Hrvatska je u međuvremenu prešla dalek put, na samim je vratima Europske unije, a udruge su građani prepoznali kao nezamjenjiv dio razvoja društva. Paradoksalno, tek im se sada s pravom može nalijepiti etiketa "stranih plaćenika" budući da se u ostvarivanju svojih ciljeva najvećim dijelom oslanjaju na inozemne fondove. Tako su i amortizirale posljedice gospodarske krize, pa sada već jedan od svakih 58 građana Hrvatske radi u nekoj od udruga.
Podižu svijest građana
Organizacija TACSO (Tehnička pomoć organizacijama civilnoga društva) je na reprezentativnom uzorku od 1.000 ispitanika provela istraživanje "Vidljivost i javna percepcija udruga u Hrvatskoj 2012"., čije je rezultate komparirala sa sličnim istraživanjem provedenim prije pet godina. Savjetnica TACSO-a Aida Bagić za Deutsche Welle potvrđuje da su građani danas puno bolje informirani. Rezultati demantiraju dojam koji se može steći praćenjem internetskih rasprava, a prema kojem udruge provode "sumnjive aktivnosti financirane iz stranih izvora". Kaže, to je tek trag 1990-ih godina kada su u dijelu javnosti sve udruge kritične prema radu vlasti smatrane stranim plaćenicima. Za udruge je čulo čak 80 posto građana, a 60 posto ih smatra da znaju što udruge jesu. Građani danas misle da udruge podižu svijest o njihovim pravima, promiču demokratske procese i razvoj civilnoga društva te da pridonose poboljšanju kvalitete života, no malo ih smatra da rješavaju konkretne životne probleme. Ipak, porastao je broj onih koji kažu da su osjetili konkretne posljedice rada udruga. Udio tih ispitanika se kroz pet godina popeo s dva na 10 posto.
Stroga kontrola potrošnje novca
Za hrvatski ogranak Transparency Internationala (TIH) je 2011. godina bila iznimno dobra. Prema riječima izvršne direktorice Saše Šegrt, udruga je iz javnih izvora dobila tek nešto više od 200 tisuća kuna; od toga 157 tisuća od Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva (NZRCD). Zanimljivo, TIH je u tom periodu u državni proračun uplatio 300 tisuća kuna poreza, prireza i doprinosa, i to zahvaljujući novcu koji je uvezao. Naime, iz pretpristupnih fondova EU, TIH je putem natječaja dobio više od milijun kuna, od njemačkog Ministarstva vanjskih poslova 300 tisuća kuna, a u financiranju rada hrvatskog ogranka globalne organizacije koja se bavi borbom protiv korupcije je sudjelovalo i norveško Ministarstvo vanjskih poslova.
Nedostaje stručnjaka
Kuća ljudskih prava (KLJP) okuplja nekoliko organizacija koje rade na području zaštite ljudskih prava. U prvoj polovici ove godine je uprihodila 920 tisuća kuna, od čega je 170 tisuća iz fonda NZRCD-a. Znatno veći dio je "potegnula" iz fondova EU. "Bojim se da i mnoge druge udruge ne bi mogle stabilno poslovati, ako bi bile oslonjene samo na domaće izvore. Možda je situacija drugačija kod manjih udruga", priča programska voditeljica projekata Milana Romić. KLJP, kao i TIH, većinu tog novca prosljeđuje partnerskim udrugama s kojima surađuje na provedbi projekata, a sve organizacije u lancu velik dio novca uplaćuju u državni proračun kroz poreze i doprinose. Sve više novca se upotrebljava i za razvojnu pomoć i suradnju sa zemljama bivše Jugoslavije kako bi se razmijenila iskustva i olakšao pristupni proces Europskoj uniji. Romić napominje da je najveći problem kod pisanja dokumentacije za fondove EU pronaći stručnjaka koji bi udovoljio svim zahtjevima natječaja koji nekada prelaze i 80 stranica teksta, zahtijevaju poznavanje "briselskog" jezika, kao i slaganje proračuna.
Država ne stimulira uvoz novca
Predsjednica Udruge za promicanje medijskih sloboda i ljudskih prava Cenzura Plus Željana Buntić-Pejaković smatra da bi udruge mogle uvesti i više novca kada bi država za njihov rad izdvojila više sredstava. "Naime, europski natječaji koji su financijski izdašni ipak uključuju zahtjev za minimalnim sufinanciranjem projekata sredstvima iz neeuropskih izvora. Zahtjevi za sufinanciranjem se na različitim natječajima kreću obično u rasponu od 10 do 20 posto ukupnog budžeta projekta. Slikovito – za svakih osam do devet europskih kuna moramo uložiti kunu do dvije iz drugih izvora", kaže Buntić-Pejaković.
