Ne mogu se točno sjetiti kad sam prvi put čuo ovu pjesmu. Legendarni Davorin i grupa Indexi su otpjevali pjesmu ovog refrena. Bio sam mlad i nisam shvaćao dubinu riječi ove pjesme. Danas sa četrdesetak godina, odmaknut od sportskih zbivanja, zreliji i iskusniji, mislim da donekle mogu shvatiti što je pokojni Davorin želio reći kroz spomenutu pjesmu.
Igrati Ligu prvaka san je svih nogometaša, igrati finale Lige prvaka je privilegija rezervirana samo za rijetke, a osvojiti Ligu prvaka je nešto što nema cijenu. Sa osvojenom Ligom prvaka sva priča počinje i završava u isto vrijeme! Riječi gube svoju ulogu, gube težinu, dubinu , gube značenje… i kako onda riječima objasniti svu sreću, emocije, ponos. Letjeti - možda je to najbliža riječ. Igrati Ligu prvaka je poput letenja, letite visoko, hrabro i sigurno, sa visina promatrate sve ispod što se dešava. Gore visoko ne razmišljate previše što će letu doći kraj, u biti i vi i svi oko vas se bore da taj let bude što duži, nitko vas ne trenira i nitko vas ne priprema na sigurno prizemljenje. Koji apsurd! Porazi i padovi su sastavni dio sporta i života, zašto ih se onda toliko bojimo? Cijelo društvo ne prihvaća ili ne želi prihvatiti poraz kao da je to nešto nenormalno! Ja vam kažem da su mi više padovi pomogli nego pobjede! Više sam kroz poraze naučio, bolje su me izgradili, nekako sam kompaktniji i zreliji. Tjedan dana nakon finala Lige prvaka, jedna momčad još uvijek leti, a druga, koja je grubo tresnula od tlo, vida rane, stavlja obloge i zbraja štetu. Polako sva euforija, emocije, dojmovi lagano se sliježu a ja još uvijek u glavi imam sliku našeg Olića. Kad je utakmica konačno završila osjećao sam se iscrpljeno (kao da sam igrao). Bio sam nekako podijeljen na dva različita dijela. Prvo dio mene je bio sretan zbog Chelsea, a drugi dio mene je osjećao nelagodu zbog Olića. Kao da je dio njegove tuge ušao ravno u moja pluća na tribini Alianz Arene. Ne znam, kao da sam jednim svojim dijelom bića prošao kroz njegov nastup. Teško je ući u njegovu kožu, teško je zakoračiti u njegovo mentalno stanje. Moram reći da se poznajemo, jedno vrijeme smo igrali skupa za reprezentaciju. To kratko vrijeme što smo bili skupa bilo je dovoljno da shvatim o kakvom čovjeku i profesionalcu se radi. Ola je jedan od najpoštenijih igrača s kojima sam imao čast dijeliti zajedničke trenutke. Kao i većina nogometaša imao je težak put do slave, uspio je svojom strahovitom voljom i kvalitetama koje su mnogi kod nas osporavali. Sudbina ili što li već je odredila da njegova zadnja tekma za Bayern bude finale Lige prvaka, san svih sadašnjih i budućih nogometaša. San koji će proganjati Olu vjerojatno cijeli život, san koji ima dvije noćne more. Prva noćna mora je šansa iz aktivne igre, kada Olić na ubačeni centaršut u jednoj milisekundi donosi odluku da ne puca po golu nego asistira suigraču koji to ne očekuje i tako rezultat ostaje nepromijenjen! Druga mora je penal koji mu vratar Peter Cech uspijeva obraniti. Ostaje nepoznanica zašto je u redovima Bayerna vladala tolika pomutnja, kao da se nisu nadali i spremali za scenarij zvani penali.
Razni mediji prenose da su igrači redom odbijali pucati penale i da je vladala sveopća panika. To se i dalo vidjeti jer je Neuer pucao treći umjesto zadnji. Znači, imamo na jednoj strani ekipu koja izbjegava odgovornost , ne žele ili nemaju snage pucati penal (svejedno), dok u drugoj momčadi Torres ljutito odmahuje rukom i javno negoduje zbog odluke trenera da ne puca. Da sam kojim slučajem trener, volio bih imati igrače koji se ljute što ne pucaju. Zašto? Zaključite sami! Ola je prihvatio odgovornost, nije pobjegao od izazova i na tome mu čestitam. Promašiti penal nije sramota, s tim se da živjeti, promašivali su svi odreda. Messi je falio za prolaz u finale, faljivo je veliki Maradona, a ako baš hoćete, promašivo sam i ja. Lako za Messija i Maradonu, ali stvarno ne znam kako se to meni moglo dogoditi?! Ja, koji sam pucao penale tako dobro i tako sigurno da su mi treneri samo dva puta dali tu odgovornost?! Prvi sam zabio a drugi promašio, to jest golman mi je živu uhvatio. Nakon toga su treneri zaključili da bolje uklizavam nego što pucam penale i tu prestaje moja karijera sigurnog izvođača penala!
Želim reći da bih na mjestu Olića i ja prihvatio pucati, nema veze što nisam neki penaldžija, ja bih prihvatio iz jednostavnog razloga što je bolje da promašim ja nego netko drugi. Bolje da ja držim stvari u svojim rukama nego da ovisim o drugome. Ionako su rijetki sigurni izvođači penala, u tim trenutcima se uvlaci grč u tijelo i blokira cijeli tjelesni sustav. Psihička stabilnost je na niskoj razini bez obzira o kakvom se igraču i karakteru govorilo, jer je ulog prevelik! Ola - glavu gore, budi ponosan na ono što si napravio za Bayern sve ove godine i budi ponosan što si imao muda uzeti loptu i pucati taj penal. Mislim da bi te više proganjalo i boljelo da si pokunjio glavu i odbio pucati. Glavu gore i ne razmišljaj previše o tome što bi bilo kad bi bilo. Glavu gore, jer te trebamo za EURO. I pad je let, a ti si već kroz svoju karijeru to doživio mnogo puta. Isključivo o tebi ovisi hoćeš li i koliko ćeš prkositi gravitacijskoj sili. Ja u tebe ne sumnjam, previše si toga prošao da bih ti nešto savjetovao, ja samo malo suosjećam i o tome, evo, pišem!, poručio je Oliću Mario Stanić u svojoj najnovijoj kolumni na portalu Igralište.hr.
