I danas su brojni Nijemci ponosni na gospodarsko čudo. Gospodarski rast u poslijeratno vrijeme je bio ogroman, samo od 1953. do 1963. je BDP Savezne Republike Njemačke udvostručen. Generacije njemačkih učenika su učile "da smo neobično marljiv narod", kojemu su Sjedinjene Države novcem pomogle u obnovi porušene zemlje. "To je žalostan primjer izbjegavanja suočavanja s poviješću u ovoj zemlji", kaže Joachim Kaiser za Deutsche Welle.
Njemačka je kao i Grčka bila beznadno zadužena Kaiser radi za inicijativu erlassjahr.de (u prijevodu: godina oprosta), koja okuplja brojne udruge i organizacije, a zalaže se za oprost dugova zemljama u razvoju. Nijemci su dugo potiskivali, kaže Kaiser, da su nakon Drugog svjetskog rata i sami bili beznadno prezaduženi – slično kao danas Grčka.
Tek je Londonski sporazum iz 1953. njemačkom gospodarstvu dao zraka, kaže povjesničarka Ursula Rombeck-Jaschinski sa Stuttgartskog sveučilišta. "Može se čak reći da gospodarsko čudo bez oprosta dugova uopće ne bi bilo moguće."
Oko 70 zemalja je tada imalo potraživanja prema Njemačkoj, što iz vremena prije rata, što nakon rata. Ukupni dugovi su iznosili oko 30 milijarda njemačkih maraka. Štednja i mukotrpna otplata za zapadne Nijemce tada nisu bili opcija. Naprotiv, gospodarstvo je hitno trebalo svježi novac kako bi bili financirani obnova i gospodarski rast.
Vjerovnici su htjeli što je moguće više novca natrag
To je bilo jasno i bankaru Hermannu-Josefu Absu koji je predvodio delegaciju Savezne Republike na pregovorima u Londonu. Njegovo geslo je bilo: današnji vjerovnici bi trebali postati investitori budućnosti.
Pregovori su počeli u ljeto 1952. godine, bili su teški i naporni. Hoće li vjerovnici biti spremni odreći se dijela potraživanja? Može li se Nijemcima vjerovati? "Bila je jedna situacija kad je zamalo došlo do prekida pregovora", priča povjesničarka Ursula Rombeck-Jaschinski. "Nijemci su podastrli vjerovnicima ponudu koja je sa stajališta njemačkoga ministarstva financija bio najviše što je Njemačka mogla ponuditi. A vjerovnici su ponudu doživljavali kao pravi bezobrazluk."
Nijemci su prijedlog morali popraviti pa su pregovori nastavljeni. Sličnosti s današnjim pregovorima Grčke i njezinih vjerovnika su očite. I tada u Londonu se radilo o pronalaženju prave mjere. Vjerovnici su htjeli što je moguće više svoga novca dobiti natrag, a istovremeno Savezna Republika nije smjela biti previše opterećena.
"Osobito Britanci su zastupali stajalište da Nijemci mogu sve vratiti", kaže Rombeck-Jaschinski. "Ali, tomu su se usprotivili Amerikanci, jer oni su bili zainteresirani da Njemačka ima novca i za druge potrebe, osobito za ponovno naoružavanje."
Oprostili im pola dugova
Sporazum koji su sudionici konferencije potpisali 27. veljače 1953. ispao je za zapadnonjemačko gospodarstvo izuzetno povoljan: oko polovice dugova je oprošteno, ostatak reprogramiran na dugoročnu otplatu.
Osim toga je sporazumom postavljen temeljni kamen za Njemačku kao izvoznu naciju. Savezna Republika je, naime, dugove morala vraćati samo ako je novac zaradila vanjskom trgovinom. Vjerovnici su tako imali interes da kupuju njemačku robu, kaže Jürgen Kaiser. Po njegovom mišljenju bi slična odredba mogla danas pomoći prezaduženoj Grčkoj – pogotovo s obzirom na to da je ta zemlja prije krize milijarde eura potrošila na tenkove iz Njemačke.
"Da je bilo rečeno, Nijemci će dobiti novac tek kad dopuste da Grčka ostvari pozitivnu vanjskotrgovinsku bilancu, onda bi Grci morali jako puno izvoziti i primati njemačke turiste dok ne plate te proklete tenkove", kaže Kaiser.
Povjesničarka Rombeck-Jaschinski kaže da se problematika od prije 60 godina ne može jednostavno prenijeti na današnju problematiku. Ali, preporučuje Nijemcima da u pregovorima s Grčkom ne zaborave da je i njihova zemlja nekoć bila beznadno prezadužena i da je trebala pomoć.
