Na francuskom kao i na engleskom, lako je kritizirati

Glumačko-plesačko-pefrormerska predstava čiju režiju postpisuje Jacob Wren zamišljena je kao vrst kazališne improvizacije. Ležerni razgovori, čitanje tekstova Samuela Becketta, Jeana Baudrillarda te Susan Sontag na engleskom, francuskom i hrvatskom, brojne upadice i namjerne nesigurnosti doveli su pred kraj predstave i do komunikacije s publikom te pitanja kako napraviti originalnu, eksperimentalnu predstavu koja neće biti dosadna.

A Kanađani su pokazli da je njihova predstava sve samo ne dosadna. Pozornica koja je nalikovala dvorani za vježbanje ukrašena cvijećem i muzičkim linijama pretvorila se u čarobno obasjanu pozornicu na kojoj performeri ležerno diskutiraju, plešu ili naprosto propituju svoje tijelo otkrivajući pri tome ljepotu u malim stvarima.

Pa iako su ukinuti svi klasični kanoni dramske radnje, njeno linearno odvijanje predstava nije destruktivna i slučajna. Ona se i ne izguguje toliko kritici koliko je želi s odmakom proučiti i u njoj uživati. Kako su rekli glumci uoči predstave: Ne znamo za publiku, no mi se sjajno zabavljamo.