U 2040. kineska će ekonomija dosegnuti 123 bilijuna (123 tisuće milijardi) dolara, ili skoro tri puta više nego što je ostvario cijeli svijet u 2000. godini. Prihod po stanovniku bit će 85.000 dolara, što je više nego duplo od prognoza za Europsku uniju i mnogo više od Indije i Japana. Drugim riječima, prosječni stanovnik kineskog mega-grada živjet će dva puta bolje od prosječnog Francuza kada u 2000. siromašna Kina postane 2040. godine super-bogata zemlja. Premda Kina neće prestići SAD u bogatstvu po stanovniku, kineski udjel u globalnom BDP-u će iznositi 40 posto i bit će veći od BDP-a SAD-a (14 posto) i Europske unije (5 posto) za 30 godina. Ovako će izgledati ekonomska hegemonija, piše Robert Fogel u časopisu Foreign Policy-u, a prenosi portal bankamagazine.hr. Većinom se priča o kineskom usponu u nejasnim i prijetećim kategorijama i obično se jako podcjenjuje razmjer rasta i koliko brzo on dolazi. Takve priče uopće ne priznaju sile koje su iza nedavnog kineskog uspjeha ili ne razumiju kako će ti trendovi oblikovati budućnost. Ista je stvar s relativnim padom Europe koja je napokon na kraju razdoblja u kojem njezin globalni ekonomski utjecaj završava. Zbog niskog nataliteta u Europi i prigušenog konzumerizma, njezin doprinos globalnom BDP-u tijekom 30 godina smanjit će se na četvrtinu trenutačnog udjela.
Koje to točno prednosti Kina ima?
Prvi važan faktor je enormno ulaganje u obrazovanje. Broj upisa u srednje škole i na fakultete brzo raste. Između 1998. i 2002. broj upisa u visokoobrazovne institucije povećan je za 165 posto i broj Kineza koji studiraju u inozemstvu porastao je za 152 posto. Fogel prognozira da će Kina u idućoj generaciji povećati upis u srednje škole blizu za 100 posto i upis na fakultete za oko 50 posto. Bolje obrazovanje ne pomaže samo radnicima nego i kompanijama. Druga stvar koju mnogi podcjenjuju je kontinuirana uloga ruralnog sektora. Kada se analizira ekonomski rast, korisno je podijeliti ekonomiju na tri sektora: poljoprivreda, usluge i industriju. Između 1978. i 2003. rast produktivnosti u Kini bio je visok u svakom od ovih sektora, u prosjeku 6 posto godišnje. U 2009. gotovo 55 posto kineskog stanovništva, ili 700 milijuna ljudi, još je živjelo u ruralnim područjima. Treće, kineski statističari najvjerojatnije podcjenjuju ekonomski napredak. Ovo posebno vrijedi za uslužni sektor jer male kompanije često ne objavljuju svoje rezultate vladi i dužnosnici ne uzimaju u obzir napretke u kvaliteti proizvodnje. To se događa i u SAD-u. Četvrto, i nešto što neke najviše iznenađuje, kineski politički sustav vjerojatno nije ono što mislimo. Iako vanjski promatrači često pretpostavljaju da je Peking uvijek na čelu, većina ekonomskih reformi pokreće se i nadgleda lokalno. Iako Kina sigurno nije otvorena demokracija, na višim razinama političkog odlučivanja ima više rasprava i kritika nego što mnogi uviđaju. Primjerice, postoji godišnji sastanak kineskih ekonomista koji se zove Kinesko ekonomsko društvo. Neki sudionici otvoreno su vrlo kritični prema kineskoj vladi i ponekad će ih čak i kineski ministar financija nazvati da rasprave o temama koje njih brinu. Mnogi ne znaju da se takve stvari događaju u Pekingu. Konačno, ljudi nedovoljno pridaju važnost kineskim dugo potiskivanim konzumentskim tendencijama. Kina je sada u mnogočemu najkapitalističkija država svijeta. U velikim kineskim gradovima životni standard i prihod po stanovniku su na razini zemalja koje Svjetska banka naziva „visoko srednji prihod“, što je već više nego u Češkoj. Kineska vlada već je zaključila da će povećanje domaće potrošnje biti odlučujuće za kinesku ekonomiju, i zato svojom politikom nastoji povećati kineske konzumentske apetite za stjecanje.
A što je s Europom?
