Tek 19 godina nakon smrti, dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik RH nakon raspada Jugoslavije, najmoćniji hrvatski političar u prvih deset godina života Hrvatske, a i poslije značajno moćan, dobiva svoj prvi spomenik u Zagrebu.
Uvijek je bilo drame oko tog simboličnog pozicioniranja u glavnom gradu Hrvatske uspomene na dr. Franju Tuđmana, dugo su se vodile rasprave koji bi trg trebao nositi njegovo ime, odustalo se od preimenovanja Trga bana Jelačića njemu u čast, a i danas mnogi nisu najsretniji s izborom trga koji je pripao dr. Tuđmanu. Nekako je sa strane. Mnogi se i ne sjete gdje je točno. To je trg na kojem se malo toga događa, čak je i za prosvjede ili štrajkove nepraktičan, a i za stranačke skupove, pa i HDZ-a kojima bi trebao biti prirodan prvi izbor.
Nova zračna luka, iako zagrebačka, zapravo je glavna nacionalna, no i oko njezinog imenovanja "Franjo Tuđman", nije išlo sve glatko. U HDZ-u se ne vole dičiti tim izborom jer se radi o potezu bivšeg premijera iz redova SDP-a, Zorana Milanovića. Naravno, mnogi s ljevice ubrajaju taj Milanovićev potez u kolekciju njegovih bizarnih poteza, pokušaja da se dopadne svima.
Tuđmanova slobodna interpretacija povijesti
Odnos Franje Tuđmana i Zagreba – Zagrepčana – uvijek je bio i ostao vrlo kompliciran. Nije bilo dvojbe, bio je masovno dočekan 1990. kada je govorio na bivšem Trgu republike povodom vraćanja imena Trg bana Jelačića, klicalo se i "Franjo, Franjo" i pjevalo "Zovi, samo zovi", no, bilo je znakovito kada je on u svom govoru krenuo i u direktno prekrajanje grada: najavio je vraćanje ulica hrvatskim kraljevima i knezovima, a tom prilikom najavio je i ukidanje imena Trga žrtava fašizma i objasnio svoju namjeru da se svim žrtvama, i fašizma i komunizma, digne zajednički spomenik "da bismo na taj način ne održavali i produbljivali ratne i revolucionarne razdore, već gradili duhovno jedinstvo u slobodi i demokraciji."
Tuđman je tako, usred Zagreba, vraćajući spomenik banu Jelačiću, predstavljajući ga kao neupitni simbol "nepokorenog hrvatskog duha", prepravljajući i pomalo slobodno interpretirajući povijest, trasirao muke s kojima se Hrvatska bori dan danas, pa i sada kada on u Zagrebu dobiva svoj prvi spomenik. Tuđman je bio taj koji nije dopustio da se ozbiljno rasvijetli NDH, ali i poslože kockice što je antifašizam, što je bio socijalizam/komunizam u Hrvatskoj, gdje je bilo devijacija, i što bi trebalo podvrgnuti lustraciji.
On se odlučio za miksanje, za sljubljivanje dijela stare Partije s HDZ-om, za urastanje dijela jugoslavenskih tajnih službi u "nove" hrvatske, on se odlučio za asimilaciju dijela iseljenika koji su smatrali da je NDH bila prirodan iskaz nacionalnih težnji hrvatskog naroda, a antifašizam su izjednačavali s "nenarodnim" Titovim komunističkim pokretom.
PIXSELL
Najdramatičnija pretvorba i privatizacija
Nakon pobjede HDZ-a Tuđman je i Zagreb doživljavao na neki način kao svoje leno, mjesto koje on mora popraviti, s jedne strane iskititi ga simbolima svoje interpretacije povijesti, vratiti hrvatske kraljeve, knezove i banove na ulice, pa i promijeniti ime nogometnom klubu: Dinamo ubrzo postaje HAŠK Građanski (1991. na izričit Tuđmanov zahtjev ime je promijenjeno u HAŠK Građanski, a potom u – Croatia, da bi tek 2000. bilo opet vraćeno izvorno ime kluba).
Zagreb je bio mjesto gdje se najbolje vidjela i njegova vizija gospodarskog prepravljanja i popravljanja Hrvatske. Tu se se događale najdramatičnije pretvorbe i privatizacije, od "nestanka" Gradskog podruma, do Dione, ali i brzog narastanja Konzuma ili grabeži za najatraktivnije gradske hotele. Donosili su se i brzopotezni zakoni da bi se atraktivan stambeni fond jednostavno preusmjerio u ruke odabranih.
