Unatoč zgražanju i negodovanju javnosti neosporna je činjenica da povijesni revizionizam na javnoj televiziji čiji je osnivač Republika Hrvatska, a osnivačka prava ostvaruje Vlada Republike Hrvatske, više nije niti rijetkost niti incidentna pojava.
Naprotiv, situacije u kojima se relativizira zločinački karakter ustaškog pokreta i Hitler-Mussolinijevog projekta poznatog i pod imenom NDH, prilozi u kojima se ratne zločince poput Jure Francetića prikazuje kao neustrašive vojne zapovjednike i zbog toga (za neke) kao nacionalne heroje, emisije u kojima se promoviraju knjige i dokumentarni filmovi kvazipovjesničara i dokazanih revizionista koji umanjuju žrtve holokausta i genocida, te negiraju karakter zloglasnog koncentracijskog logora Jasenovac, sve su brojnije i po svemu sudeći nisu rezultat neznanja.
Naravno, revizionizam prisutan na javnoj televiziji ne može se promatrati odvojeno od revizionizma prisutnog među hrvatskim političkim, crkvenim i intelektualnim elitama, a posljedično i u cijelom društvu. Drugim riječima, ono što imamo danas samo je logičan epilog skoro tridesetogodišnjeg licemjernog odnosa "antifašističke" Hrvatske prema "fašistima iz našeg sokaka".
Ulice s ustaškim ministrima i komemoracije vojnicima NDH
Atmosfera u kojoj je normalno imati ulice s imenima ustaških ministara, vojne postrojbe s imenima ustaških zapovjednika, i u kojoj većina hrvatskih političara jedva čeka otići položiti vijence na grobišta poginulih ili ubijenih vojnika NDH, ali nema volje odati počast poginulim partizanima, ili ne daj Bože potaknuti obnovu nekog, tijekom 1990-ih, porušenog spomenika žrtvama fašizma, postala je normalna.
Pa kad je normalna u hrvatskoj vladi i Saboru, zašto ne bi bila i u javnoj medijskoj ustanovi kojom spomenute institucije "upravljaju". E sad, možete li zamisliti upravo suprotnu situaciju? Da se javna televizija pokaže zrelijom od političkih elita i odluči ispuniti svoje "misijske ciljeve" da "čuva i promiče europske vrijednosti i temeljna ljudska prava… promiče znanje i obrazovanje… pridonosi stvaranju suvremenoga hrvatskog društva".
Ili u konkretnom slučaju, da u vlastitoj produkciji snimi dokumentarnu seriju u kojoj bi relevantni domaći i strani stručnjaci analizirali uzroke i posljedice nastanka ustaškog pokreta te glavne aspekte funkcioniranja NDH. A sve s ciljem kako bi se uklonile postojeće "dileme" ili na lažima i dezinformacijama utemeljeni pogrešni stavovi o tom razdoblju hrvatske prošlosti.
Dokumentarna serija 'Nezavisna država Hrvatska'
Vjerovali ili ne, takva dokumentarna serija postoji. Ili da budem precizniji, skoro da postoji. Prije nekoliko godina na HRT-u je započeo projekt u čijoj sam pripremi i izradi, kao jedan od inicijatora, autora i scenarista, i osobno sudjelovao. Radni naslov dokumentarne serije koja je trebala nastati kao rezultat spomenutog projekta je, ni manje ni više nego, "Nezavisna Država Hrvatska".
Uz odličnu HRT-ovu ekipu predvođenu vrhunskim režiserom i izvrsnom montažerkom snimali smo širom Hrvatske, ali i u Rimu, Vatikanu i Firenci, Berlinu i Sachsenhausenu, kao i na Bleiburgu. Za seriju je govorilo tridesetak povjesničara, uglavnom doktora znanosti iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Velike Britanije, Njemačke i Italije, što ovaj projekt čini vjerojatno najznanstvenijim u povijesti hrvatskog dokumentarnog programa.
Od Jugoslavenske kinoteke u Beogradu otkupljeno je više od dva sata rijetko ili nikad viđenog materijala koji je od 1941. do 1945. snimao Hrvatski slikopis NDH. Uglavnom, najveći dio posla je odrađen, sve je snimljeno, i većina od 12 epizoda je montirana. Sve je išlo glatko, a onda su se dogodile političke promjene.
Bizarno objašnjenje HRT-a
Kako u zemlji tako i u "kući". Iako se nitko nikad nije usudio javno "zabraniti" daljnji rad na seriji, svakim danom je postajalo sve jasnije da se radi o neželjenom projektu. U međuvremenu je pronađena i glavna zamjerka. Pazite sad. Ljudi zaduženi za program ne mogu dopustiti da umjesto prvotno predviđenih šest, serija u konačnici ima 12 epizoda.
Ali pazite i dalje. Za tih dodatnih šest epizoda nisu tražena dodatna financijska sredstva! Sve je napravljano unutar postojećeg budžeta!
Ako bismo se na tren prebacili na područje nabave automobila zamislite situaciju u kojoj netko dolazi u autokuću i kaže da za službene potrebe mora kupiti šest automobila. Nakon što od vlasnika autokuće dobije ponudu da mu za predviđeni iznos može dati ne šest nego 12, i to još bolje opremljenih, možete li zamisliti čovjeka kako odustaje i kaže, ne hvala, meni je rečeno da mora biti baš šest.
U kakvoj zemlji živimo?
S obzirom na probleme koje hrvatsko društvo ima u procesu suočavanja s prošlošću mislim da je suvišno govoriti o opravdanosti ovakve serije. Osim toga, radi se o proizvodu koji bi sigurno izazvao veliku pozornost i izvan granica Hrvatske.
U situaciji u kojoj se za maksimalne iznose otkupljuju serije koje izazivaju minimalan interes (i koje unatoč upitnoj kvaliteti traju dulje od šest epizoda), siguran sam da bi ova ne samo popravila ugled nego i povećala gledanost.
Na žalost gledatelja, čini mi se da su sve to odavno prestali biti valjani argumenti. Ono što nas sve skupa treba dodatno zabrinuti je pomisao da bi u ovom trenutku i u ovakvoj Hrvatskoj pojavljivanje spomenute serije kod gledatelja izazvalo daleko više čuđenja, nego što će izazvati njen izostanak.
