Moj nos - moj ponos
Nos! Koliko god izgledao nebitnim dijelom ljudskog tijela i u mnoštvu fascinatnih organa kojima nas je podarila evolucija, priroda, Bog...njegova važnost nakon superiornog mozga ili neumorne pumpe zvane srce..daleko je na ljestvici prioriteta ...no NOS JE UISTINU FASCINANTAN.
Zamislite si tu arhitektonsku strukturu koja se sastoji od vješto isprepletnih hrskavičnih stupova, kanala, mrežica..od izuzetno delikatne sluznice pune osjetjivih niti i mirisnih senzora, te koštane piramide..koje ujedinjene daju glavnu determinantu ljudskom licu.
Jer nos stvarno daje onaj naglasak licu koje zatim definiramo kao grubo, nježno, veselo, tmurno, krivo, smiješno, ..ili pak uspoređujemo s rimskim profilom, grčkim, židovskim, anglosaksonskim, pravim bosanskim...
Uostalom, zasigurno niti jedna operacija u programu estetskih kirurških zahvata nije praćena tako dramatičnim efektom kao - korekcija nosa.
Prema mojim saznanjima, a slijedeći i vlastiti primjer - operacija nosa predstavlja najdraži i najizazovniji zahvat za svakog estetskog kirurga. Osjećaj skulpturiranja tkiva, mnoštvo mikropreciznih instrumenata, specifične individualnosti građe svakog pojeding nosa... sve to prava je poslastica, posebice kada nos pacijenta toliko odstupa od ostale građe lica dajući mu uistinu nepotrebne i ponekad krajnje neugodne crte lica.
A koliko je uopće potrebno raditi estetsku korekciju nosa?
Ni najmanje - posebice ako dišete punim plućima i nemate tzv. devijaciju septuma. No, što onda tjera ljude na to..zbog čega se odlučuju na opću anesteziju i tjedan dana zezanja sa plastičnim kalupom, tamponima, flasterima...
Evo primjera - zašto!!!
Prije otprilike 2 godine, u pratnji svojih roditelja, u mojoj se ambulanti pojavila djevojka, vitke građe, prekrasne duge plave kose i - ogromnog nosa. Sa svojih 27 godina nije nikad imala dečka, nikad (što mi je uistinu bilo teško povjerovati) nije otišla u kino, disco... na sve je moguće načine izbjegavala ljude i držala se svoja četiri zida. Osjećala je takav duboki kompleks zbog svog nosa da joj se komunikacija sa vanjskim svijetom svela na roditelje i one najbliže. Smognuvši hrabrosti da sama proanalizira korijen svog problema i konačno shvati da je to uistinu taj veliki nos - pregrizla je izazov i sram i odlučila to riješiti.
Nastojeci uklopiti novu strukturu nosa u njezino lice - osnovni je cilj ne učiniti ga sad pak premalenim, ili preprčastim, već mu dati što ljepšu formu. Rezultat je bio šokantan - pozitivno šokantan i isporovocirao je suze radosnice. No, pravi efekt uvidio sam tek nakon 6 mjeseci kada je u moju ambulantu ušetala ta ista djevojka - s mužem! Ozarena lica, nedavno vjenčana - zgrabila je u nastupu sreće valjda prvog muškarca koji ju je podario osmjehom nakon godina čamljenja u osami svoje kuće. I sve to zbog nosa?! Da, baš tako. I nije to usamljen primjer - mogao bi ih uistinu nabrojati na desetine, svaki sa svojom životnom prićom.
Razmišljati sada o opravdanosti takve operacije uistinu je bespredmetno. Nevezana uz samo zdravlje, no uvijek ili skoro uvijek uz psihu čovjeka - nos i njegova operativna korekcija, te izranjanje novog nosa iz kalupa nakon par dana - dramatičan je trenutak za svakog pacijenta.
Nije rijedak slučaj da pacijenti nose i slike svojih omiljenih foto modela, glumica i show-biz ljudi kako bi mi dočarali sto uistinu žele i iako su kirurzi uglavnom protive takvim sugestijama, moram priznati da mi često upravo te slike daju do znanja kako se pacijenti doživljavaju, koliko su realni u svojim zahtijevima i očekivanjima, te koliko pak imaju nerealnu predodžbu o cijelom postupku i rezultatu. Interesantno kako im je strah od boli i neugodnosti tek sekundaran (iako je operativni zahvat potpuno bezbolan) a postizanje željenog cilja (nosa) nepobitno primaran.
No, kao i u svim ostalim zahvatima estetske kirurgije - i ovdje je svako pretjerivanje nepotrebno i nepoželjno. Katkad uistinu znam vidjeti veći nos na mladom ženskom licu koji daje fascinatni naboj erotike, senzualnosti i osebujne ljepote i nastojim ubijediti pacijenticu da odustane od korekcije. Rijetko uspijem i sam sebe stavljam pred izazov da li pristati da izvršim operaciju ili da ostanem pri stavu da je to bolje ne dirati i dozvolim pacijentici da ode par ulica dalje, do idućeg estetskog kirurga i učini ono što želi. Jedini pravi odgovor je - kompromis. Ako se već odlučim zajedno s pacijentom na operativni zahvat - onda bar naći neki kompromis kako bi zadržali sav onaj opisani naboj, a ujedno zadovoljili tu želju za njim, fotogeničnijim nosićem. I zapamtite - sto manja korekcija - to veća kirurška umješnost i vještina.
Za sada - moj najdraži zahvat i dalje ostaje - operacija nosa i kad god dolazim na kliniku i znam da je taj dan nekoliko noseva na operativnom programu - smiješak ne silazi s mog lica.