakone, ali kad to krenete provoditi u praksi, stvari ne štimaju i to me ljuti. Svaki put, iako imam 20 godina iskustva i doktorat znanosti, moram dokazivati svoje ekspertize u odnosu na nekoga tko će se pojaviti iz Državnog odvjetništva i tko je po tome nadnaravna faca. Postoje pozitivni primjeri, ali nema pravog partnerstva s institucijama.
Živimo u zemlji u kojoj policajci čuvaju spomenike, a zaštitari fontane. Žrtve zlostavljanja imaju samo papir, zabranu približavanja kojom mogu mahati dok im muž maše pištoljem. Postoje li u inozemnoj praksi primjeri funkcionalne zaštite osoba kojima partner prijeti? Raspravlja se o proceduri, je li to svjetonazorski obojeno... I ja tu stvarno ostajem bez riječi. Mi imamo vjeronauk. Je li itko pitao je li to svjetonazorski obojeno? Da! U Austriji policija miče nasilnika sve dok ne završi postupak, neće izmaknuti žrtvu i djecu. Kad sam pokušala o tome razgovarati ovdje, srela sam "sjajnu" sutkinju Prekršajnog suda koja je postavila pitanje: "A gdje ćemo mi s njim?" Pa ako se toliko brineš, odvedi ga doma. A svi smatramo da je potpuno normalno maknuti ženu i djecu. Španjolska je naprimjer napravila veliki napredak. Odjednom su upumpali novac i napravili izuzetno dobro zakonodavstvo i podršku za žrtve, osposobljavanje djece i žena za povratak u život. Kod zabrane pristupa su uveli da nasilnik mora imati elektroničku napravu na nozi ili ruci i da mora nositi određeni mobitel, kao i ona.
Zaštita uz pomoć prilično jeftine tehnologije
Ako se ta dva mobitela nađu preblizu, u centrali se oglašava alarm. To nama zvuči kao znanstvena fantastika, a to uopće nije velik novac! I o tome sam raspravljala puno puta, o mogućnosti uvođenja dugmeta za paniku. Naime, policija će uvijek izići kad je riječ o obiteljskom nasilju, ali je pitanje koliko brzo. Da oni znaju da je situacija na skali od jedan do 10 opasna za 10, ne bi se zezali. Ali dok mi raspravljamo koliko tu ima istine, a koliko ona laže, teško ćemo se pomaknuti.
Prvi korak zlostavljača često je oduzimanje financijske kontrole partneru. Postoji li način da se žene već u tom trenutku krenu štititi? To je teško, pogotovo pogledamo li situaciju u Hrvatskoj. Ako odete na porodiljni dopust, pitanje je što će biti s poslom. Ostanete li bez posla, postajete financijski ovisni. S druge strane, nekretnine, pa i auto, koje su zajedno kupljene uglavnom glase na muškarca. Imate pravo na pola, ali morat ćete dokazivati koliko je tko privređivao i slično. Zatim, što ćemo s odlascima u roditeljske kuće, najčešće njegovih roditelja, u koje se ulaže zajednički novac i to čak ne glasi na njega nego na roditelje?
Kako se to rješava? Vrlo teško i komplicirano, te se žene uglavnom odriču imovine i odlaze kod svojih. Da pričamo o normalnom razlazu, došlo bi do dogovora, ali pričamo o nasilju – nasilniku i žrtvi koja odlazi i on gubi kontrolu. Tu dogovora nema i on će učiniti sve da joj zagorča život. Zato je vrlo teško išta poručiti žrtvama. No, ekonomsko nasilje ipak nije jedan od ključnih momenata ostanka, nego psihičko nasilje – sustavno ismijavanje i obezvređivanje – i dodajte tome izolaciju.
Osobu polako odvoje od obitelji: "Kad se slavi i kad se dijele pare, sjete se tvoje braće i sestara, ne i tebe, al' zato kad su bolesni i kad treba raditi ili trebaju novce, zovu tebe..." I onda polako, mic po mic, odvajate se i od njih i od prijatelja. Bez socijalne mreže i podrške, kad se nema kome isplakati, tu je osobu lakše psihički uništiti. Uz ekonomsku situaciju u ovoj zemlji... Sve vam je poprilično jasno. Brine li sustav o žrtvama u trenutku kad izlaze iz sigurne kuće – da djeca budu smještena u vrtić, potiče li se zapošljavanje? Zagrebačka strategija za zaštitu od nasilja u obitelji ima nekoliko mjera. U skloništu ostajete šest mjeseci do godinu dana, nakon toga slijedi ta druga faza. Možete dobiti stan ako ste bili žrtva nasilja, ali morate to dokazati. Ali ako ste bili u kaznenom postupku, to traje godinama. I ako ste smješteni u sklonište, pitanje je hoćete li to imati crno na bijelo. Ipak, postoji mogućnost da se dođe do stana, a on je jako važan, pogotovo u gradovima poput Zagreba koji je skup.
