I dok se 4. srpnja 1941. širom SAD-a spremala još jedna proslava Dana nezavisnosti, najvažnijeg događaja u povijesti američkog naroda, u Beogradu je u strogoj tajnosti održan sastanak čije će odluke biti od dalekosežnog značaja za povijest jugoslavenskih naroda. Toga dana u kući ugledne beogradske obitelji Ribnikar okupilo se najuže rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije predvođeno Josipom Brozom Titom kako bi pozvalo prije svega sve komuniste, ali i sve ostale stanovnike okupirane Jugoslavije na pružanje oružanog otpora okupatorima i njihovim domaćim pomagačima.
A zašto je baš odlučeno da ustanak započne 4. srpnja?
Izlazak komunista iz ilegale
Kraljevina Jugoslavija napadnuta je 6. travnja 1941. i nakon desetak dana poražena. Jugoslavenski komunisti u tom trenutku već dva desetljeća djeluju u strogoj ilegali i na području cijele zemlje ima ih tek nekoliko tisuća. Unatoč tome, odmah po okupaciji komunističko rukovodstvo započinje s pripremama za otpor, čekajući najpogodniji trenutak da s riječi prijeđu na djela. Svoju spremnost da se na svaki način odupru fašizmu jugoslavenski su komunisti izražavali godinama prije napada na zemlju, a pravi primjer pokazalo je njih oko 2 tisuće koji su se protiv fašizma odlučili boriti i u Španjolskom građanskom ratu.
Specijal: XX. stoljeće by Hrvoje Klasić
Na odluku da oružani antifašistički i oslobodilački ustanak u Jugoslaviji započne baš 4. srpnja 1941. najvećim su dijelom utjecali događaji tisućama kilometara udaljeni od same Jugoslavije. Naime, 22. lipnja 1941. Treći Reich napada Sovjetski Savez. Kako se između ostalog radilo o jedinoj državi u kojoj su komunisti bili na vlasti i čiji je glavni grad bio ujedno sjedište svjetskog komunističkog pokreta, napad je shvaćen je kao poziv svim komunistima da svojim aktivnostima protiv nacista i fašista širom Europe pomognu u obrani SSSR-a. I dok u drugim zemljama ovaj poziv u pomoć iz različitih razloga nije pao na plodno tlo, u Jugoslaviji jeste.
Prelazak na opći ustanak
Tito je upoznao Moskvu da je u Beogradu donesena odluka da se s dotadašnjih sabotaža i diverzija prijeđe na opći ustanak, i to u formi partizanskog ratovanja. U Moskvi su bili zadovoljni, ali su imali jednu primjedbu. Jugoslaveni su upozoreni da naglasak mora biti na borbi protiv fašističkog okupatora, a ne na socijalističkoj revoluciji. Razlog za ovakvu primjedbu bio je jednostavan. Kako je u tom trenutku njemačka vojska nezadrživo napredovala kroz njihov teritorij Sovjeti su velike nade polagali u pomoć zapadnih saveznika. A jedan od glavnih uvjeta pružanja pomoći sa zapada bilo je izbjegavanje scenarija u kojem bi pobjeda u ratu bila iskorištena za širenje komunizma.
Uskoro će se pokazati da je ovo upozorenje iz Moskve jugoslavensko komunističko rukovodstvo odlučilo ignorirati. U ljeto 1941. partizanski pokret prisutan je gotovo na cijelom teritoriju Jugoslavije, a uloga komunista u njemu bila je ključna o čemu između ostalog govore crvene zvijezde petokrake na kapama, politički komesari kao dio zapovjednog kadra, te osnivanje proleterskih brigada kao elitnih partizanskih jedinica. 4. srpanj 1941. u socijalističkoj se Jugoslaviji obilježavao pod nazivom Dan borca čime se htjelo dati do znanja da je toga dana službeno započela organizirana i oružana narodnooslobodilačka borba, i to na inicijativu Tita i njegovih najbližih suradnika. To međutim ne znači da borbenih djelovanja nije bilo i ranije, o čemu najbolje svjedoče sisački komunisti koji svoj partizanski odred samoinicijativno u okolici grada osnivaju na sam dan napada na SSSR, tj. 22. lipnja 1941.
Specijal: XX. stoljeće by Hrvoje Klasić.
