Budući da su djela tog pjesnika, dramatika, prevoditelja, esejista i nadrealista, rođenog 1921. u Zagrebu, zabranjivana tijekom Drugoga svjetskog rata i nakon njega, 1954. godine, na poziv Andrea Bretona, odlazi u Pariz, gdje sudjeluje u svim manifestacijama nadrealističkog pokreta.
Prevodeći mnoga klasična i suvremena djela francuske literature na hrvatski jezik Radovan Ivšić je postao jednom od najvažnijih spona hrvatske i francuske kulture. Od samog dolaska u Pariz ravnopravno je sudjelovao u nadrealističkom pokretu, privatno i profesionalno surađujući s Peretom, Bretonom, Miroom, Benoitom.
Ivšićeva djela, od "Dahe" (1941.), "Kralja Gordogana" (1943.), "Kapetana Olivera" (1944.) i "Vodnika pobjednika" (1944.) do drama "Akvarij" (1956.) te "Aiaxaia ili Moći reći" (1980.), uklanjala su sva ideološka rješenja, stoji u njegovoj biografiji na stranicama "Matice hrvatske", koja mu je objavljivala knjige.
Nakon dvadeset godina prešućivanja, u Zagrebu mu se 1974. objavljuje izbor starih pjesama "Crno", nakon toga i zbirka članaka i intervjua "U nepovrat" (1990.) te knjiga drama "Teatar" (1998.).
Posebno su vrijedne danas raritetne umjetničke publikacije i knjige u kojima likovna djela Miroa i Toyena prate Ivšićevu poeziju.
O ugrađenosti Ivšićeva opusa u francusku kulturu i parišku sredinu svjedoče zapisi o njegovu sudjelovanju na mnogim izložbama, manifestima i prosvjedima, te tri knjige sabranih djela ("Poemes", "Theatre" i "Cascades").
Posljednji ispraćaj Radovana Ivšića bit će 31. prosinca u Parizu u najužemu obiteljskom krugu.