Guillaume Musso jedan je od trenutno najpopularnijih i najprodavanijih francuskih autora koji je u vrlo kratkom vremenu prodao preko sedam milijuna primjeraka knjiga na francuskom i drugim jezicima.

Osim što ga obožavaju svi uzrasti i spolovi, roman A poslije... doživio je i filmsku ekranizaciju pod nazivom Afterwards, u kojoj glume Romain Duris, Evangeline Lily (zvijezda serije Izgubljeni) i John Malkovich.

Romane Hoćeš li biti tu? i A poslije... ovog izuzetnog književnika odnedavno možete čitati i na hrvatskom jeziku zahvaljujući nakladničkoj kući Ibis-Grafika.

Musso je jedan od rijetkih autora čiju ćete knjigu teško ispustiti iz ruku, a svaka će nova stranica pružiti užitak veći od prošle. I kad ćete se najmanje nadati, on će vas ponovo iznenaditi.

U razgovoru s Mussom pokušali smo otkriti tajnu njegova uspjeha.

Nakon velikog uspjeha koji ste postigli svojim romanima i milijuna prodanih knjiga, mnogi Vas nazivaju 'popularnim' autorom. Smeta li Vam taj izraz? Za mene nema veće zahvale od činjenice da ljudi čitaju moje romane u metrou ili u autobusu. Upravo takvoj 'popularnoj' knjiženosti, poput one Marcela Pagnola, Agathe Christie, Barjavela i Stephena Kinga dugujem svoju ljubav za čitanjem. To je književnost tvoraca priča i ljubavi prema čitanju.

Stoga nemam nikakvog problema s tim da me nazivaju 'popularnim' autorom, dapače ponosan sam na to... Svaki put pri susretu s čitateljima ostanem iznenađen njihovom raznolikošću: moji su čitatelji čitatelji svih godina i obaju spolova, no najviše je mlađih odraslih osoba i tinejdžera. To me možda najviše iznenađuje: uspio sam doprijeti do publike poznate po tome da više voli videoigre i stripove nego knjige.

Nakon Vašeg trećeg romana možemo govoriti o prepoznatljivom 'Mussoovom stilu', izgrađenom istovremeno i na napetosti i na emociji. Kako gradite svoje priče? Uvijek nastojim pisati knjige kakve bih i sam rado čitao. Volim kad me priča toliko opčini da više ne mogu odložiti knjigu koju čitam. Isto tako, stvarajući priče veoma pazim na skokove i povećanje napetosti. Volim da svaka stranica doziva drugu i da kraj svakog poglavlja potiče na čitanje idućega. Nastojim biti maštovit, uvesti u priču gotovo filmske rezove, a da pritom ipak ne narušim dubinu likova.

Isto tako mnogo radim na 'biografiji likova' – moram ih savršeno poznavati kako bih s njima mogao suosjećati i kako bi se tijekom pisanja razvila ta tajanstvena alkemija koja pobuđuje emociju. Na kraju krajeva, to je ono što me doista zanima: malena jeza koju će osjetiti svaki čitatelj kad okrene posljednju stranicu. To je moja definicija 'horor' književnosti.

Radnja Vašeg romana A poslije..., po kojem je snimljen i film Afterwards s Johnom Malkovichem, događa se u New Yorku. Kako to da ste se odlučili za pisanje 'američkog' romana, a ne recimo 'francuskog'? Mjesto radnje je važno jer utječe na vjerodostojnosti priče. Dakako, radnja romana A poslije... mogla bi se događati bilo gdje: u Parizu, Londonu, Tokiju... Ali, kad sam u sebi oživljavao prve prizore knjige, više nije bilo dvojbe: bio je to New York u vrijeme Božića. Naime, riječ je o mjestu gdje imamo dojam da se može dogoditi bilo što. To je grad koji dobro poznajem jer sam ondje kao 19-godišnjak radio nekoliko mjeseci. Otišao sam onamo radi pustolovine, i čim sam stigao, našao sam posao prodavača sladoleda na 70 ili 80 sati tjedno!

