Je li točna sljedeća analiza kolegice Jagode Marić: Samo za pokrivanje proračunskog manjka Hrvatskoj u četiri godine, od 2009. do 2012., treba oko 50 milijardi kuna kredita. Kad se tome pribroji trošak kamata od 28 milijardi, to znači da smo potrošili 78 milijardi na financiranje minusa. To je 10 puta više od ovogodišnjih investicija svih javnih tvrtki i dvogodišnjih troškova isplate mirovina, dječjeg doplatka i porodiljnih naknada. U sljedeće dvije godine će nam trebati još 30 milijardi za to, što znači da u šest godina mi na deficit i kamate dajemo jedan godišnji proračun. Slažem se s tom analizom. Od mnogih analitičara možete čuti da deficit ne opterećuje nikoga. Lani je prešao 15 milijardi i vjerojatno će biti rekordan. To nikog ne sekira. Normalno je da potrošimo više nego smo porezima ostvarili i onda idemo van, te se divimo kad je netko uspio izdati obveznice ili nije, je li kamata pola posto viša ili manja, a ne shvaćamo da su to tragične posljedice koje u biti uništavaju ekonomiju Hrvatske i odgovornost. Sve te kamate i opterećenja, sve ćemo prevaliti na porezne obveznike. Ako ste primijetili, svi su protiv privatizacijskih prihoda. Ali svi! Zamislite da vam fali novca u kućnom budžetu i opasno vam je zadužiti se u banci. Počinjete prodavati imovinu. U hrvatskom proračunu to nije prihvatljivo. Svi smatraju da trebamo zarađivati! Čime? Te su brojke točne.
http://www.youtube-nocookie.com/v/B6drSgGyArE?version=3&hl=en_USSnimio i montirao Franjo Tot
Ali je li takav dug uopće otplativ? Evidentno je da Hrvatska ne otplaćuje svoje dugove, nego ih samo refinancira. Mi smo dosad plaćali samo kamate. Imali smo deficite i uzimali nove dugove, stare dugove pretvarali u nove i tako ih gomilali. Nismo slučajno došli do javnog i inozemnog duga, to je rezultat potrošnje. Uvijek govorimo da imamo prevelike poreze. Posao je vlasti da to počnemo kontrolirati. Naš izgubljeni rejting je u tome što imamo enormne dugove, a ne vraćamo ih.
Izgubljeni rejting? On je neprekidno padao i u tijeku je ispitivanje hoće li pasti ili ne. Moramo shvatiti što smo poručili. Deficit proračuna je 9,9 milijardi. Za našu Vladu je bio ogroman napor smanjiti deficit. Vlada odgovara korisnicima proračuna, ali i poreznim obveznicima. Mnogi misle da ne trebamo strukturne promjene, gdje samo jedemo, uništavamo, ne stvaramo. Privatizacija? Ne treba. Razgovarajmo malo o ljudima koji nas neprekidno financiraju, a mi samo trošimo.
Kakav ste dojam stekli od predstavnika kreditnih agencija? Razgovaramo s tri za nas važne agencije. Nastojimo im reći što su napori nove vlade Zorana Milanovića. Pokušavamo reći što radimo da bismo napravili zaokret u dosadašnjoj politici rasta potrošnje, uz usporeni pad prihoda zbog krize i deficit koji smo prebacivali na inozaduženja. U narednim godinama moramo zaokrenuti sve te trendove, spustiti potrošnju i još više podignuti BDP investicijama i na taj način povećati prihode.
Meni je tako lijepo sutra otpustiti nekoliko ljudi ovdje u ministarstvu jer imaju ugovore o djelu. To je tako uživajući posao, ja sam tako sretan! Takav se dojam stvara u javnosti, a nema ružnijeg posla. Je li preokret prejaka riječ s obzirom da su rashodi smanjeni 3,4, odnosno 4 milijarde, a s obzirom da ste potvrdili da se u šest godina zadužujemo za jednogodišnje prihode? Svi vele – previše ste rezali. S druge strane – premalo smo rezali. S treće strane vele – ne poštujete ugovore. Netko mi mora objasniti što to moramo učiniti? Bez promjene kolektivnih ugovora otpustiti 30 do 40 tisuća ljudi u upravi? Je li to trebalo učiniti?
