Kundera o kiču

Kada sam napisao Nepodnošljivu lakoću postojanja, pomalo me je brinulo što sam od riječi kič napravio jednu od nosećih riječi romana. Doista, ova riječ je, još nedavno, bila gotovo nepoznata u Francuskoj, ili poznata u veoma osiromašenom značenju. U francuskoj verziji slavnog eseja Hermanna Brocha riječ "kič" prevodi se kao "bofl umjetnost". A to je krivi smisao, jer Broch pokazuje da je kič nešto drugo od običnog djela lošeg ukusa. Postoji kič stav. Kič ponašanje. Potreba za kičem kič-čovjeka (Kitschmensch): to je potreba da se pogleda u ogledalo uljepšavajuće laži i da se u njemu prepozna s ganutim zadovoljstvom? U Pragu, u kiču smo vidjeli glavnog neprijatelja umjetnosti. U Francuskoj ne. Ovdje se istinskoj umjetnosti suprotstavlja zabava. Uzvišenoj umjetnosti lagana, minorna umjetnost. A što se mene tiče, nikada mi nisu bili dosadni krimići Agathe Christie! Ali zato Čajkovskog, Rahmanjinova, Horowitzev klavir, velike holivudske filmove Kramer protiv Kramera i Doktor Živago iskreno i duboko prezirem. I sve me više srdi duh kiča prisutan u djelima čija se forma smatra modernističkom.