Unatoč tako teškim uvjetima rada, zbilja sam se zaljubio u Manhattan, i kad god se vratim onamo osjećam isto divljenje. Ali, od trenutka kad sam odlučio pisati o New Yorku valjalo je biti precizan u opisima grada i osobito ozračja. Zahvaljujući mojem izdavaču Bernardu Fixotu mogao sam opet otići na Manhattan da dobro promotrim mjesto i uhvatim trenutak u točno određenom vremenu. Zapravo, velik dio romana napisan je nedugo poslije 11. rujna, kada su ljudi postali svjesni da nisu besmrtni, te je većina njih počela postavljati pitanja poput: Što ću ako se dogodi još koji napad, kako ću proživjeti posljednje trenutke i s kim? A to se naslanja na temu mojega romana.

Međutim, priča nije fatalističko ili morbidno viđenje, nego predstavlja himnu životu. Jer, izbjegnemo li smrt, sami smo akteri svoga života i samo o nama ovisi hoće li ga naš boravak na zemlji učiniti boljim.

arti-201004270679006 Glavni lik romana Nathan doživio je iskustvo bliske smrti koje je ispričano vrlo detaljno i vjerodostojno. Jeste li se ikad našli u sličnoj situaciji? Pa, i ne baš, ali sam prije nekoliko godina doživio automobilsku nesreću koja je mnogo utjecala na mene. Srećom, nisam bio ozbiljnije ozlijeđen. Ja, koji nikad prije nisam ozbiljnije razmišljao o smrti, u pola sekunde postao sam svjestan da nas ona može ščepati bez upozorenja. Mislim da sam nakon te nesreće počeo razmišljati o priči na temu iskustva bliske smrti.

Mnogo sam istraživao, čitao sam sve knjige o toj temi na koje bih naišao, poput Života poslije života začetnika Raymonda Moodyja i novijih, Prelazak Philippea Labroa... Iskustva bliskih smrti nisu novi fenomeni. Do danas je sakupljeno i proučeno na tisuće priča o iskustvima bliskih smrti u cijelome svijetu, a uz napredak medicine i razvoj palijativne skrbi tih će svjedočanstava vjerojatno biti sve više.

Mogli bismo dugo polemizirati o objašnjenju iskustava bliskih smrti, ali možda je najzanimljivije da većina 'preživjelih' po povratku iz svog iskustva osjeća ljubav prema životu i brigu za druge, kao da treba dotaknuti smrt da bi se u potpunosti cijenio život. Osim toga, neki od njih tvrde da su, nakon izlaska iz kome, dobili određeni dar, od običnog smisla za umjetnost do mogućnosti predosjećanja, što me kao romanopisca veoma nadahnulo.

Snažna ljubavna priča koju ste stvorili između Mallory i Nathana, ali i u romanu Hoćeš li biti tu? prava je rijetkost. Uživate li pisati o ljudskim osjećajima i otkuda crpite inspiraciju? Ne mogu zamisliti pisanje knjige u kojoj nema neke ljubavne priče! Jer ljubav ili nedostatak ljubavi predvode dobar dio ljudskog ponašanja. Poslužit ću se riječima Christiana Bobina: 'Ljubav je uvijek razlog naših patnji, čak i kad vjerujemo da ne patimo.' Stoga mrzim usiljenost i sladunjavost.

Uostalom, A poslije... zapravo i nije samo 'ljubavni roman'. To je priča o muškarcu kojem je preostalo još malo života, pa pokušava pokrpati veze kojima je dopustio da popucaju. U knjizi se protežu raznovrsni osjećaji: ljubav prema bivšoj supruzi, očinska ljubav prema kćeri, obiteljska ljubav prema majci i naposljetku priča o prijateljstvu i spoznaji kroz lik doktora Goodricha, koji, na svoj način, igra ulogu mentora i začetnika nečega što otkriva tek kraj knjige.

Upravo kraj Vaše knjige najviše iznenađuje... Da, dolazi do neočekivanog obrata koji priči daje jedno posve drugo značenje. Oduvijek su me fascinirali filmovi ili romani koji bi svojim svršetkom izazvali iznenađenje. Svi se, primjerice, sjećamo svršetka Psiha, Šestog čula, Privedite osumnjičene ili Umorstva Rogera Ackroyda...

