Nakon javne rasprave o novom Zakonu o HRT-u Ministarstvo kulture, koje Zakon predlaže, nije odustalo od rješenja koje su na noge digle kako novinarsku struku, civilni sektor, tako i konkurenciju.
Dugogodišnji novinar i urednik, bivši direktor IREX-ovog ureda u Hrvatskoj i glavni urednik hrvatske redakcije Svjetske službe BBC-a, Davor Glavaš, bio je član radne grupe koju je Ministarstvo sazvalo da raspravi prvi nacrt Zakona o HRT-u, a bio je i član Radne grupe koja je prošle godine radila na Zakonu o elektroničkim medijima. Trenutno radi kao savjetnik na medijskim projektima EU u regiji.
Zašto je zakonodavac krenuo u izmjene zakona o HRT-u?
Razlog je banalniji od potrebe za promjenom po sebi ionako nedorečenog zakona. Riječ je o poglavlju 'osam' u pristupnim EU pregovorima, kojim se određuju pravila tržišne utakmice, a koji, izmedju ostalog i TV pristojbu uključuje na listu državnih subvencija.
U skladu s time, trebalo je definirati za što se državna potpora na javnom servisu smije koristiti, odvojiti je kao računovodstvenu stavku od komercijalnih prihoda, uvesti nadzorno tijelo koje će kontrolirati kako se troši novac od pristojbe, itd. Svojom neprimjerenom marketinškom praksom javna televizija najdirektnije ulazi u područje koje bi po definiciji trebalo biti suvereno lovište komercijalnih radija i televizije, ali i tiskanih medija i web portala. Dakle, promjene Zakona o HRT-u su inicijalno nastupile kao kolateralna posljedica procesa koji, zapravo, nema veze s kvalitetom programa javne televizije i njenom unutrašnjom strukturom.
Koje su glavne zamjerke koje su išle od struke i od zainteresiranih grupacija prema novom prijedlogu Zakona?
Krenulo se od logične postavke: kada je već poglavlje o tržišnoj utakmici imperativno zahtijevalo i promjenu Zakon o HRT-u, onda je priliku trebalo iskoristiti i za izmjene koje, barem na nivou normativnog, trebaju usmjeriti HRT prema konceptu efikasnije javne televizije. arti-201005270741006 To se, izmedju ostalog, odnosi na način biranja i ovlasti glavnog ravnatelja i upravljačkih tijela, uvodjenje nove kategorije Ugovora, kojim će se na višegodišnje razdoblje definirati programske obaveze i način financiranja javne televizije, striktno odvajanje pristojbe od marketinškog prihoda, ograničenje udjela javne televizije na marketinškom tržištu, itd. Čak i ako se odmaknemo od kvalitativnih ocjena, činjenica je, recimo, da je javna televizija, prije svega zahvaljujući garantiranom prihodu od pristojbe, počela stvarati primjetnu distorziju na marketinškom tržištu.
Na koji se način osjeća ta 'distorzija'?
Prije svega kroz damping u politici cijena i spuštanje kriterija za oglašavanje. Što, na primjer, radi reklama za lokalnu auto-praonicu na nacionalnoj javnoj televiziji? Svojom neprimjerenom marketinškom praksom javna televizija najdirektnije ulazi u područje koje bi po definiciji trebalo biti suvereno lovište komercijalnih radija i televizije, ali i tiskanih medija i web portala.
Kako je tekao proces razgovora i pregovaranja o izmjenama Zakona?
Uglavnom po već ustaljenom obrascu. Ministarstvo kulture je, kao nadležno tijelo, pozvalo uobičajen krug zainteresiranih za konačni tekst zakona, u rasponu od nevladinih udruga, preko HND-a, udruga lokalnih radija i televizija, predstavnika produkcijskih kuća, nacionalnih televizijskih koncesionara, i dakako – HRT-a i ponudilo opći okvir za prijedlog dopuna.
Rasprava je u tom krugu trajala više mjeseci, da bi se tekst, nakon usuglašavanja, dao na javni ogled. Ministarstvo će zatim, uvažavanjem ili odbacivanjem sugestija iz javne rasprave, tekst poslati u daljnju proceduru.
Koje su glavne točke nezadovoljstva dosadašnjim Zakonom i kakva su rješenja u drugim zemljama?
