Teško je reći tko je sretniji, Dragana ili
njezina djeca. Nakon preduga dva mjeseca, ponovno su s njom.
"Ne može se riječima opisati velika sreća, bilo je tu i puno
suza, ali puno sretnih suza radosnica", kazala je presretna
majka.
Sve je
počelo prije dva mjeseca kada bivši partner, nakon
jednog viđanja, njezina sina i zajedničku kćer,
više nije vratio kući. Dragana se obratila Centru za
socijalnu skrb Novi Zagreb iz kojeg su joj poručili da, dok traje
borba za skrbništvo, on na to ima pravo.
Dragana nije htjela čekati i uporno im je objašnjavala da je
riječ o djeci - prvašiću i bebi koju je još uvijek dojila.
Socijalni radnici i suci ponašali su se kao da je riječ o metru
grunta, a ne djeci koja danima nisu vidjela mamu. Tada se
obratila nama.
Mi nismo mirovali pa smo tako otkrili da Centru za socijalnu skrb
treba cijelih mjesec dana da se sudu očituje o slučaju. A onda im
je trebalo još pet dana da to očitovanje pošalju na svega pet
kilometara udaljen sud. Isti taj sud slučaj je trebao riješiti
unutar zakonskog roka od 60 dana. No,
ročište su zakazali tri dana nakon tog roka i tako prekršili
zakon.
Nakon naše reportaže, u kojom smo bezuspješno pokušali dobiti
informacije i od ministarstva pravosuđa, ali i onog socijalne
politike, neažurni suci odlučili su se pokrenuti. Tako je
sutkinja, odjednom izvanparničnom mjerom, djecu vratila Dragani
šest dana prije zakazanog ročišta.
Za Draganu je mučna sudska trakavica gotova, ali za ostale
građane ove slučajne države nije. Svatko od nas već sutra može
doživjeti sporu i neučinkovitu birokraciju na svojoj koži. Jedina
je razlika što se mi, u takvim kafkijanskim situacijama, zakona
moramo pridržavati. Oni koji te iste zakone provode, očito ne
moraju. Dragana umire od sreće, Božica pravde pak, sigurni smo,
umire od srama.