Europa, odnosno 15 prvih članica Europske unije, suočava se s dvostrukim izazovima demografije i kulture. Njezina ekonomska budućnost opterećena je mješavinom reproduktivnih navika i konzumentskog obuzdavanja. Zbog tehnoloških napredaka i drugih faktora produktivnost u Europi nastavit će rasti za oko 1,8 posto godišnje. No, njezin doprinos globalnom BDP-u će pasti, smanjit će se četiri puta, s 21 posto na 5 posto u jednoj generaciji. Demografija je prva ključna tema. Stanovništvo zapadne Europe brzo stari i to će se nastaviti u nekoliko sljedećih desetljeća. Natalitet je tridesetak godina bio ispod razine koja je potrebna da se obnovi stanovništvo. Broj žena u dobi za rađanje smanjit će se s 50 posto u 2000. na 35 posto u 2040. godine. Do 2040. gotovo trećina stanovnika zapadne Europe bit će starija od 65 godina. Jedan od razloga pada nataliteta jest da su se europski stavovi prema seksu naglo promijenili. Najvažniji razlog za seks nije više rađanje nego rekreacija. Generacija koja se borila u Drugom svjetskom ratu rano se ženila i proizvela veliki baby boom između 1945. do 1965. Zbog dostupnosti kontracepcijskih sredstava i porasta seksa kao sredstva za rekreaciju stanovništvo u mnogim europskim zemljama će se vjerojatno smanjiti. Već 2000. prirodni prirast u Njemačkoj i Italiji bio je negativan. Do 2040. bit će negativan u pet najvećih europskih zemalja osim Velike Britanije. To znači da će se smanjivati i postotak ljudi koji rade, što će priječiti ekonomski rast. Promjene u demografiji također oblikuju strukture zapošljavanja i unapređenja u kompanijama i to nije nužno dobro. Ako stariji ljudi zadržavaju najbolje poslove puno poslije doba za mirovinu, mladi će radnici možda morati čekati još desetak godina ili više da na njih dođe red. A mladi ljudi su glavni izvor novih ideja i zato se u sljedećoj generaciji mogu usporiti tehnološke promjene. Na drugi način, europska kultura zbunjuje ekonomiste. Građani bogatih europskih zemalja ne rade duže od radnog vremena kako bi više zaradili i prikupili više dobara. Europska kultura i dalje cijeni duge godišnje odmore, rani odlazak u mirovinu i kraće radne tjedne, osobito u usporedbi sa SAD-om. Većina je ljudi u zapadnoj Europi zadovoljnija s onim što imaju nego Amerikanci.
Demografska noćna mora
Naravno, Kina će se morati suočiti sa svojom vlastitom demografskom noćnom morom. Skeptici ukazuju na mnoge prepreke koje bi kineski brzi vlak mogle izbaciti iz tračnica u sljedećih 30 godina - povećanje nejednakosti prihoda, mogući socijalni nemiri, teritorijalni sporovi, nedostatak goriva i vode, zagađenje okoliša i klimav bankarski sustav. Ovi problemi nisu tajna za kineske vođe. Posljednjih godina Peking se pokazao spretnim u rješavanju problema. Štoviše, čini se da povijest ide u pravom smjeru za Kinu. Najteži lokalni spor oko suvereniteta Tajvana sada izgleda ide prema rješenju. Povjerenje u vladu se povećalo pa Fogel misli da politička nestabilnost nije vjerojatna. Da li bi nas Europa mogla iznenaditi i znatno više ekonomski rasti nego što sam ja predvidio, pita Fogel. To se čini nategnuto, ali moglo bi se dogoditi, ili tako da Europljani smanje godišnje odmore i prihvate radoholičarsku etiku, ili tako da više mladih žena i muškaraca svoje stavove o seksu prilagode Papinim, a ne stavovima filmskih zvijezda. Fogel misli da to nije vjerojatno. Neočekivana tehnološka inovacija bi također mogla uzdrmati stvari, no na tome ekonomisti ne mogu temeljiti svoje prognoze. Iako je za Zapad možda nepojmljiv svijet u kojem će ekonomsko središte biti u Aziji, to ne bi bilo prvi put. Mnogi kineski intelektualci često ističu da je Kina bila najveća svjetska ekonomija u većem djelu posljednja dva tisućljeća. Dok je Europa bila u mračnom Srednjem vijeku i vodila vjerske ratove katastrofalnih posljedica, Kina je njegovala najviše standarde življenja u svijetu. Danas je ideja Kine koja se uzdiže za Kineze naprosto povratak na status quo, zaključuje Fogel u Foreign Policy-u, a prenosi bankamagazine.hr.
