Posebni izvjestitelj dnevnika La Stampe, 62-godišnji Quirico vratio se u Italiju noću na ponedjeljak, a njegovo svjedočanstvo ispričano u prvome licu list je objavio na četiri stranice s fotografijama.
Novinar i njegov sudrug u zatočeništvu, belgijski nastavnik Pierre Piccinin, ušli su u Siriju 6. travnja uz pristanak Slobodne sirijske vojske, no oteti su blizu libanonske granice, kod Kusaira koji je tada bio pod opsadom libanonskog pokreta Hezbolah, saveznika režima sirijskog predsjednika Bašara al-Asada.
Odvedeni su u neku kuću i premlaćeni. Njihovi otmičari bili su članovi skupine Al Faruk s kojom Zapad pregovara, no to je zapravo zločinačka banda "koja se pod plaštom islama i revolucije koristi ratom za otmicu zemljišta, imovine, ljudi i ucjenama da bi si napunila džepove".
Sličnu je ocjenu izrekao i belgijski nastavnik koji drži da je Zapad zakasnio s intervencijom jer nema više koga podržati u Siriji gdje su se namnožile islamističke skupine koje imaju potporu Zaljevskih zemalja.
U "užasnoj odiseji" po Siriji, Quirico i Piccinin pokušavali su bježati i bili su vraćani i opet premlaćivani.
U lipnju su morali, pod pritiskom Hezbolaha, bježati zajedno sa stanovnicima Homsa, nekih 5.000 do 6.000 ljudi, "muškaraca, žena, djece, invalida i staraca, svi su morali dvije noći zaredom pješačiti dvanaest sati".
Tijekom tog egzodusa da bi se javio obitelji zamolio je mobitel Abu Amara, otmičara koji je bio zadužen za njih, što je ovaj odbio ismijavajući ga. Vojnik Slobodne sirijske vojske, ranjen u noge, pružio mu je svoj mobitel "i bio je to jedina milosrdna gesta u 152 dana", napisao je Quirico.
"Čak i djeca i starci pokušavali su nam nanijeti zlo. Možda govorim previše etičkim jezikom, ali u Siriji sam vidio zemlju Zla", napisao je.
Prema njemu i Piccininu postupali su "kao prema životinjama, zatvarali u male prostorije, bacali ostatke hrane". "Čitava života nisam osjetio toliko svakodnevnog poniženja (...) bio sam kao vreća brašna "koju se može izudarati nogama, ne i ubiti".
U dva navrata otmičari su simulirali da će ih ubiti. "Prislonili su mi glavu o zid, a cijev o sljepoočnicu. Trenuci su trajali kao vječnost i stidiš se (...) i zapravo si ogorčen i bijesan na vlastiti strah".