Tuđmanu vila u Nazorovoj, Šušku na Šalati, Šeksu stan kod Trga...
Dr. Franjo Tuđman je, nažalost, krenuo od sebe: nacionalizirana vila u Nazorovoj 59. u kojoj je obitelj Tuđman dobila stanarsko pravo 1961. zbog Tuđmanovog generalskog statusa u JNA, hitnim prepravljanjem svih mogućih propisa 1991. očišćena je od svih drugih mogućih vlasnika te Tuđmanovi postaju i ostaju jedini vlasnici goleme atraktivne vile. Gojko Šušak, tadašnji ministar obrane, dobiva stanarsko pravo u dijelu vile na Šalati, i ubrzo taj stan otkupljuje za sitne novce i postaje vlasnik. Vladimir Šeks po istom modelu ulazi u vlasništvo luksuznog stana nadomak Trga bana Jelačića.
Tomislav Merčep, danas osuđeni ratni zločinac, nakon što je protjeran iz Vukovara zbrinut je u vrhu MUP-a i dobio svoj prvi stan u Zagrebu. I tako dalje. U podsljemenskoj zoni grabe se parcele na najboljim lokacijama i grade se vile. Sve to ne bi bilo moguće bez promjene zakona i instaliranja odabranih na pozicijama gdje se moglo utjecati na prenamjenu zemljišta. Sve to zbiva se dok traju ratne operacije... Dr. Franjo Tuđman, neupitno odlučan oko uspostave hrvatske nezavisnosti, oko izgradnje hrvatske vojske i sređivanju međunarodne hrvatske pozicije, uvijek je nekako nalazio vremena za model nagrađivanja "pobjednika", odabranih.
HDZ je sve do 2000. suvereno pobjeđivao na izborima u Hrvatskoj, a dr. Franjo Tuđman je suvereno pobjeđivao na predsjedničkim izborima. No, ako bi se malo kopalo po statistici, nikada nije ostvarivao rekorde – u Zagrebu. Dapače, Zagreb je tijekom devedesetih bio za Tuđmana najtvrđi orah. Posebno nakon 1995., u vrijeme tzv. Zagrebačke krize.
'Nenaravna sedmoglavna udruga'
22. listopada 1996. dr Franjo Tuđman je dao veliki intervju za odabrane novinare i urednike, a tadašnja urednica na HRT-u, Hloverka Novak Srzić dobila je priliku postaviti pitanje upravo o toj čuvenoj Zagrebačkoj krizi, te, "kakav ona ima utjecaj na unutarnjo-političke prilike u Hrvatskoj i međunarodni položaj Hrvatske."
Bok uz pitanja o ratnim pobjedama, o tome da se "u javnosti stvara dojam o kriminalu", o tome da je "u javnosti stalno prisutna ocjena da je pravosuđe zakazalo", o tome je li moguće da ima "prepreka stranim investicijama u Hrvatskoj", našlo se i pitanje o krizi u funkcioniranju gradske vlasti. Naime, 1995. nakon izbora za gradsku skupštinu, SDP i (tada još snažan) HSLS imale su pravo predložiti gradonačelnika, ali prema tadašnjem zakonu trebao ga je potvrditi predsjednik države, Franjo Tuđman. On je to odbijao te je na čelo grada postavljen Tuđmanov povjerenik, Stjepan Brolich, a kasnije Vlada RH postavlja HDZ-ovu Marinu Matulović-Dropulić.
I kako je odgovorio Tuđman na pitanje Hloverke Novak Srzić? Gnjevno. Optuživanjem svih onih koji nisu HDZ da ne "shvaćaju abecedu demokracije". Za Tuđmana zagrebačka kriza će se riješiti "onda kada neki ljudi na zagrebačkoj i hrvatskoj političkoj sceni shvate da je stvaranje nenaravne sedmoglavne udruge, od krajnje desnice do krajnje ljevice, ne samo nenaravna, nego da ima za cilj destabilizaciju one demokratske hrvatske vlasti koja je dovela do samostalne i demokratske hrvatske države".