Završili bi kao nezaposleni i to bi također koštalo državu. Kažem vam, i u 2012. i u 2013. godini su rezanja, ali rezanja nakon razgovora sa sindikatima, uz promjene kolektivnih ugovora i ponašanja. Želimo se pristojno ponašati, onako kako to demokratsko društvo zahtijeva od nas.
Jesmo li mi već robovi tog financijskog tržišta? Pojedini ekonomisti se ne libe reći da su agencije mafijaška udruženja. Država koja se mora zaduživati za svoje deficite mora prihvatiti i ocjene agencija o svojoj sposobnosti za vraćanje kredita. To je kao da se građani zadužuju u banci i da ne vraćaju novac!
http://www.youtube-nocookie.com/v/spNecJwIHPs?version=3&hl=en_USSnimio i montirao Franjo Tot
U Grčkoj se, recimo, raspravlja o kontroliranom bankrotu. Je li to bolja mogućnost? Zaduživali smo se za potrošnju, a ne za stvaranje novih radnih mjesta, bankrot bi značio tragediju. Zašto se vi ne biste zadužili i kupili vilu? Naša potrošnja sliči na to. Mi nismo gradili nova radna mjesta pa se zadužili.
Uništavali smo ih. Da, i trošili nekontrolirano! Svi su imali to pravo – Vjesnik ne zanima tržište, bitno im je da dobiju plaću iz državnog proračuna. Takvih "vjesnika" ima koliko hoćete. Možete li to opravdati i sutra vjerovnicima reći da nećete vraćati dugove? Ova Vlada tako ne misli. Nitko nas nije tjerao da se zadužujemo vani. To smo radili sami, svojom voljom. U zadnje tri godine nemate ozbiljnu investiciju – Hrvatska elektroprivreda nije investirala, željeznice... Nitko ništa! A trošili su novce. A što bismo htjeli? Osuditi kreditore koji nas financiraju.
Po prilično nepovoljnim cijenama. Na takve kamate ne bi pristao nitko u Europi. Godine 2000. smo došli u nepovoljnu situaciju i tada je cijena hrvatskog duga bila 3,5 posto iznad prosječnih europskih kamata, jer Hrvatska je bila loše ocijenjena. Plus, niste mogli dobiti kredit na sedam godina. Godine 2003. cijena hrvatskog duga je pala na 0,9 i 0,8 posto iznad cijene tržišta i moglo se dobiti kredite na 25 godina. Zašto? Uvjerili smo kreditore da smo stabilno društvo, da ulažemo i kontroliramo potrošnju. Danas smo na 5,5 i 6 posto iznad cijene tržišta. Zašto? Jednostavno: troši, troši, troši i ne provodi reforme, ne odgovaraj nikome za političke propuste. Ja ću rado odgovarati za četiri godine za kreditni rejting Hrvatske. Građani su imali politiku koja je stvorila ovakav rejting i građani ovakav rejting moraju platiti. Uništavali smo novac.
A da niste napravili planove za privatizaciju nekih ključnih industrija u Hrvatskoj i da niste srezali radnička prava, bi li nam cijena financiranja pala? Ne bi.
Kamo to vodi ako ne vodi prema scenariju Grčke? Ne! Imate krivi pogled. Jesmo li otvarali radna mjesta i investicije? Jesmo! U jednom trenutku je bilo 400.000 nezaposlenih pa smo polako skliznuli na 300.000.
Ja nemam ništa protiv, ali zašto ste glasali protiv socijalizma?Broj je drastično skočio dolaskom SDP-a na vlast. Da, da, za 70.000, jer smo počeli pospremati stvari. Zaboravljate da 110.000 ljudi po godinu dana nije dobivalo plaću. Godinu dana! Kad smo to počeli pospremati, došlo je do 400.000, a kada smo počeli voditi ekonomiju, broj je pao na 300.000. Mi možemo socijalnu i politiku nerada plaćati iz proračuna – da, nerada, jer onaj tko ne stvara, za mene ne radi. A hoćemo li se moći zaduživati? Nećemo. Jesu li se građani opredijelili za tržišnu ekonomiju?
