Dok u čitaonici i galeriji Vladimir Nazor u Ilici nezaposleni i umirovljeni muškarci čitaju tekstove u novinama o štrajku mljekara, o vozačima taxi službe Cammeo koji rade po dvanaest sati dnevno, o dobnoj granici za mirovinu koja bi se mogla produžiti na 72 godine života ili o rezanju subvencija za poticanje industrijskog razvoja, na zidovima oko njih se redaju fragmenti fotografija nekog sasvim drugačije uređenog radničkog svijeta.
Vrsta koja više ne postoji
Radnici na tim podsjetnicima prošlog vremena natječu se na sportskim manifestacijama, slobodno vrijeme ispunjavaju veslajući rijekom, idu u kino, na kulturne događaje i, naravno – rade. Radi se o radnicima Željezare Sisak, "vrsti" koja više ne postoji. Željezara se ugasila, a s njom i preostalih 900-tinjak radnih mjesta, koja su preživjela posljednjih dvadeset godina promjena i značajnog smanjenja broja radnika.
Marijan Crtalić, autor izložbe "Sadašnjost prošlosti" u galeriji Vladimir Nazor u Zagrebu, upravo iz današnje vizure sagledava to nekadašnje vrijeme i fotomontažama kojima je spojio arhivske snimke i svoje fotografije, kontrastira ih: ondašnji plivači spremaju se skočiti u današnji prazni, derutni i privatizirani bazen, koji su na radnim akcijama željezarci sami izgradili, nekadašnji radnici u današnjim napuštenim halama, djeca koja se igraju oko propale lokomotive…
"Radnici i radništvo, odnosno radnička klasa, bili su zaštitni znak tzv. samoupravnog socijalističkog sistema. Iza radničkog brenda i samoupravljanja krila se zapravo volja partije, no, unatoč tome, a zbog proširivanja tržišta i očuvanja socijalnog mira, a naročito mogućih međunacionalnih tenzija, sistem je prema radnicima zauzeo pokroviteljski stav i tretirao ih kao punopravne društvene subjekte", objašnjava za portal Pogledaj.to Crtalić zašto se svojom novom izložbom odlučio baviti radništvom.
U odnosu na ovaj današnji kriminalni i ponižavajući odnos države spram radnika, ono je bila bajka vrijedna pažnje i proučavanja.Teško se ne složiti s Crtalićem kada konstatira da su u socijalizmu radnici imali znatno veća prava nego danas, a to se posebno ističe na primjeru željezarskih radnika u Sisku. Željezara im je izgradila naselje s parkovima, brojnim sportsko-rekreacijskim objektima i kulturnim sadržajima, preuzevši na sebe socijalizaciju mahom ruralnog stanovništva koje je tu dolazilo u potrazi za poslom iz raznih dijelova bivše Jugoslavije.
"U odnosu na ovaj današnji kriminalni i ponižavajući odnos države spram radnika, ono je bila bajka vrijedna pažnje i proučavanja", zaključuje Marijan Crtalić.
