Novo u kinu: Prava priča

Kad Lynch režira u produkciji Disneya, jedna stvar je u startu jasna: to ili neće biti disneyjevski, ili neće biti lynchovski. Ovo, srećom, nije lynchovski, a nije ni uobičajena disneyjevska ljiga, već jedno začuđujuće, toplo, ljudsko djelce. U američkoj provinciji, toliko zabačenoj da je tamo i sam Bog rekao laku noć (a i Svevišnji je dotični pozdrav izrekao negdje u vrijeme Eisenhowerove administracije), stari Alvin Straight živi s kćeri koju smatraju retardiranom zbog njenih govornih problema. Sedamdesettrogodišnjeg Alvina izdaje zdravlje, trebaju mu dva štapa za hodanje, mrtva trka što će ga prije ubiti vodi se između njegovih kukova koji mu otkazuju i pluća koje još uvijek maltretira cigarama, plus jedan veliki problem. Njegov brat, s kojim je već cijelo desetljeće u svađi, doživio je udar i Alvin bi ga htio prije smrti vidjeti i pomiriti se s njim. Brat stanuje dvije savezne države dalje, 1500 kilometara, Alvin nema vozačku dozvolu (vid mu je oslabio), ne voli autobuse i uopće pomisao da ga netko vozi... a ni s novcima nije baš da mu se presipa. Tvrdoglavi starac smišlja rješenje ? sjeda na svoju motornu kosilicu za travu, za koju kači prikolicu sa zalihama za put i kreće 3 kilometra na sat za Wisconsin. U početku ide bez većih problema (Iowa, američka žitnica, toliko je ravna da u usporedbi s njom Slavonija izgleda kao Himalaji), ali kod prvih neravnina nastaju komplikacije. Redatelj i kamerman to putešestvije snimaju tempom koji bi bio ubitačno dosadan da majstorstvo snimatelja nije napravilo fenomenalne, skoro kičaste razglednice krajolika Sjedinjenih Država; takva vizualna raskoš nije viđena još od Malickovih "Rajskih dana". Stalni Lynchov suradnik, kultni skladatelj Angelo Badalamonti, ovdje bogzna zašto pokušava biti Ry Cooder, ali u tome u priličnoj mjeri i uspjeva, te sporovozno putovanje prati i odgovarajuća dobra glazbena podloga. Usput, kako to već biva, simpatični čičica nailazi na razne likove i uspješno komunicira sa svima njima, zahvaljujući svojoj staračko-seljačkoj mudrosti koja u takvim situacijama uvijek pomaže. Fascinantna je činjenica da je sve snimljeno po stvarnom događaju, a picajzla Lynch je kameru prošetao točno istim onim putem kojim je i stari Alvin (umro 1996.) prošao 1994. Redatelji poput Lyncha, Wendersa ili Jarmuscha ovakvu "stilsku vježbu" potpuno van svojih uobičajenih motiva mogu snimiti samo da pokažu kakvo im je tehničko redateljsko umijeće, a autoru "Plavog baršuna" i "Twin Peaksa" mora se priznati da se pokazao dobrim i kompetentnim i u ovakvim vodama. Cijeli film je poput njegovoga neodoljivo simpatičnog protagonista (kojega veteran Farnsworth briljantno glumi sa 150 % uživljenosti): spor je, spor, ali na kraju stigne tamo gdje je krenuo.