Gotovo je dva mjeseca prošlo otkako je javno oglašena skora privatizacija kutinske Petrokemije, u većem dijelu posjeda nad jedinom nam tvornicom umjetnih gnojiva, što podrazumijeva i dolazak određenog tzv. strateškog partnera.
U međuvremenu je firma dokapitalizirana, te je smijenjen predsjednik uprave Josip Jagušt, direktor čiju se stručnost nisu lako usuđivali dovoditi u pitanje ni najljući oponenti. Ali mediji su temu uglavnom tretirali čuđenjem oko sindikata koji, eto, šutke prate ono čemu su se uspješno opirali punih 15 godina.
Mutni poslovi
I nitko da uslijed sveg tog čuđenja zbroji dva i dva, posegne za dostupnim podacima i shvati kakva moć stoji iza posljednjeg čina kutinske drame, pišu Novosti.
Prvo, država koja je do dokapitalizacije posjedovala više od 50 posto dionica tvrtke, nešto prije toga na čelo Nadzornog odbora pripustila je predstavnika banaka, tj. obaveznih komercijalnih mirovinskih fondova koji su ispostave banaka, a koji su bili vlasnici svega 16-17 posto Petrokemije. I drugo, već je objavljeno da su upravo banke ishodile smjenu Jagušta, koji je bio sklon preispitivati manje poslove s vanjskim partnerima, na kojima su stanoviti konzultantski i odvjetnički krugovi postizali višemilijunske zarade.
Treće i najveće, država je godinama funkcionirala politički kriminalno prema Petrokemiji, namećući joj najvišu cijenu plina na domaćem, zatvorenom tržištu tog energenta i ujedno glavne sirovine u proizvodnji gnojiva, premda je Petrokemija bila najveći potrošač. Razlika između cijene za Petrokemiju i za sve ostale, s izuzetkom HEP-a, značila je u konačnici razliku između (prošlo)godišnjeg gubitka Petrokemije od preko 150 milijuna kuna i mogućeg poslovanja u plusu, koje joj očito nije bilo dopušteno. Zašto, pitanje je na koje ovih mjeseci dobivamo jasan odgovor.
Banke dale ultimatum Petrokemiji
Petrokemiju je trebalo privatizirati pod svaku cijenu, što je u okviru ukupne hrvatske transstranačke ekonomske politike od 1997. bila fiks-ideja svake vlade, a naročito "lijevih". Ako to i nisu uspjeli političari, dopustili su bankama da izvrše one: prema informacijama koje smo dobili od izvora bliskog Vladi, banke su nakon svih drugih pokušaja uputile kreditorski ultimatum Petrokemiji i državi kao vlasniku. Godinama su davale skupe kredite tvornici radi postizanja njene likvidnosti, a ona ih je uredno vraćala. Nije bilo nijednog razloga doli profitersko-ideološkog da poruče državi kako više neće kreditirati Petrokemiju, sve dok joj je država većinski vlasnik.
Prvo je usporeno reprogramiranje skupih kratkoročnih na dugoročne kredite, a zatim su proljetos zatvorene sve linije što su Petrokemiji omogućavale život preko ljeta, u vrijeme smanjenih prihoda.
Ilustracije radi: ukupna redovna kreditna zaduženja Petrokemije iznose od 600 do 650 milijuna kuna, a godišnji prihodi, već prema sezoni, između 2,6 milijardi i 3,1 milijarde kuna. Relacije su ove godine dodatno zakomplicirane uslijed gomilanja zaliha uree na međunarodnom tržištu i pada cijene toga gnojiva, kao i smanjenja izdataka za poljoprivredu u EU-u, a tako i u Hrvatskoj koja je agrar prepustila tržišnoj stihiji, pa je nezainteresirana za domaće gnojivo.
Politička elita i najveće banke, dakle, ovdje su na istom poslu šire liberalizacije ekonomskih odnosa, s tim da u najnovijoj kutinskoj epizodi država ima ulogu dobrog policajca, a banke onoga grubog. Povoljna okolnost ipak je to što aktualni ministar gospodarstvaIvan Vrdoljak pokazuje više razbora od prethodnika mu Radimira Čačića, te uzima u obzir mišljenje sindikalista, koji bi u protivnom zacijelo bili u stanju pružiti efikasan otpor. Potvrdio nam je to i glavni kutinski sindikalist Željko Klaus, koji ipak nije želio komentirati informaciju o bankovnoj ucjeni.
Traži se investitor sa 150 milijuna eura
U narednim mjesecima Vrdoljak i sindikalisti zajedno će tražiti investitora koji je spreman u apsolutno nužnu rekonstrukciju pogona, radi smanjenja troškova proizvodnje i dizanja kapaciteta, uložiti 150 milijuna eura kroz pet godina. Uvjet sindikata jest da se proizvodnja ne smanjuje, da se radna mjesta očuvaju i da država ostane valjan partner novom većinskom vlasniku, zbog čega bi zadržala 25 posto dionica plus jednu, onu "zlatnu". Proces bi mogao biti dovršen iduće godine, a vjerojatan prvi idući korak je sporazumno odstupanje predstavnika banaka Gorana Kralja s čela Nadzornog odbora krajem rujna.
Sindikati dovedeni pred svršen čin
Bez obzira na to, banke će preko fondova koji raspolažu sa 54 milijarde kuna štednje u drugom stupu osiguranja doći na svoje. Sindikati u Petrokemiji dovedeni su zajedničkom igrom banaka i države pred svršen čin, u protivnom bi mogli samo još promatrati forsiranu propast poduzeća, uz orkestrirano podmetanje glavnine medija da su baš oni glavni krivci.
