Maja Hrgović radi i kao novinarka Novog lista, a koliko je samo novinarstvo utjecalo na njeno pisanje, što se krije iza naslova Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo, kako se sada osjeća, zašto su njene junakinje uvijek ženskog roda, kako je zbog svog vjerovanja u intuiciju osvojila pravo malo bogatstvo na kladionici, općenito o sklonosti kockanju i još mnogočemu porazgovarali smo sa samom autoricom.
Izdali ste zbirku priča znakovitog naziva Pobjeđuje onaj kome je manje stalo, te dobili mnoge pozitivne reakcije publike, ali i jako dobre kritike struke. Kako se osjećate? Je li Vam laknulo? Bogme jest. Ove sam priče pisala četiri-pet godina, prve su skice nastale na blogu Manistra, zatim sam ih opsesivno nadopisivala, brusila i dorađivala, sve dok nisam njima bila sasvim zadovoljna. Sve je to trajalo predugo, u jednom trenutku mi se rukopis bio i zgadio, nisam mogla dalje ništa pisati dok ga se ne 'riješim', dok ga ne izbacim iz ladice. Priče su mi postale teret, kao neki ispit koji moram položiti a omrznuo mi je i imam otpor prema njemu. Tu su se onda upetljale i razmirice s jednim izdavačem koji je htio da mijenjam neke priče, da radim prevelike zahvate koji bi im promijenili 'kemiju', a ja na to nisam mogla pristati. U pravo vrijeme sam rukopis preusmjerila Romanu Simiću u Profil, on se oduševio i knjiga je izašla u skoro rekordnom roku. Sad lakše dišem, svaka pozitivna reakcija me razgaljuje, neću lagati, eto, baš uživam.
Što ste željeli poručiti takvim naslovom, što on Vam zapravo znači? Čini mi se da je slogan Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo primjenjiv na puno životnih situacija, prije svega na ljubav, kojom se na neki pomaknut način bavi ova knjiga. To je aluzija na kockanje, znaš ono – kad cijelog sebe uložiš u rulet, u kuglicu koja se vrti, i kad ti o tome hoće li završiti na tvom polju ovisi sve, onda su velike šanse da ćeš izgubiti. Kad ti je svejedno, sreća je na tvojoj strani. arti-201002190453006 To je ta neka ironija odozgor, koja često definira odnose snaga u ljubavi: onaj tko se grčevitije bori za ljubav obično ostane kratkih rukava. Ma koliko nas entuzijastični autori ljubavnih recepata uvjeravali u suprotno. Iako naslov pomalo podsjeća na self-help priručnik, knjiga ne nudi odgovore na način Mirjane Krizmanić, nema u njoj gotovih recepata za život. Ona je prije nekakav literarni soundtrack za život, da posudim izraz Hladnog piva. Zato kao svoje idealne čitatelje vidim mlade ljude s puno duha i nekakvog odmetničkog poleta, ljude koji ne gledaju život izvana, nego s njime stalno iznova odmjeravaju snage, onako, ruka na ruku, i koji nekad suludo stave sve na kocku, pa što bude. Takvi će se najbolje poistovjetiti s likovima u ovoj knjizi.
Miljenko Jergović je jednu od Vaših priča uvrstio u antologiju Najbolje hrvatske kratke priče 2007. Je li Vam laskala ta činjenica i motivirala za daljnje pisanje? Kad je Miljenko Jergović sastavljao taj izbor, pisala sam priče na blogu, onako za sebe i za jedan mali, ali poseban krug ljudi koji su ih voljeli čitati, i nije mi bilo na kraj pameti da se s tim, na brzinu napisanim crticama koje sam shvaćala napola ozbiljno uvlačim na književnu scenu. Bila sam iznenađena što se Jergoviću to svidjelo, i bilo mi je, naravno, drago, ali s druge strane, bio je to čudan osjećaj, znati da netko u istu kategoriju stavlja poluozbiljne tekstiće napisane u pauzi na poslu.
Priče o kojima pišete u knjizi smještene su u tranzicijsko doba, u središte zagušljivog zagrebačkog asfalta, i sve junakinje odredom su žene? Zašto? Divite li se iz nekog razloga samo ženama ili Vam je lakše ući u njihovu kožu? I jedno i drugo. Da budem posve iskrena, prestala me zanimati književnost koju pišu muškarci i koja govori o muškarcima, ili u kojima je muški lik pripovjedač. Kao čitateljicu, ne zanima me svijet prikazan iz muške perspektive, taj mi je pogled stran, taj mi je svijet dosadan. Možda je to faza, možda sam se tijekom studija književnosti i beskrajnog maratona čitanja 'kanonskih djela' – a to u monstruoznoj većini slučajeva znači 'djela muških autora' – predozirala tim maskulinim pogledom na svijet.
