Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Umro redatelj Krsto Papić

U 80. godini života preminuo je veliki hrvatski redatelj Krsto Papić. Tužnu vijest za medije je potvrdila njegova obitelj.

Hrvatski redatelj Krsto Papić preminuo je u 80. godini nakon teške bolesti.

Jedan od predvodnika hrvatskog autorskog filma

Jedan je od predvodnika tzv. hrvatskog autorskog filma, generacije (Babaja, Berković, Vrdoljak, Radić…) koja je u drugoj polovini 1960-ih i početkom 1970-ih već započeto odvajanje domaćeg filma od uhodanih kanona bivše socijalističke kinematografije i pripadajućih im temama oblikovala u zreli umjetnički val. U tom razdoblju nastaju njegova najznačajnija igrano-filmska djela Lisice (1969.) i Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj (1973.), ali istodobno Papić jednako značajno, ako ne i značajnije, bilježi uspjehe dokumentarcima Kad te moja čakija ubode (1969.) , Čvor (1969.), Nek’ se čuje i naš glas (1971.), Mala seoska priredba (1972.) i drugima u kojima razgolićuje manje glamurozne strane života u bivšem sistemu.

U tom razdoblju glavna je kvaliteta njegovoga redateljskog rukopisa sirovost i oporost, potpuno suprotni prenapregnutosti većine djela bivše hrvatske i ex-YU kinematografije u svim njezinim razdobljima.

Kao redatelj debitirao filmom Iluzija

Papić je rođen u Vučedolu, u Crnoj Gori, 7. prosinca 1933. godine. U Zagreb je došao na poziv Veljka Bulajića (manje je poznato da su njih dvojica bratići u prvom koljenu), kojem je asistirao na filmovima Vlak bez voznog reda i Uzavreli grad. Debitirao je kao redatelj omnibusom Ključ (1965.), a prvi samostalni dugometražni projekt bio mu je film Iluzija iz 1967. godine.

Nakon svog najznačajnijeg autorskog razdoblja, napravio je stilski odmak prema filmovima naglašenije žanrovske orijentacije (npr. fantastika u Izbavitelju) ili nešto populističkijih tema kao što je bila Tajna Nikole Tesle (1980.). Ali u slučaju ovog potonjeg filma, koji s kritičnijeg stajališta ne kotira osobito u njegovoj filmografiji, nekoliko je minuta fantastičnog dokumentarnog uvoda bilo sasvim dovoljno da ukažu na talent starog majstora koji iz nekog razloga taj dio svoje autorske osobnosti tretira kao fusnotu.

Život sa stricem

Papićeva uloga ponovno je postala vrlo značajna na prelasku iz bivše države u novu. Njegov veliki kino hit Život sa stricem (1988.) praktički je, uz Schmidtov Sokol ga nije volio, ispratio hrvatski film iz ex-YU kinematografije, a onda ga tri godine kasnije Pričom iz Hrvatske (1991.) uveo u njegovo novo stanište koje za domaći filma, ali ni za Papića samog više neće biti ni izdaleka tako plodno.

Priča iz Hrvatske nije naišla na osobito povoljne reakcije kritike, a unatoč tome što je sadržavala prvu glasniju primjedbu na račun političkog konvertitstva, tada aktualnog preoblačenja odijela i transformacija drugova u gospodu, jedan je od prvih filmova nove kinematografije na kojem će se još dugo brusiti dilema: je li za umjetničku higijenu bolje kad se društvo kritizira jezikom aluzija i metafora ili je s novostečenom slobodom govora potrebno tražiti neke suptilnije načine izražavanja od izravnosti koju dopušta nova država?

Otada je Papić, redatelj nevelike filmografije od svega 10 igranih filmova u gotovo 40 godina, snimio još tri filma: komediju Kad mrtvi zapjevaju (1999.), fantastiku Infekcija (2003.) i najnoviji Cvjetni trg (2012.), mafijašku dramu koju je prikazao ljetos u Puli, ali skorašnju zagrebačku premijeru i početak distribucije, nažalost, nije dočekao.

Povratak na Net.hr