Hrvatski 'gastarbajteri' u 2017. godini su u domovinu poslali rekordnih 15,75 milijardi kuna. Podatak je to Hrvatske narodne banke u kojoj se također doznaje kako je riječ o cifri za 120 milijuna eura većoj od one u 2016. godini.
Štoviše, riječ je o cifri koja je veća i od one o stranim ulaganjima koja je iznosila 1,7 milijardi eura. Ali i samo o podacima koji se odnose na cifre poslane preko računa. Naime, Vlada je još prije dvije godine procijenila da iseljenici u gotovini u Hrvatsku donose oko 8,5 milijardi kuna, a tome treba pridodati i potrošnju prilikom dolaska u "stari kraj" koju se zapravo ne može izračunati.
Ne čudi ta brojka budući da se prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku od ulaska u EU iselilo 39 tisuća ljudi, dok je realna brojska dosegla i 80.000.
Dugoročni učinak
No, doznake iseljenika pokrivaju svega 15-ak posto hrvatskog izvoza, a istovremeno zemlja gubi radnu snagu, jer sve više iseljenika odlazi s obiteljima ili zasnivaju obitelji u inozemstvu, te ne planiraju svoju budućnost u Hrvatskoj. Sve je to put u propast, upozorava u razgovoru za Deutsche Welle prof. dr. sc. Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, koja pojašnjava zašto se novčanim doznakama iz inozemstva ne treba veseliti.
"Dugoročni neto efekt (priljeva sredstava s jedne strane i gubitka ljudi s druge strane) je sigurno negativan, iako u kratkom i srednjem roku ima pozitivni učinak na BDP i životni standard dijela stanovništva u Hrvatskoj. Stope rasta hrvatskog BDP-a bile bi znatno niže, a razmjeri siromaštva znatno veći, da iseljena Hrvatska ne šalje novac članovima obitelji i da iseljenici ne troše dio inozemnih zarada tijekom godišnjeg odmora provedenog u Hrvatskoj. Na taj način kroz rast potrošnje hrvatska država ubire i veće porezne prihode od PDV-a kao najizdašnijeg javnog prihoda", kaže prof. Ivanov i ističe da bi tekući račun bilance plaćanja Hrvatske, unatoč rastu izvoza roba i usluga, bio u deficitu da nema privatnih doznaka iz inozemstva.
Unatoč činjenici da se s doznakama iseljenika uspjeva preživljavati, prof. Ivanov kaže da iseljavanje dugoročno djeluje na snižavanje potencijalne stope rasta BDP-a. Ističe kako nema novih investicija, da se smanjuje ukupna produktivnost, da je demografska slika sve lošija, a mirovinski i zdravstveni sustavi pucaju po šavovima."Pri tome novih produktivnih ulaganja neće ni biti ako se domaće tržište stalno sužava - smanjenjem broja stanovništva koje živi, troši i privređuje u zemlji", kaže prof. Ivanov. Prema njenim riječima, razlog za slabu konkurentnost hrvatskog robnog izvoza, osim niske produktivnosti, nalazi se i u prejakoj kuni, kojoj između brojnih faktora pridonose i devizni priljevi od inozemnih doznaka.
Teret poreza i doprinosa se raspoređuje na sve manji broj ljudi
"Dugoročno to je put u propast, ili u najbolju ruku dugoročna stagnacija bez perspektive da se situacija bitno poboljša u narednom razdoblju. Državu ne čini mrtvi kapital u nekretninama, sezonski popunjeni hoteli, ni polu-iskorišteni proizvodni kapaciteti. Čine je ljudi! A bez njih ostajemo, dok u one koji su u Hrvatskoj ne ulažemo dovoljno. Niti smo kao druge zemlje sa sličnim nepovoljnim demografskim trendovima razvili programe privlačenja stranaca iz drugih siromašnijih država za život i rad u Hrvatskoj", kaže prof. Ivanov za Deutsche Welle dodajući kako doznake iz inozemstva i demotiviraju građane da se aktiviraju na tržištu rada.
"Problem nedostatka kvalificirane radne snage i nemogućnost korištenja prednosti ekonomije obujma stoga su sve više izražena ograničenja dostizanja većih potencijala rasta hrvatske ekonomije, a uskoro će se odraziti i na nemogućnost daljnjeg rasta izvoza kao izvora prihoda u uvjetima skučenih mogućnosti rasta domaće potrošnje.
Postoji i niz drugih nepovoljnih učinaka. Država u svakog pojedinca ulaže značajna sredstva za njegovo obrazovanje i zdravstvenu skrb, a nema povrata na ulaganje ako osoba ne radi ili iseli iz zemlje. Pri tome osobe na privremenom radu u inozemstvu vrlo često u Hrvatskoj koriste zdravstvene ili druge usluge koje financira država. To znači dodatno opterećenje za hrvatske javne financije, a najveći je problem što se teret poreza i doprinosa za financiranje socijalne države i javne infrastrukture raspodjeljuje na sve manji broj zaposlenih osoba u Hrvatskoj", zaključuje prof. dr.sc. Ivanov.
