Redatelj: Ivan Leo Lemo Scenografkinja: Vesna Režić Kostimografkinja: Mirjana Zagorec Skladateljica: Paola Dražić Zekić
Podjela uloga:
AGA HASANAGA: Vladimir Posavec HASANAGINICA: Jasna Jukić SULTANIJA: Lana Hulenić BEG PINTOROVIĆ, brat Hasanaginici: Zdeslav Čotić ZARIF-HANUMA, mati Hasanaginici: Izmira Brautović UMIHANA, mati Hasanagina: Milka Podrug Kokotović IMOTSKI KADIJA: Slavko Juraga TETKA HATA: Nina Hladilo TETKA AIŠA: Mirej Stanić ROBINJICA VLAHINJA: Helena Kovačić LATIFA: Ivana Ljepotica HUSREF, HUSEIN, SVATA STARJEŠINA: Branimir Vidić Flika
Hasanainica ili Asanaginica je balada napisana između 1646. I 1649., a svjetlo dana ugledala je u drugoj polovici 18. stoljeća (oko 1774. god.) kada ju je na svom proputovanju kroz Dalmaciju zapisao talijanski putopisac Alberto Fortis u djelu “Put po Dalmaciji”. Djelo je objavljeno u Veneciji 1774. god., a sâm autor nije ni očekivao na kakav će odjek njegova knjiga u kulturnome i književnome svijetu naići. Autorovo je ime ostalo zapaženo zbog hrvatske narodne pjesme – Asanaginice, koju je uvrstio u putopis. Kako je riječ o poznatoj narodnoj pjesmi, nastaloj na području današnje Imotske krajine, kako potvrđuju neki stručnjaci, njezina umjetnička vrijednost leži u stilu i formi jezika, ali i u nekim mnogim osobitostima koje su prepoznali mnogi književnici, književni kritičari i filolozi.
Nema dvojbe da je sama balada Asanaginica literarno oblikovani ispričani povijesni događaj koji se dogodio na području Dalmatinske zagore potkraj petnaestoga stoljeća, u tzv. predtursko doba. Povijesni događaji ispripovijedani u baladi zapravo su, kako nagađaju mnogi stručnjaci, žalopojka, bolje rečeno istinska ispovijed jedne žene, koja nosi ime po svome suprugu, a koju protjeraše iz vlastita doma, jer nije pohodila supruga dok je ovaj bio ranjen.
Dakle, Asanaginica nije junačka pjesma, ona je epsko-lirska pjesma, tj. balada s elementima romance, ali i bajke, u nekim dijelovima oblikovane s mitskim aplikacijama. Sam ženski lik utjelovljen u ženu po imenu Asanaginica (jer, pravo ime te žene se ne zna), u književnosti je interpretiran kao simbol skrbne majke i čestite žene patnice, odnosno tragične osobe. Ovo potonje budi jasnu asocijaciju na grčku tragediju, književnu formu prepoznatljivu po tragičnom junaku/junakinji (npr. Sofoklova Antigona).
Poznavatelji hrvatske narodne epsko-lirske poezije Hasanaginicu svrstavaju među najpoznatije i najprevođenije hrvatske pjesme. Nakon što je prihvaćena u engleskim kulturnim krugovima, Asanaginica se prevodi na francuski, španjolski, portugalski, ruski, švedski, mađarski jezik… Doznajemo da je Asanaginica na francuski prevedena čak 17 puta, a u nešto manje prijevoda dostupna je i na njemačkom i na engleskom jeziku. Prevedena čak i na turski, japanski, kineski itd. Jednom riječju, može se reći da je Asanaginica „svjetski putnik“ , djelo koje je obišlo čitav svijet, a to je uspjeh kakav nije polučio niti jedan hrvatski književnik. Asanaginica je proslavila hrvatsko ime i pronijela u svijet hrvatski duh.
Djelovala je gotovo na sve književnike s kraja 18. i prve polovice 19. stoljeća, od Herdera i Goethea do Meriméea, Puškina i Mickiewicza. Misleći zacijelo na nju, Goethe je neke naše ženske narodne pjesme usporedio s Pjesmom nad pjesmama.“ Strukturom, jezikom, stilom i formom Ogrizovićeva Hasanaginica može ići uz bok dramama glasovitih grčkih tragičara. No, njezina umjetnička vrijednost nadilazi stvaralaštvo grčkih tragičara kao i novovjekovnih dramatičara poput Shakespeara, Ibsena, Čehova i dr.
Kazalište Marina Držića u Dubrovniku nadovezuje se na umjetnike i čitatelje inspirirane ovom slavnom baladom postavljajući Hasanaginicu Milana Ogrizovića, hrvatskog književnika (Senj, 11. veljače 1877. - Zagreb, 25. kolovoza 1923.) koji je u svoj prepjev ovog djela unio i neke modernističke elemente kao što su problematiziranje ženske seksualnosti, fascinacija smrti i izvođenje lika Smrti na pozornicu.
Ogrizovićeva je Hasanaginica drama u tri čina podijeljenih ukupno na dvadeset i dva prizora. Pisana je u desetercu. Izričaj se razlikuje od Fortisove Asanaginice. Ogrizović je posegnuo za jekavicom i štokavicom. Jezik je prepun turcizama, što je i logično, uzme li se u obzir da i drama i balada počivaju na predlošku stvarnoga događaja koji se dogodio za vrijeme tzv. kandijskoga rata (1645.-1669.). To je bio rat između Mletaka i Turaka koji se vodio i na hrvatskom prostoru. Dalmatinsko stanovništvo između rijeke Neretve i Cetine diglo se oružjem protiv Turaka. Ono što se povijesno može ustvrditi jest to da je pri kraju toga rata čovjek zvan Hasan-aga Arapović, velmoža i vlasnik sela Zagvozda, Župe i Grabovca bio teško ranjen. On je muž nesretne žene koja se po njemu zvala Hasanaginica. Jezik Ogrizovićeve Hasanaginice obiluje različitim stilskim sredstvima, te je vrlo narativan i deskriptivan.
Ogrizovićeva Hasanaginica uprisutnjuje elemente različitih književnih pravaca: antike, renesanse, rokokoa, te najzad moderne u okviru čijih je stilskih konotacija i nastala.
U vrijeme kada je Ogrizović očekivao izvedbu svoje drame na pozornici Burghtheatra (renomirane bečke pozornice), u glasilu pravaške stranke kojoj je u ono vrijeme pripadao i sâm Ogrizović pisalo je da nije daleko vrijeme kada će i hrvatska drama preći granice domovine i doći na strana europska pozorišta. Prvi korak učinila je popularna Ogrizovićeva Hasanaginica. Ondašnja ugledna zagrebačka glumica Ljerka Šram glumila je Hasanaginicu u praizvedbi istovremene drame. Matoš je, vjerojatno nadahnut interpretacijom Hasanaginičinog lika u spomenutoj predstavi, spomenutu glumicu nazivao „nebeskim anđeoskim bićem“. Iz svega navedenog smatramo da će i kod ovovremene dubrovačke kazališne publike Hasanaginica naići na zanimanje i potrebu pobuđivanja ljubavi, suosjećanja, praštanja i časti.