Jesu. Odlično. Mi kao političari moramo znati što to znači. Građani moraju imati radno mjesto i bitka za njega je okosnica našeg programa. A plaćanje socijalnog mira, da seljak bude na selu i nominiran kao vlasnik hektara, je li to bitka za radno mjesto? Da imamo sto ljudi u Vjesniku i da žive od povijesnih, rekao bih, vrijednosti? Je li to tržišna ekonomija i politika Vlade?
Zašto kod donošenja olakšica za poduzetništvo nisu poticane samo one industrije koje pridonose stvarnom rastu BDP-a, kroz dodane vrijednosti? Oslobađanjem od poreza na reinvestiranu dobit banke će sljedeće godine profitirati s milijardu kuna. Zašto Vlada nije iz tog plana izuzela razne trgovce i špekulante, da pokažete u kojem smjeru se zapravo gospodarstvo mora kretati? To su razmišljanja nekih koji malo poznaju propise i moraju znati da je ovo društvo u kojem smo svi ravnopravni. Nama je bitno da novac ostane u gospodarskom području. Nema problema ako ostaje u trgovini, jer koji su rokovi plaćanja u trgovini? 360 dana i 180 dana. Ima li onda novca u trgovini? Nema. Ako zadržimo novac u kapitalu, hoće li biti tog novca više? Hoće li biti plaćanja u proizvodnji? To je to. Bankarski sektor je izuzet od zadržane dobiti po propisima. Uvijek se govori o bogatim trgovcima i bankarima koji izvlače dobit. Jesmo li uveli porez na dividendu od 12 posto? Jesmo. Zaista smo pazili da zadržimo novac u procesu, neovisno o kojem se radi – izuzev financijskog sektora koji je izvan tog sustava, ali svi ostali su tu. On nam je potreban da bismo održali radna mjesta i da bismo imali veću disciplinu u plaćanjima, a ne da bismo izvlačili novac, što oporezujemo. Ovaj paket nosi promjene i na njemu će se dalje raditi i trebat će ga u mnogočemu dorađivati. Govori se da smo bogatima dali još više. Po čemu?
Pa, veći PDV je preusmjeren na rupu koja nastaje smanjenjem doprinosa. A kome to ostaje?
Pa može se tumačiti tako da ste na štetu radnika pomogli poslodavcima. Poslodavcima, da! Ali, recite mi, koji je problem naše ekonomije.
http://www.youtube-nocookie.com/v/tbVfUyrbjc8?version=3&hl=en_USSnimio i montirao Franjo Tot
Pomanjkanje industrije i proizvodnje? Ne, nekonkurentnost! Hoćete u metalnoj, prehrambenoj, elektroindustriji – nekonkurentnost. Kako je podići? Vi biste da Vlada uloži u elektroindustriju? Hoćemo li se vraćati u socijalizam? To je nekad radila vlada – formirala poduzeća po selima i gradovima. Je li to posao u tržišnoj ekonomiji? Ne. Moramo stvoriti uvjete i niže rashode, zato spuštamo cijenu rada, jer je bruto cijena rada nekonkurentna prema europskim zemljama, pogotovo zemljama "nove Europe". Zato se spušta cijena rada i smanjujemo parafiskalne namete. Pokušavamo zainteresirati ljude da ulože i da krenu sa svojom ekonomijom.
Ulože i eksploatiraju tu nižu cijenu rada. To mi bitno razlikujemo. Vi možete smatrati da građani trebaju kupovati bez PDV-a, a da privredu trebamo opteretiti enormnim nametima. Nije problem! Možemo uzeti i sto posto dobiti kroz porez, ali onda ne znam tko će raditi u Hrvatskoj. Mi smo dobili povjerenje građana na temu da ćemo rasteretiti cijenu rada. Vladi je bitno radno mjesto. Pretpostavljamo 0,8 posto rasta BDP-a i to su državne investicije, pokrenut ćemo ih tamo gdje upravljamo firmama. Ali od njih Hrvatska ne može živjeti, jer moramo imati gospodarski sektor, privatni, u investicijama. Za to moramo imati konkurentne uvjete. Mnogi bi rado da ostane po starom – plaćanje nerada i briga o ljudima koji ne rade, a dobivaju plaću.
