Sjećate li se priče o regionalnoj sili jugoistočne Europe o čijim se uspjesima i sposobnostima poučava na prestižnim vojnim akademijama širom svijeta? Bila je to priča o Hrvatskoj iz devedesetih, koja je s godinama sve više postajala mit, a sve manje bivala utemeljena u stvarnosti. Danas je priča o Hrvatskoj, priča o najslabijoj i najneozbiljnijoj članici NATO-saveza.
Kad je riječ o vojnim sposobnostima, priča o Hrvatskoj danas je priča o državi u kojoj ne postoji protuzračna obrana, koja gotovo i nema zrakoplovstvo i u kojoj se, kako vidimo, ne zna čak ni tko zapovijeda vojskom i treba li vojska slušati predsjednika i formalnog vrhovnog zapovjednika Zorana Milanovića ili premijera i vojno-sigurnosnog sukreatora Andreja Plenkovića, odnosno njegovog ministra obrane Maria Banožića.
Kriza političkog liderstva doseže vrhunac baš u najgorem trenutku, dok rat bjesni na granicama Europske unije, a strah od Trećeg svjetskog rata širi se planetom poput koronavirusa.
A tko zapovijeda vojskom?
Zbog sovjetskog drona, koji se prije tjedan dana srušio u Zagrebu kraj Studentskog doma „Stjepan Radić“, više čak ne moramo ni zamišljati što bi bilo kad bi nas netko napao jer više nego jasno vidimo kako stvari stoje. Ne znamo tko zapovijeda vojskom; ne znamo kakvo je stvarno stanje opružanih snaga; punih sedam dana nemamo pojma tko je i zašto je srušio vojnu letjelicu usred našeg glavnog grada; ne znamo što je dron nosio - je li bio naoružan bombom ili nije; zašto nas susjedna, Plenkoviću navodno prijateljska Mađarska, nije obavijestila da nešto juri prema Zagrebu; zašto o tome nije pojma imao ni NATO i, na kraju krajeva, što ćemo ako se slična situacija uskoro ponovi.
Panično-propagandni Plenkovićev pokušaj da javnost umiri iznenadnim prelijetanjem francuskih ratnih zrakoplova nad Zagrebom i drugim većim gradovima, samo je unio još veći nemir i razgolitio posve bolestan odnos s predsjednikom. Predsjednikova pak izjava „Javnost je mirna i sigurna u ovom trenutku, to je sve što trebate znati“ i uporno inzistiranje na zataškavanju cijelog slučaja, u ovom trenutku predstavlja gašenje vatre benzinom jer samo rasplamsava paranoju i strah koji su se uvukli u domove hrvatskih građana.
Bombardiranje uvredama
Premijer slabašne državice na jugoistoku Europe javno se hvali detaljima o vojnoj pomoći koju šaljemo Ukrajini kako bi joj pomogli u obrani protiv ruskih agresora, premda svi ozbiljni zapadni lideri o tome šute kao zaliveni. Njegova stranka, zbog čije je dvadesetogodišnje vladavine obilježene korupcijom, klijentelizmom i krađom nacionalnih dobara Hrvatska i postala jedna od najsiromašnijih i najslabijih država Europe, predsjednika naziva „dužnosnikom Kremlja“, jer nas tako jadne i slabe pokušava držati podalje od rata i ruskog bijesa.
Predsjednik se pak uopće se nije u stanju kontrolirati pa donosi ozbiljne vojne odluke, koje u istom danu neozbiljno poništava dok uvredama bombardira javni prostor.
Diplomacija u rukama „dvojice vrhunskih diplomata“ iz Banskih dvora i s Pantovčaka toliko se srozala da čak ni glavni tajnik NATO-a Jens Stontelberg nema pojma gdje se u Zagrebu srušio sovjetski dron. Na prvu loptu nam se moglo činiti da su ti iz NATO-a bahati ignoranti kojima je Hrvatska posve nebitna, ali nakon svega što smo vidjeli i čuli ne možemo se ne zapitati tko sve iz Hrvatske informira NATO o stanju Hrvatskoj i kakve informacije uopće i daje.
Navijači u besmislenom boks meču
U jednom od najopasnijih trenutaka suvremene civilizacije, usred duboke ekonomske i društvene krize, mi se moramo pitati i tko uopće zapovijeda Hrvatskom vojskom i tko o sigurnosnoj situaciji informira NATO savez, kojem smo izručili suverenost. Zar već i to nije dovoljno da u suludom sukobu ega prestanemo birati strane i shvatimo da ni Milanović ni Plenković, koji nas uporno pokušavaju pretvoriti u navijače u bijednom boks-meču svilenim rukavicama, nisu dorasli zadatku i da su upravo oni glavni krivci za potpuni raspad obrambenog sustava?
Političke gluposti kojima se razmeću ovih dana upravo i služe tome da se pažnja s njihove odgovornosti za slabljenje države skrene na neplodno prepucavanje kojem se, nažalost, ne nazire kraj.