Zapošljavanje
Prednost pri zapošljavanju je isto važna, ali pogledajmo stvarnost – 22 posto ljudi je nezaposleno. Možemo pričati o ne znam kakvim poticajima za zapošljavanje, ali što je s osobama s invaliditetom? Što je napravljeno da se njih zaposli? A što će onda biti sa ženama koje su žrtve seksualnog i obiteljskog nasilja prema kojima postoje predrasude? Kolike su šanse?
Imamo situaciju da smo u biti patrijarhalna zajednica i da velik dio žena – što god mislili o ravnopravnosti spolova – i dalje misli da je jedna od najvećih zadaća u njihovom životu naći muža i udati se. Što kažete na činjenicu da se u siječnju prvi put približio broj sklopljenih i razvrgnutih brakova, na samo 50 razlike. Je li to dobro, loše... Imamo jako puno izvanbračnih zajednica, tako da ćemo teško doći do potpunih podataka. Malo podsjeća na kampanju U ime obitelji. To je pitanje za sociologa, no smatram da je izuzetno važno da se ljudi mogu razvesti – kako za partnere tako i za djecu. Ne mora biti ni nasilja, dovoljno je da imate dvoje nesretnih i nezadovoljnih ljudi u braku.
Navodno smo društvo koje potencira obitelj kao osnovnu zajednicu, a zapravo imamo jako malo mjesta na kojima parovi mogu potražiti pomoć. Recimo na razini seksualne terapije, koja je jedan mali segment. Koliko malo u Hrvatskoj ima terapeuta koji mogu pomoći parovima koji su nezadovoljni seksualnim životom. Ne moramo biti vidoviti da bismo uvidjeli da se dio brakova raspada već na toj razini. S druge strane, tu je uloga obiteljskih centara. Neki su, po mom iskustvu, vrlo dobri, a neki su, eto, tako-tako. Čak se ni tu ne radi sve što se može.
O obiteljskom nasilju u brojkama... Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, imali smo između 14 i 22 tisuće žrtava godišnje. Prema Kaznenom zakonu, imali smo 1.400 do 2.000 žrtava i tu nema specijalnog porasta. Ali imali smo priliku čuti od predstavnika nadležnih institucija da je to u opadanju, po čemu se vidi da ne razumiju problem. Nasilje u obitelji, a pogotovo seksualno, spada u najmanje prijavljivana kaznena djela, odnosno prekršaje. Na jedno prijavljeno obiteljsko nasilje ide pet do 10 neprijavljenih, a kod silovanja 15 do 20.
O razlozima neprijavljivanja... Trenutno nemamo osnovne preduvjete da bismo imali osviješteno građanstvo. Žrtve nemaju ni dovoljan broj servisa – skloništa ili savjetovališta, a žrtve nemaju ni povjerenja. Svi koji se bave ovom problematikom doživjeli su šok zbog promjena Kaznenog zakona kojim se kažnjavanje silovanja s tri do 10 godina zatvora skinulo na šest mjeseci, godinu dana... Zanima me može li netko iz institucija doći ovdje k nama, gdje ćemo im dogovoriti susret sa žrtvom silovanja, te da oni tu osobu uvjere da prijavi silovanje i muči se na sudu pet do šest godina da bi on dobio kaznu zatvora od godinu dana? I da odsluži dvije trećine kazne ili društveno koristan rad? Da idete na sud i da vas njegovi odvjetnici mrcvare još jednom? Koju poruku šaljemo? A upravo zbog straha od počinitelja, vlastite obitelji, od toga da vam ljudi neće vjerovati, da će vam se smijati, žrtve ne prijavljuju silovanja.
O učestalosti seksualnog zlostavljanja... Ženska soba je istraživanjem došla do podatka da je 55 posto žena doživjelo neželjene seksualne komentare i prijedloge, a visokih 43 posto je doživjelo neželjene dodire po tijelu, što se ne događa samo na radnom mjestu.
O referendumu... Imam osjećaj da se kad dođemo do jedne razine zaštite ljudskih prava, dogodi nekakva reakcija (backlash) koja nema veze s civilnim društvom, jer koja organizacija civilnog društva može u dva dana otvoriti toliko mjesta za prikupljanje potpisa? Pa, halo! Ne razumijem kako davanje prava homoseksualnim osobama može ugroziti heteroseksualne. I to plašenje redovima pred Nazorovom, u kojoj smo mi fazi otvorene homofobije?
O muškarcima žrtvama seksualnog nasilja... Od ukupnog broja prijavljenih silovanja, imamo tri do pet muškaraca, uglavnom maloljetnika ili mlađih punoljetnika, a tu su mahom silovatelji drugi muškarci, koji su u 95 posto ukupnih silovanja silovatelji, dok su žene u više od 90 posto žrtve. No, vjerujem da taj patrijarhalni odgoj stvara dodatnu nelagodu muškarcima koji to prožive jer misle da su se trebali moći obraniti. No, Ženska soba je otvorena i za njih.
