Vlada je donijela Uredbu koja bi trebala stupiti na snagu prvog dana 2024., a kojom se minimalna bruto plaća u Hrvatskoj podiže sa 700 na 840 eura. Tako bi minimalna neto plaća u Hrvatskoj od iduće godine trebala iznositi 672 eura neto.
Iako i dalje bijedna, minimalna bruto plaća u Hrvatskoj je kroz godine osjetno rasla: 2010., primjerice, iznosila je 2814 kuna. Deset godina kasnije bila je 4062 kune, a prošle godine 4687 kuna (622 eura bruto).
Minimalna bruto plaća za 2023. godinu iznosi 700 eura bruto, odnosno 560 eura neto, ne uzimajući u obzir porez i prirez. Minimalac se tako popeo na 51,32 posto udjela prosječne bruto plaće, a s novim povećanjem mogao bi dosegnuti 58 posto plaće.
U Hrvatskoj minimalnu plaću prima oko 35.000 ljudi te njih još 70.000 koji imaju plaću višu od minimalca, a manju od 700 eura bruto. Usporedi li se njihov novi minimalac s prosječnim minimalcima na razini EU-a, to bi značilo da će preskočiti svoje kolege iz Malte, Poljske, Slovačke, Estonije i Češke i tako osjetno napredovati sa zaleđa ljestvice.
Hrvatska će, unatoč tome, ostati u trećoj grupi EU zemalja s prosječnim mimimalnim plaćama ispod 999 eura, u koju još spadaju i Cipar, Grčka, Portugal, Litva, Mađarska, Latvija, Rumunjska i Bugarska.
U drugoj su grupi, s minimalnom plaćom između 1000 i 1499 eura Španjolska i Slovenija. Njihove minimalne plaće u srpnju 2023. su bile 1203 eura u Sloveniji i 1260 eura u Španjolskoj.
U trećoj trupi zemalja, s minimalnom plaćom iznad 1500 eura mjesečno, su Luksemburg, Njemačka, Nizozemska, Belgija, Irska i Francuska. Njihove nacionalne minimalne plaće kreću se od 1747 eura u Francuskoj do 2508 eura u Luksemburgu.
Jedinstveni po bruto i neto plaćama
Međutim, povećani minimalac još uvijek ne jamči dostojanstven život u skupoj Hrvatskoj. Zbog čega su nam plaće tako sramotno niske?
Raspodjela stvorene vrijednosti odvija se na tržištu, a ne intervencijama vlade i zakonskim određivanjem plaće", pojašnjava za Net.hr ekonomist Damir Novotny. Niti jedna zemlja Europske unije, kaže, nema ovakav sustav raspodjele dohotka novostvorene vrijednosti kao Hrvatska.
Specifični smo i po tome što jedini iskazujemo i neto iznos plaća, pored bruto iznosa. Ostatak EU-a takvu podjelu nema - plaća se obračunava u bruto iznosu, a koliki će biti neto, ovisi o samim zaposlenicima, njihovom poreznom statusu i tome kako se oni sami žele osigurati.
"U Irskoj zaposlenici sami odlučuju kako će se osigurati. Slično kao i u Švicarskoj, gdje se sami opredjeljujete koje socijalne, mirovinske i zdravstvene usluge želite plaćati. U Njemačkoj poslodavci nisu obveznici plaćanja bilo kakvih socijalnih doprinosa nego moraju iz dohotka platiti porez, a socijalno i zdravstveno se osiguravaju kako žele. To je institucionalni okvir koji nama nedostaje za bilo kakvu raspravu o plaćama", ističe Novotny.
"Hrvatska" - kaže - "još uvijek ima modele za obračun rada od nepoduzetničkih aktivnosti na temelju socijalističkog koncepta. To je jedna od velikih prepreka zašto Hrvatska ne povećava produktivnost. Zato se mi svakodnevno saplićemo u političke prepreke povećanja plaća", pojašnjava.
POGLEDAJTE VIDEO: Bliže se izbori, stižu povišice. Marijanu će plaća u studenom biti veća za 60 eura: 'Nije loše, ali ni dovoljno'
Tržište mora odraditi svoj dio posla
Njemačka Vlada zakonom je definirala 12,50 eura bruto po satu kao najnižu dozvoljenu satnicu - pojam koji je i inače standard u europskim zemljama, umjesto pojma mjesečne plaće.
Minimalac je to koji, međutim, niti jedan poduzetnik u Njemačkoj ne plaća. Realne plaće u javnom i privatnom sektoru u Njemačkoj iznose oko 18 eura bruto po satu jer je potražnja velika i radnika nedostaje. Kao sličan trend u Hrvatskoj Novotny ističe uslužni sektor - ponajprije građevinu i prijevoz - gdje su plaće snažno porasle upravo zbog nedostatka radne snage.
"To je ključno. Da tržište odradi svoj dio posla. Javni sektor u Hrvatskoj ima vrlo nisku produktivnost rada. Mi to svi znamo. Bilo je pokušaja da se to riješi, ali nažalost nije uspjelo", kaže.
Premijer kao glavni 'pregovarač' o plaćama
Još jedna razlika Hrvatske u odnosu na druge europske zemlje ogleda se načinu kako sindikati i poslodavci pregovaraju o plaćama. Novotny kaže da je njemačkoj vladi, primjerice, zabranjeno miješati se u pregovore između poslodavaca i zaposlenika. S druge strane, u Hrvatskoj će 2023. titulu 'pregovarača godine' umjesto bilo kojeg sindikalca ponijeti naš premijer Plenković.
"Hrvatska vlada sudjeluje u pregovorima zato što je veliki poslodavac. Njemačkoj vladi to ne pada na pamet. Sad će sindikati reći, 'Da, ali tamo je snažnija kultura kolektivnih pregovaranja', a u privatnom sektoru se ugovori u Hrvatskoj dosta teško sklapaju. Međutim, jedini način povećanja plaća je povećanje ukupne produktivnosti rada", naglašava Novotny dodajući da ograničavanje cijena energetskih usluga - mjera kojom se naša Vlada često voli hvaliti - ne može proizvesti isti učinak kao i mjere poticanja rasta produktivnosti.
"Da u BiH energetika košta nula, ljudi bi i dalje živjeli teško", slikovito dočarava Novotny.
Država kao najveći poslodavac
Dodatni problem, koji koči produktivnost i rast plaća, je problem države kao velikog poslodavca. Novotny ističe da Hrvatska, primjerice, ima oko 1000 poduzeća u državnom vlasništvu. dok Slovenija, za usporedbu, ima svega šest. Tipičan primjer kako to dovodi do niskih plaća i problema produktivnosti je državni monopol u našem bolničkom sustavu.
"Potrebna je liberalizacija tržišta osiguranja zdravstvenih usluga. Nedostaje konkurencija javnih i privatnih ponuditelja, da imaju jednak položaj. Tada bi se povećala produktivnost i plaće i u bolničkom sustavu. U Njemačkoj i Italiji, koje imaju razvijene privatne bolničke sustave, imate snažnu konkurenciju između javnih i privatnih ponuditelja usluga i vi kao pacijent ni ne znate gdje idete sa svojim osiguranjem, jednostavno idete tamo gdje je bolje, a ne tamo gdje je privatno ili javno", kaže Novotny.
Zaključuje da Hrvatska taj proces nije dovršila i dokle god nastavlja intervenirati u plaće te određivati visinu plaća, pa tako i onih minimalnih, sve one će ostati niske.