Spominjete socijalizam, ali ovdje govorimo o održivosti ovog sustava. Jesu li te mjere dovoljne kraj ovakve dinamike zaduživanja? Odlično, slažem se! Jesmo li trebali još više rezati i otpustiti još više radnika? Mogli smo otpustiti 20.000 radnika i to bi bila dobra ušteda, vrlo velika ušteda. Deficit ne bi bio 9,9 milijardi, nego bismo ga vjerojatno spustili na 7. Gdje možemo smanjiti rashode? Potpuno ukinuti subvencije poljoprivredi. I to smo mogli.
Ali onda ste upropastili proizvodnju. Koju proizvodnju?
Hrane. Koju smo zapostavljali 20 godina. Zašto?
Dopustili smo uvozu da je rasturi. Znate li vi da smo trošili 4,5 milijarde kuna godišnje na poljoprivredu, a koji je rezultat toga? Manja količina koja se obrađuje! Veći uvoz hrane. To je rezultat. I sutra kad kažemo da nema poticaja ako nemaš 50 hektara ili 100 krava, ili da nemaš par stotina ili tisuća stabala maslina – to će biti šok! Ali to je proizvodnja za tržište i to nam jamči da će netko htjeti uzeti neobrađeno zemljište i staviti ga u funkciju, zaposliti nekoga, napokon povećati ponudu na tržištu i smanjiti uvoz.
Pređimo na Croatia osiguranje. Imali su rast dobiti od gotovo 85 posto lani. Zašto prodati takvu tvrtku i ne postoji li način da se iz nje dugoročno izvuče više koristi nego jednokratnom prodajom? Sva dobit koju je CO imao, uložit će se u temeljni kapital, jer je to tvrtka koja ima dosta dubioza s obzirom na dosadašnje poslovanje. Nijedna kuna te dobiti neće ući u državni proračun i donijeti prihod. Koliko ih je ušlo u zadnjih desetak godina?
Ne pitajte me o pravosuđu! Uvijek je pitanje hoćemo li opet biti izabrani zbog nepopularnih poteza. Ali mi svoj posao obavljamo profesionalno i ne želimo se razbacivati novcem građana, znamo da to uplaćuje uglavnom vrlo skromna radnička snaga, vrlo skromnih obitelji. A koliko će ulaziti kada je netko drugi kupi? A ako prodamo, hoće li nešto doći?
Jednokratna korist. Da, tako je. A znate li brojku koliko smo dobili u zadnjih 10 godina od nje? Ne.
A što smo dobili rasprodajom svake tvrtke koja vrijedi u ovoj državi? Pa, vidite, to su sad te razlike. Ja nemam ništa protiv, ali zašto ste glasali protiv socijalizma?
Mislite da je to bila pogreška? Ne, vi to možete misliti, ali neću voditi polemiku oko toga. CO znači milijardu kuna više, a to znači da ćemo se zadužiti jednu milijardu manje. To je ta odgovornost: kad ste kod kuće, vi ćete prodati svoj auto, jer morate i to je normalno, ali nije kad država to učini! Nemoguće da sav svoj neuspjeh prebacujemo na strana tržišta i zaduženja. Dio imovine trebamo prodati, a naš posao je kad to prodamo, da pazimo kako se posluje. Ako kupac bude uspješan, dobit ćemo još i porez na dobit. Nije normalno da Hrvatska ima ovoliki broj umirovljenika, ratnih veterana, invalidnih osoba o kojima vrlo slabo brinemo i toliki broj nezaposlenih. To sa svojim radnicima i od poreza ne možemo financirati, nego moramo i imovinom.