U kojoj su mjeri priče autobiografski orijentirane? Možete li navesti neki konkretan primjer iz stvarnog života koji ste iskoristili u njima, ili više njih? Neka proživljena iskustva su se sigurno probila u ove priče, ne možeš zaustaviti te komadiće vlastitih iskustava da se upletu. Upleli su se detalji koje sam negdje vidjela, prizori koji su me dirnuli na mentalnoj razini, izjave nekih ljudi koje su mi dobro zvučale pa sam ih zapamtila i kasnije se poigrala njima, stavila ih u drugi kontekst, kao naprimjer epizodu s braniteljem koji štrajka glađu u svom automobilu, ta je epizoda skoro "kopipejstana" iz stvarnog događaja. Većina priča napisana je u prvom licu, i to uvijek budi pitanja o tome koliko je udio autorova života u prozi. U ovom slučaju, udio je jako mali. Prezirem čista autobiografska djela, romane koji su ustvari iskreno i odvažno ispričana priča o vlastitom životu – to mi smrdi na školske zadaćnice i literarne sekcije, to me ne zanima. Kad se zaželim stvarnih priča, pogledam dokumentarac ili prolistam novine. I taj me hir brzo prođe. Osim toga, radim kao novinarka u Novom listu, stalno sam na rubu akutnog trovanja stvarnošću.
Radite kao novinarka u Novom listu, je li Vas bilo strah reakcija okoline kada ste izdali knjigu i kako će se sve to odraziti na Vašu novinarsku profesiju ili je većina njih već bila upoznata s Vašim pisanjem? Kad je riječ o negativnim kritikama, tu me blog učinio debelokošcem. Na internetu si izložen strašnim izljevima zlonamjernih komentara, ogavnom cinizmu anonimnih dokonih ljudi, neki od njih su od pljuvanja izgradili imidž. I najgora kritika u novinama naspram toga je ljubavna pjesma. Ali, znate što? Ima u tim negativnim komentarima nešto sjajno, ima neke energije koja me mazohistički privlači, više od bljedunjavih tapšanja po ramenu i dosadnih dobronamjernih povlađivanja. Zasad, eto, prevladava ovo potonje.
Jeste li prvo spisateljica pa novinarka, ili obrnuto? Koliko Vam je novinarstvo kao zanat pomoglo u pisanju priča? Ovo može zvučati nategnuto, budući da sam tek obavila prvu knjigu, ali da, spisateljicom se osjećam barem onoliko koliko i novinarkom. U pisanju proze novinarstvo ti može samo odmoći, jer neki novinarski izrazi pokazuju čudovišnu otpornost i vole se probiti u književni tekst, pa ih onda moraš trijebiti, paziti na to da ti kratka priča ne nalikuje na reportažu. Dobar dio rada na ovoj zbirci otpao mi je baš na to, na čišćenje novinarskih fraza iz teksta, trijebila sam ih kao uši, nemilice.
U životu ste prošli i radili sve i svašta, od skupljačice otpada u noćnoj smjeni nakon koncerata u Domu sportova do tajnice u udruzi Roma, bili ste pravi urbani nomad po podstanarskom svijetu metropole, no sada ste se smirili, u braku ste s piscem Željkom Špoljarom i imate dijete, što se dogodilo? Proživjela sam zaista turbulentne studentske godine, evo baš sam nekidan u jednoj rekapitulaciji sjećanja sa starom prijateljicom pokušavala pobrojati sve podstanarske stanove u kojima sam živjela, i ako se nisam prevarila u brojanju, ispada da se to moje nomadstvo po podstanarskom svijetu metropole događalo u dvadesetak stanova u kojima sam živjela s otprilike duplo toliko cimera i cimerica. Impozantna brojka, je l' da? Stanovi su uglavnom bili rupetine, nije tu bilo luksuza, ne, i dio tih iskustava ušao je i u ove priče. Ustvari, ta tema još nije iscrpljena, razmišljala sam čak o tome da od te podstanarske odiseje napravim novu zbirku priča. A što se dogodilo? Valjda godine, a valjda i taj divlji način života ima rok trajanja. U jednom sam trenutku šokirano shvatila da me puno više privlači guranje kolica po Bundeku u sunčano popodne nego čaganje u prebučnom klubu u sitne jutarnje sate.
Poznata je Vaša sklonost kockanju, postoji priča kako ste prilikom Europskog nogometnog prvenstva u Portugalu zadnje 'pare' uložili u pobjedu Grčke u finalu zbog golmana njihove reprezentacije te zaradili pravo malo bogatstvo kao studentica. Je li ta priča istinita, oslanjate li se uvijek na intuiciju? Priča je istinita, haha. Puštam intuiciji da me vodi kroz život, inače bi bilo dosadno. I moje junakinje su takve, spremne na rizik i na kockanje ako nanjuše da se isplati baciti kocku. Nekad su te hirovite odluke pogrešne, ali češće im se isplate, u svakom slučaju znaju da su same krive ako im se obije o glavu, i da su same zaslužne ako od rizika profitiraju. Nisu nekakve plahe kućanice koje se boje svoje sjene, one su snažne žene kojima je moto "kad je bal, nek je maskenbal", one su i odvažne i okrutne, a i nježne kad treba, i spremne na poteze koji bi se većini činili suludima, kao to moje klađenje na Grčku kad su koeficijenti bili debelo protiv njih i kad su mi prijatelji, iskusniji u obilasku kladionica, govorili da nisam normalna što to činim. Nekoliko dana kasnije sam s dobivenim parama lijepo sebi priuštila jedno sjajno putovanje u Lisabon, i još mi je ostalo za par mjeseci stanarine i režija...
Pišete li nešto novo, što možemo očekivati? Pišem roman, ovaj put me zanima promjena lokaliteta zbivanja. U ovoj se knjizi snažno osjeća pečat zagrebačke urbane sredine, sad sam se zaželjela promjene, sve me nešto vuče na jug, tako da će roman koji pišem biti smješten bliže moru. Malo ću 'proluftati' ovu zagušljivu atmosferu metropole.