Kada je u pitanju upravljačka stuktura javne televizije, ili - budimo precizniji - izbjegavanje političkog utjecaja na njezin rad, ne postoji rješenje koje bi se po sebi moglo označiti kao 'najbolje'. Ne postoji ni neki jednoznačan i općeprihvaćeni 'europski' model. Nijedno normativno rješenje, ma kako dobro zvučalo, neće po sebi biti garancija za političku neovisnost, ukoliko javni servis funkcionira u okruženju ograničenog demokratskog kapaciteta. Zbog toga bih ovaj prijedlog prije svega želio čitati u okvirima efikasnog upravljanja.
Je li barem u tom području unapravljen potreban iskorak?
Ne bih rekao. Predloženi zakon, naime, ne jača poziciju glavnog ravnatelja, kao osobe kojoj se mora povjeriti snažniji mandat u očekivanim, a po mnogočemu i dramatičnim zahvatima u strukturu, financije i misiju javne televizije. Upravo obrnuto; nejasnim razgraničenjima međusobnih ovlasti novih i starih upravljačkih i nadzornih tijela, ovlasti glavnog ravnatelja se ovim prijedlogom dodatno ograničavaju. arti-201005100781006 U situaciji u kojoj se se već mjesecima ne može izabrati glavnog ravnatelja, to može biti pogubnije za budućnost javne televizije od bilo kakve stvarne ili pretpostavljene političke interferencije.
Hoće li Ministarstvo, odnosno Vlada prihvatiti zahtjeve za izmjene prijedloga zakona?
U tim prijedlozima ne vidim ništa što bi samo po sebi trebalo biti neprihvatljivo ili nejasno po namjeri. Razgraničenje prihoda javne televizije po izvoru i ograničenje po načinu trošenja je, naprosto, elementarna norma. Smanjenje marketinškog prostora na javnoj televiziji takodjer ne bi smjelo biti upitno.
HRT već neko vrijeme ionako ne uspijeva popuniti sada važeću minutažu, a sve najave govore da će se postotak 'popunjenosti' u narednim godinama dodatno smanjivati; ne zbog normativnih, već zbog tržišnih ograničenja. Nisam pri tome za radikalno rješenje, koje ide za trenutno i potpuno ukidanje marketinga na HRT-u. To bi dovelo do financijskog i programskog urušavanja ne samo HRT-a kakvog danas poznajemo, već i samog koncepta javne televizije.
Ali, ne vidim ni jednog racionalnog razloga za odbacivanje modela postepenog smanjivanja marketinške minutaže sa sadašnjih devet na, recimo, šest, a zatim, eventualno, i na četiri minute. Uz racionalnije poslovanje i odgovorniji izbor prioriteta, to se ne mora odraziti na poziciju i kvalitetu javne televizije. S druge strane, to može biti od vitalnog interesa ne samo razvoj, nego i za elementarni opstanak komercijalnih radijskih i televizijskih, pa i print i web medija.
Stječe se dojam da su web mediji u ovom prijedlogu zakona donekle zaobiđeni?
Može se i tako zaključiti, ali tu značajna promjena tek treba doći. Naime, uskoro bi trebale biti usvojene direktive Europske komisije kojima će se i web mediji, ma kako god ih sada definirali, konačno unijeti na medijsku mapu kao ravnopravan sudionik. Oni to u tržišnom segmentu već neko vrijeme jesu, ali im nedostaje pravna forma; ne u smislu ograničenja, nego elementarne regulacije.
Što danas, prije svega na webu, znači definicija radija, što televizije, što videa, što tekstualnog sadržaja? Gdje je linija razgraničenja? Koliko dugo će ta podjela još postojati? Kakvog smisla ima, recimo, održavati koncept teritorijalnih koncesija za elektroničke medije, kada na webu ili IPTV-u možete slušati i gledati bilo koju lokalnu radijsku ili televizijsku postaju? I tako dalje.
Da ne bi ostali samo na pitanju akademskog razgraničenja, recimo da bi nakon prihvaćanja očekivanih direktiva bilo potrebno donijeti zakonsko rješenje kojim bi se i web mediji uključili u podjelu sredstava iz tzv. Fonda za pluralizaciju medija, danas rezerviranim za lokalni radio i televizije, a što bi web portalima s kvalitetnim i profesionalno posredovanim sadržajem, omogućilo preživljavanje i razvoj u nimalo povoljnom tržišnom okruženju. To bi, u svakom slučaju, mogao i trebao biti naredni korak; ne samo kao mjera suglasja sa svjetskim trendovima, nego i kao brana trivijalizaciji web sadržaja, dok se – i ukoliko se - još može zaustaviti.