Što će se dogoditi s materijalnom imovinom Croatia osiguranja koja se broji u milijardama kuna, kome će to pripasti? Kad idete u privatizaciju, imate knjigovodstvenu vrijednost, koja je kod Croatije 260 milijuna, i tržišnu vrijednost, koja je do 160 milijuna eura. Morate razumjeti ekonomiju. Kad zatvorite i prodate firmu, tada prodajete nekretnine. Dok su radnici u tvrtki, prodajete tvrtku. Vrijednost imovine je uvijek ta kako ti radnici imovinu stavljaju u funkciju. Vi smatrate da je uspješna, a ja vam pokušavam objasniti što smo imali kao građani od Croatije. Sutra ćete vjerojatno imati nekakvu srušenu kuću, a ako je ne stavite u funkciju, plaćat ćete porez na nju, zato što ste je zapustili, neuspješna je i u redu je da plaćate porez. Građani su dosad jedini plaćali porez, a svi ostali žive na račun toga, s tim filozofijama – zašto prodavati, neuspješne privatizacije, zločin je otpuštati ljude iz Croatije... Odlično! Građani Hrvatske, vi plaćate te neuspješne teorije. Ova Vlada to mijenja.
Ne bi li bilo sretnije za sve nas da država zna staviti u funkciju vlastitu imovinu, tvrtke poput Hrvatske poštanske banke? Reći ću vam jedan primjer. Dvijetisućite sam bio potpredsjednik Vlade. HPB je bio pokraden za 800 milijuna kuna i Vlada je to sanirala. Čijim novcima? Građana Hrvatske. Otišli smo 2003., banka je dobro poslovala. Sad smo došli i koliko je pokradena ta banka prošle godine? 750 milijuna! Jednim dijelom je sanirana i ponovno mora biti sanirana.
Tko će platiti? Građani Hrvatske.
Dakle, i ovu dokapitalizaciju prije nego je prodamo. I sad vi meni recite, znate li osobu koja je sudski kažnjena?
Ne, čak je i akcija Bankomat propala. Je li to posao Vlade? Nije.
Ali Državnog odvjetništva jest. Ne pitajte me o pravosuđu! Uvijek je pitanje hoćemo li opet biti izabrani zbog nepopularnih poteza. Ali mi svoj posao obavljamo profesionalno i ne želimo se razbacivati novcem građana, znamo da to uplaćuje uglavnom vrlo skromna radnička snaga, vrlo skromnih obitelji.
A ona postaje sve skromnija. Sve skromnija. Imamo 1.150.000 umirovljenika, zaposlenih 1,4 milijuna, a na Zavodu za zapošljavanje skoro 350.000. Može li 1,4 isfinancirati sve to? Ne može. Ako ne može, što morate raditi? Prodavati imovinu ili se zaduživati.
Dokle tako? Dok ne budemo imali 2,2 milijuna zaposlenih. To može nositi teret od 1,15 milijuna umirovljenika, koje ne možemo smanjivati. Za dizanje broja zaposlenih za 600 ili 800 tisuća treba nam 10 godina. Koliko za to poticaja privredi treba? Nisu to državne investicije, nego su sve to privatne investicije. Znate li koliko je to posla u strukturnim promjenama i mnogočemu? Hrvatsku smo toliko ugrozili nerealnom politikom! Prosječna starost umirovljenika je 51 godina, a godina umirovljenja je 65! To je 14 godina razlike.
Ali ako smo se odlučili za tržište, onda imamo jaku konkurenciju izvana. Pogotovo kada uđemo u EU, dotad moramo stvarati konkurentne uvjete. Spustiti poreze, biti racionalni u državnoj potrošnji, ekonomija se mora voditi kao na Zapadu. A to nije socijalno zbrinjavanje u tvrtkama koje su okrenute tržištu. Kad si odgovoran, onda si socijalno neosjetljiv. I opet, ni ova Vlada se ne želi obračunati s braniteljskim mirovinama. Stvari pokušavamo mijenjati uz poštivanje ugovora. Šezdeset dana sjedim u ovom uredu. Pregovori sa sindikatima trajat će najmanje pola godine, a hoćemo li s braniteljima pregovarati na ulici? Godine 2000. smo to radili – lanci, branitelji, prijetnje i oružje su bili na ulici. To su radile udruge nezadovoljne našim poslom. Vi ste to možda zaboravili, ja nisam, to sam proživio. Gledali su nas kao da smo kao produžena ruka imperijalističkog svijeta koji maltretira građane, a samo smo htjeli staviti ekonomiju u normalne okvire. U budžetu smo imali 15 milijardi kuna deficita. To je kao da ste 12 mjeseci dobivali plaću i trošili, a radili ste 10.