'Rasni konj vrijedi više nego jato krava'
Iscurio je u medije i njegov istup s Glavnog odbora HDZ-a kada je oporbu u Zagrebu usporedio sa stokom: "Što znači to da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova? To je kao da vam jedan seljak kaže da ima u svom dvoru 60 komada živine. Da li je to praščad ili telad? Da li su to kokoši ili guske? Gdje će svaki razboriti seljak i čovjek znati da nasuprot takvom jatu jedan, a pogotovo jedan par rasnih konja ili rasnih krava, vrijedi više negoli čitavo takvo jato.”
U studenom 1996. na Trgu Bana Jelačića dogodio se prosvjed zbog ukidanja koncesiji Radiju 101 koji je tada hrabro propitivao mnoge Tuđmanove poteze. Bio je to najmasovniji građanski prosvjed protiv Tuđmanovog modela vladavine, a Vlado Gotovac, tada predsjednik HSLS-a, održao je jedan od svojih povijesnih govora: "Mi ne zahtijevamo slobodu samo za Radio 101. Mi zahtijevamo slobodu za sve radio stanice, za televiziju, za svakog čovjeka, za svakog Hrvata, za svakog građanina Hrvatske, svaki od nas mora imati istu slobodu". Bilo je to vrijeme kada se govorilo da je Tuđman Zagrebu oduzeo Dinamo, gradonačelnika, a sada želi i 101.
Veliki prosvjed za stojedinicu
Stojedinica, iako je imala slušanost mnogo šire od grada, bila je simbol zagrebačkog, urbanog, slobode, a u svojim legendarnim jinglovima činila je ono što su se tada usuđivali samo rijetki mediji: sprdali su se s ukočenim, vječno namrgođenim predsjednikom koji je bio u neprestanoj potrazi za unutarnjim i vanjskim neprijateljem, ili kako bi ono znao govoriti...za zelenim, žutim itd vragovima. Stojedinica se sprdala i s drugim velikanima, igrala s političkim ikonama i svim nedodirljivim, na način koji se više nikada nije ponovio u hrvatskom radijskom eteru.
Predsjednik Franjo Tuđman, priznao je to kasnije Ivan Jarnjak, tadašnji ministar unutarnjih poslova, tražio je da policija razjuri prosvjednike na Trgu. Jarnjak, srećom, nije pristao. Nekoliko dana kasnije Tuđman je na Plesu održao govor o "zelenim i žutim vragovima", za koji ga je, pretpostavlja se, inspirirao upravo Vlado Gotovac (simbol HSLS-a bila je žuta boja), a koji danas sa sjetom citiraju mnogi desni portali: "Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima..."
1997. Tuđman je uspio riješiti slučaj Zagreb onako kako će to kasnije činiti mnogi: kupljena su dva oporbena zastupnika, te tako, konačno, gradska skupština bira po Tuđmanovoj abecedi demokracije gradonačelnicu koju on želi, Marinu Matulović-Dropulić.
Nije tu bilo više nikakve tajne.
Dr. Franjo Tuđman i Zagreb nisu se voljeli strastveno, masovno, monumentalno kako je on to htio.
Spomenik neprepoznatljivom Tuđmanu - Je li žuti vrag saplitao prste kiparu?
HDZ ni danas ne može upravljati Zagrebom
HDZ i danas, 19 godina kasnije, ne uspijeva vladati Zagrebom onako kako je htio Tuđman. Umjesto HDZ-a, tuđmanovski model vladanja donio je Milan Bandić. Evo recimo primjera s Tomislavom Merčepom: taj danas osuđeni ratni zločinac svoj prvi stan u Zagrebu dobio je zahvaljujući Tuđmanu, kasnije se s njim slikao u predizbornoj kampanji – Milan Bandić.
I bez Tuđmanova HDZ-a, u Zagreb se neprimjetno ušuljala, naravno, bandićevski nakaradna verzija onog što je htio Tuđman: prekrajati imena ulica, trgova, graditi za odabrane, pretvarati i privatizirati za odbrane, prepravljati Dinamo – samo što je Bandić shvatio da se to može i bez promjene imena.
Ovakav neobičan, golemi spomenik dr. Franje Tuđmana, s posve neprepoznatljivim licem zapravo je točka na i Bandićevog pokušaja približavanja Tuđmanu.
Ipak, ni izbor vrhunskog kipara nije bio garancija uspjeha: kao da se onaj hrabri "žuti vrag" iz 1996. ipak nekako saplitao među prste kiparu.