U romanu Hoćeš li biti tu? uvodite temu putovanja kroz vrijeme. Zašto baš nju? Krenuo sam od jednostavnog pitanja: Kad bismo dobili priliku da se vratimo unatrag, što bismo promijenili u svom životu? U svakom slučaju, to je pitanje s kojim se suočava Elliott, mladi liječnik, idealist, kad mu u život uđe stariji čovjek koji tvrdi da je on samo trideset godina kasnije, te da zna njegovu budućnost. Saznavši neke činjenice iz budućnosti, Elliott kreće u promjenu svoje sudbine...

Želio sam prikazati izravan susret čovjeka sa samim sobom u različitim razdobljima njegova života. Jedan ima iskustvo, drugi mladost, jedan ima znanje, drugi sposobnost, jedan želi spasiti kćer, drugi ženu koju voli... Od tog suočavanja izrodit će se jedinstvenost i istina toga čovjeka. Još kao malog oduševljavale su me priče o putovanju kroz vrijeme, još od H.G. Wellsa do Povratka u budućnost.

Nadrealno mi ovdje pomaže da potaknem na razmišljanje o odgovornosti za svoje odabire, nepredvidivosti sudbine i mogućnosti da promijenimo njezin tijek. Za mnoge filozofe, prošlost i budućnost zapravo su dvije rane koje nam remete svakodnevni život. Neprestano smo razapeti između nostalgije i žaljenja povezanih s prošlošću s jedne strane, i nade te projekata vezanih uz budućnost s druge strane. I, naravno, postoji rizik da tako prolazimo pored jedinog 'pravog' života: sadašnjosti.

Da ste, poput svog junaka, u mogućnosti upoznati sebe samoga trideset godina starijeg, kakvog biste čovjeka voljeli otkriti? Obradovala bi me sama činjenica da sam nakon trideset godina živ! A kad bi taj čovjek još bio i na neki način koristan onima koji ga okružuju, tim bolje.

Tko je od književnika utjecao na Vaše pisanje? Što se tiče klasika književnosti, Ljepotica Gospodnja Alberta Cohena svakako je roman koji me najviše obilježio. Među suvremenicima, to su Stephen King, zbog svoje sposobnosti da izbaci tjeskobu u svakodnevici, Patricia Cornwell i Caleb Carr, autor Alijenista, zbog humanosti njegovih likova. Od francuskih književnika obožavam Jeana-Christophea Grangéa i Tonina Benaquistu.

U velikoj mjeri nadahnuli su me velikani američkog trilera (Grisham, Crichton...), ne toliko zbog tema koje obrađuju, koliko zbog načina stvaranja poglavlja i gradnje priče. Te famozne tehnike page-tuner zbog koje, kad jednom počnete čitati, više ne možete ostaviti knjigu, i odjednom shvatite da je već 5 ujutro i vi još čitate! Zato se i ja trudim održavati ritam priče jer nema ništa gore od dosadne knjige. Svaka stranica mora prizivati drugu i na kraju svakog poglavlja moramo pomisliti: Hajde, još samo ovo.

No, nije samo književnost utjecala na mene. Svoje ideje i motivaciju uvelike dugujem filmu. Obožavam filmove Alfreda Hitchcocka i slavne američke klasične komedije Billyja Wildera (Sedam godina vjernosti, Apartman..) i Ernesta Lubitsha (Trgovina iza ugla...). A od novijih filmova: Šesto čulo, Kad jaganjci utihnu, Spavači, trilogiju Plavo, Bijelo, Crveno Krzysztofa Kieslowskog, Magnolija, Beskrajan dan...

Imate li već viziju svog sljedećeg romana i što nas čeka u njemu? Već znam da počinje na Manhattanu susretom muškarca i žene koji se nikad nisu trebali sresti. Bit će tu napetosti, ljubavna priča i, vjerojatno, opet motiv nadrealnog...