Kako gledate na tvrdnje sindikalaca u Vjesniku da se novina gasi kako bi se nesmetano razgrabila nekretnina vrijedna oko 80 milijuna eura? Znate li kako je moguće da su se na tu zgradu i zemljište upisali Ninoslav Pavić, Styria, Hypo banka i Tisak Ivice Todorića? To ćete pitati državnog odvjetnika. Prošla Vlada je donijela odluku o zatvaranju Vjesnika. Bio je problematičan još 2000. do 2003. godine, ali je opstao zato što je bio jedinstvena tvrtka koja se bavila štamparijom, koja je pokrivala neuspješnu izdavačku politiku kuće. Tko je donio odluku o razdvajanju? Prošla Vlada. A koji je novinar Vjesnika napisao da je donesena smrtna presuda za izdavaštvo? Nijedan. Jesu li se složili sa svojom smrću? Jesu. Štamparija je otišla u Poštu, a vi provjerite ugovore sa Styrijom, s Globus grupom. Vidjet ćete da su daleko manji nego dok je to bila jedinstvena kuća. To nije moj posao, nego će vjerojatno biti posao istražitelja.
Što je s novcem Ministarstva kulture koji je navodno trebao biti usmjeren novinama? Nećemo raditi izuzetke. Nema tog novca. Ako Andrea Zlatar može imati za njihove plaće, zašto ministar poljoprivrede ne bi imao za poljoprivrednike koji imaju jedan hektar. Izdavačka kuća Vjesnik nema ništa za tržište. Godine 2000. sam se bavio njima i nakon 12 godina nisu stvorili vrijednost, a plaćali su ih porezni obveznici.
Kako gledate na nacionalizaciju srpskog telekoma? Digli su kredit i otkupili dionice koje su devedesetih prodali Grcima i Talijanima. Govorim sad o hrvatskom primjeru – znate li naše bilance? Znate. Možemo li mi u proračunu osigurati novce za kupovinu INA-e? Ne možemo. Znate li što se događa na svjetskom tržištu, na burzama u Europi i Americi? Zemlja smo s ogromnim rizicima zbog politike koja je vođena. Itekako ćemo se znojiti s izdavanjem obveznica. Ali ne, mi bismo trebali opet kupiti INA-u za 500 milijuna dolara! Pitanje je što želimo. Mogu prihvatiti da mađarska politika u INA-i nije dobra, mogu. Ali naših 44 posto daje nam ogromna prava i politika u INA-i će se promijeniti i dioničari to moraju znati – i prema rafinerijama, i benzinskim postajama, i investicijama. Što imamo protiv toga da je Deutsche telekom bude vlasnik HT-a?
Pa izvlače dobit. Ali uložili su novce. Izvlače dobit, plaćaju poreze.
I otpuštaju radnike. To je tržišna ekonomija. Kada smo se devedesetih opredijelili za nju, morali smo znati da nema socijalne politike u privatnom vlasništvu. Nažalost, mi smo je imali, pa što smo dobili? Nema jedne kune iz CO-a, HPB-a, bilo čega.
Ali nije li to greška politike koja imenuje nadzorne odbore? Nadzorni odbori koji zapošljavaju prevelik broj ljudi umjesto da brinu kako poreznim obveznicima vratiti kroz dividende i pozitivne rezultate, razbacuju njihov novac Mislite da je lijepo zaposliti 500 ljudi više u CO-u? Ili uzmite HRT, koliko je tamo viška, što mislite?
Što Vi mislite? Ja mislim, blizu hiljadu. Vi hoćete da zarađujemo i unosimo dividendu u proračun, a u isto vrijeme mislite da nije moralno i prihvatljivo da ljudi koji su višak u procesu dobiju otkaz.
