Ligorio pripada generaciji koja stasava nakon dubrovačkih kolorista pa se smatra pripadnikom produžene ruke dubrovačkog kolorizma. Posebno je poznat po sfumato nanosima akrilikom na medijapan.
O tome što trenutno radi i kako gleda na umjetnost te koji su mu planovi, saznao je Miroslav Pelikan u razgovoru s umjetnikom u njegovom ateljeu u Dubrovniku.
Živite u vrlo poticajnom ambijentu izvanrednog kolorizma. Imam sreću da stanujem na Gornjem Konalu, jednoj povijesnoj sredini, gdje se ladanjska arhitektura Dubrovačke Republike na sretan način stopila s ljepotom krajolika. Azurno more s jedne, a šumovite padine Srđa s druge strane kriju kultivirane vrtove (đardine) bogate vegetacijom ispresijecane sjenovitim šetnicama i sjenicama. To je mjesto gdje svakodnevna borba sjene i svjetla tvori neočekivane kolorističke efekte.
Koji Vam je motiv ipak najdraži? Moji najdraži motivi su upravo ti drevni vrtovi koji su danas uglavnom zapušteni, ali sama priroda se pobrinula da na veličanstven način prikrije ljudsku nebrigu i vrati gordost tom ambijentu.
Je li se realizacija određenih motiva mijenjala u vašem slikarstvu ili ste im nekima od njih ponekad drugačije pristupali? Prije vrtova, šetnica, starih ljetnikovaca i njihova gizdava kolorita bio sam ako naklonjen starim fotografijama kao ishodišnom motivu. Tematiku sam rješavao monokromno, uglavnom plošno i s fragmentarnim kolorističkim efektima. Mogu reći s današnje vremenske distance da sam na neki način uvijek bio zaokupljen lokalnom baštinom.
Može li umjetnik iscrpiti unutarnje resurse reagiranja na prostor oko sebe, na teme i motive? Mislim da je nemoguće iscrpiti tu potrebu stvaranja i likovnog izričaja jer s vremenom to postane vaš način razmišljanja i odgovor na sve unutarnje dubioze. To je inačica života, kao što uvijek želite još jedan novi dan, tako trebate i novo platno.
Što je trenutno novo u Vašem atelijeru? U zadnje vrijeme bavim se sljedećim likovnim problemom: kako u postojeću sliku ladanjskog vrta jakog kolorita uvesti čovjeka? To bi trebali biti likovi koji su nekada imali dovoljno razloga i vremena uživati u takvim perivojima. Postoji međutim dvojba odnosno bojazan da takvim načinom ne uđem u neku vrstu slatkastog anakronizma, no opet kažem sebi zašto ne ako me to doista veseli.
Grad živi u skladnom suživotu sa svojim umjetnicima? Nažalost grad ne živi u skladnom suživotu sa svojim umjetnicima. I ono malo prostora gdje se moglo slobodno izlagati bez gramzivih posrednika nepovratno su pretvoreni u ekskluzivne dućane ili neugledne suvenirnice. Jednom riječju bestijalna komercijalizacija odnijela je još jednu pobjedu bez obzira što se to sve događa u gradu koji se voli nazivati ''hrvatskom Atenom''.
Pored Dubrovnika, slikali ste i druge motive Pored Dubrovnika volim slikati marine, i to pogotovo meni blisku Rijeku dubrovačku. U tom prelijepom kraju još je uvijek moguće napraviti ''portret'' barke (kažem portret jer zaista te ostarjele drvene ljepotice imaju svoju osobnost koja titra u odrazu modrozelene vode.
Spomenuo bih i posebni učinak mediteranskog sunca, svjetlosti juga. Podneblje u kojem obitavam na sve moguće načine pridonosi mom inače kolorističkom poimanju meni bliskih motiva. Uživam u kolopletu sjene i svjetla, koje pada po rascvjetanom grmlju pa se penje uz stare i ranjene fasade da bi se ugnijezdilo u nekom još preostalom oknu poluotvorenog prozora. To je moj svijet u kojem nalazim mir i sigurnost, gdje sam sretan što sam sudionik te ljepote.
Planovi, izložbe, monografije...... Moj jedini plan je zasada uživanje u stvaranju, a na taj način mislim pripremiti što više kvalitetnih slika za izložbu koju se nadam realizirati koncem listopada u Dubrovniku. Što se tiče monografije, gordo zvuči ali mislim da je još u potpunosti nisam zaslužio.