Na kraju će se ispostaviti eventualno milijun ljudi. Posvuda su viškovi, zašto ih nije bilo prije 20 godina? Zato što nije bila tržišna, nego planska socijalistička ekonomija, pa ste zabranjivali ulaz roba visokim carinama, pa smo imali samo hrvatske proizvode i bježali u inozemstvo, švercali, jer je bilo jeftinije. Moguća je i jedna i druga ekonomija. Ali ako smo se odlučili za tržište, onda imamo jaku konkurenciju izvana. Pogotovo kada uđemo u EU, dotad moramo stvarati konkurentne uvjete. Spustiti poreze, biti racionalni u državnoj potrošnji, ekonomija se mora voditi kao na Zapadu. A to nije socijalno zbrinjavanje u tvrtkama koje su okrenute tržištu. Kad si odgovoran, onda si socijalno neosjetljiv. Meni je tako lijepo sutra otpustiti nekoliko ljudi ovdje u ministarstvu jer imaju ugovore o djelu. To je tako uživajući posao, ja sam tako sretan! Takav se dojam stvara u javnosti, a nema ružnijeg posla.
Vi, dakle, mislite da ćemo moći preživjeti još veće zaduživanje? Ako promijenimo ponašanje i to u narednih 10 godina. I mislim da su to građani shvatili, a mnogi drugi nisu. Čak 130 tisuća ih je pretrpjelo udar i otišlo na zavod. Oni su izgubili posao, plaće su im pale, rade više od osam sati i sad gledaju Vjesnik, seljake, ljude u HŽ-u koji dobivaju sredstva iz državnog proračuna. Život moramo uskladiti s onim koliko zarađujemo i tržištu na kojem smo od ljeta 2013., a to je krvav posao koji će trajati desetak godina. Ako Vlada bude uspješna, riješit ćemo ovo stanje.
O davanjima Crkvi i navodnoj neraskidivosti ugovora s Vatikanom... Nije neraskidiv. Treba otvoriti razgovore o Vatikanskim sporazumima, a otvaranje pregovora oko međunarodnih sporazuma je duga procedura, koju treba pokrenuti diplomacija. Volja vjerojatno postoji s obzirom da su to vrlo teške ugovorne obveze, a s druge strane je kriza u Hrvatskoj, recesija oko nas i može se govoriti o toj temi. Obveze prema Crkvi su, po sporazumu, oko 308 milijuna. Lani je Hrvatska biskupska konferencija u dogovoru s Vladom dobrovoljno s toga skinula 50 milijuna, pa je ukupna obveza bila oko 250 milijuna kuna. Radeći proračun, nismo imali vremena pregovarati da nam spuste još 50 milijuna. Trebali smo im dati 308 milijuna, ali smo stavili prošlogodišnje ostvarenje, što je 18 posto manje od ugovorenog, vjerujući da će HBK shvatiti da je ovo krizna godina. Bit ćemo sretni ako oni predlože da obveze ne budu iznad 200.
O tome može li Crkva tužiti Vladu zbog 50 milijuna manjeg od ugovorenog... Mogu tražiti više, ali vjerujem da tih nerazumnih odnosa neće biti. Odgovornost je Vlade da s HBK dogovori da to bude nešto manje.
O poruci Vjesnikovim novinarima... Ona je jasna: draga gospodo novinari, do jučer ste služili pisanju Vladinog biltena, preskupa Vladina edicija koju nitko ne kupuje, nego se distribuira po Vladinim uredima, i vaša smrtna presuda donesena je daleko ranije. Vjesnik nije ono što građani poznaju i čitaju.
O tome bi li, da je ministar financija Grčke, birao pomoć EU-a i MMF-a ili bi proglasio bankrot... Što znači bankrot? To znači da nećete voditi brigu o dugovima i prepuštate vjerovnicima da se snalaze i onda se okrenete kući. A što je u kući? Enormna potrošnja, zastoj, jer kad proglasite bankrot nijedna Grčka se neće moći nigdje zadužiti. Grčke banke su istog trenutka bankrotirale. Kako će se održati proizvodnja, odakle vam za plaće, mirovine, službenike? Zadužit ćete se. Gdje? Nigdje. Kako ćete održati likvidnost u zemlji? Na to pitanje nema odgovor ni ministar financija Grčke. Da mi proglasimo bankrot, nijedna hrvatska banka ni tvrtka neće više moći naći kredit. Samo, u zemlji. A kakva je likvidnost u zemlji? 40 milijardi neplaćenih računa. Mislite da bismo to mogli preživjeti?
