Ekskluzivno gostovanje predstava VORTEX i L’après-midi d’un foehn održat će se u okviru programa desetog Festivala novog cirkusa.
S francuskom umjetnicom o kreativnim projektima u kojima glavnu ulogu tumači vjetar, metafora za njezinu stvarnu životnu transformaciju iz muškarca u ženu, razgovarala je Anne Quentin.
U predstavi „Vortex“ postoji dvostruka igra: Igram se s vjetrom koji se zauzvrat poigrava sa mnom. Igram se rata s njim, a istovremeno među nama se događa pravi rat. Prisutan je uznemirujuć i dvosmislen odnos između ovog proždirućeg i fascinantnog elementa, vjetra, i želje da se umre. Vihor nam predstavlja seriju transformacija koje su rezultat velike borbe. Borbe do smrti? Borbe da se preživi?
Da, postoji puno borbe. No što je život bez borbe? Zar nije svaka bitka pokušaj ponovnog rađanja, ili nada u preporod? Pa čak i ako je svaka bitka uzaludna, sama utopija da možemo ukrotiti vjetar drži nas u borbi, održava nas na životu. No u neprekidnom pokušavanju poništavanja sebe ne postoji ništa herojsko. Transformacija nas obavezuje da prođemo kroz cijeli niz stanja, od hrabrosti do kukavičluka, od rata do napuštenosti, od prihvaćanja do odbačenosti. Osnovno pitanje glasi: Što je preostalo? Što činimo sa svim stvarima koje nas okružuju, ograđuju i zagađuju? U „Vortexu“ sve je stvar fizičkoga, osim lika na samom početku. On je u odijelu s kravatom, muškarac skriven iza bijele maske, arhetip društvene ljušture ispod koje je individualnost nevidljiva. U pokušaju da uistinu postoji, on sebe mora iznova i iznova poništavati, vratiti se u fazu embrija, isprazniti se i skinuti svoju kožu. To je potraga bez kraja, ali ja iz nje izlazim živa!
Mistika neukrotivog vjetra
Vihor je središte pozornice. Osim činjenice da je vjetar element koji je prolazan, nestabilan, što ste vi i vaš tim otkrili manipulirajući njime?
Nekoliko smo godina testirali vjetar pragmatično, koristeći eksperimente koji su više nalikovali na zanatske projekte nego na znanstvena istraživanja. Baš poput leda, vjetar je nestabilan element. Vjetar čini ljude nesigurnima, napetima, nervoznima. Hladan je, i vrlo brzo nam ga je bilo dosta. Njemu trebaju ljudi, da mu se prilagode, a ne da se on prilagođava nama. U tom smislu, obavezuje nas da se prepustimo, da prestanemo pokušavati kontrolirati sve oko sebe, da bacimo oprez u vjetar. Vjetar čini razne stvari, mijenja ih sasvim sam, a njegovi utjecaji su prekrasni... U predstavi smo mu morali dati prostora, dati mu da diše, ali bez da mu damo da prevlada i uđemo u rizik gubljenja osnovne linije predstave. Što god da radimo, vjetar nikada ne odgovara na isti način na naše utjecaje. Naravno, znamo ukrotiti neke njegove učinke, ali samo donekle. Nemoguće ga je na bilo koji način pridobiti onakako kako bismo mi htjeli. A opet ne možemo odstupiti od onoga što smo odlučili da tehnički može dobro funkcionirati. U radu s njim moramo biti rigorozni. Mogli bismo s njim igrati puno više nego što to činimo, mogli bismo izazvati razne vrste spektakularnih efekata, no to nije naš cilj, u samom projektu to ne bi imalo smisla, i bilo bi vrlo samodovoljno. No na kraju, čak i kad ga gledamo, kad ga krotimo, vjetar ostaje misterija. U svakom trenutku može odvesti predstavu u novom, neočekivanom smjeru. On je naše kazalište, pozornica koju smo odabrali za našu predstavu, pozornica koja ostaje nevidljiva...
Tu je i ta silna plastika, sveprisutna, zagađujuća, gušeća...
Plastika asocira na kante za smeće, naftu, ulje, konzumerizam, zagađenje... Stvari koje opterećuju i na kraju kvare naše živote, a s vremenom je postala banalna činjenica koju više niti ne primjećujemo. Plastika je toliko prisutna u našim životima da više čak niti ne djeluje umjetno.
Pozornica je kružno koncipirana. Je li namjera da nas podsjeti na arenu, cirkuski krug?
Oblik koncentričnog vihora je taj koji nas je natjerao na takvu pozornicu, koji nas je natjerao da radimo u krug. Ali to ograničenje zapravo nam je pomoglo da razvijemo naš imaginarij. Lik je okružen ventilatorima, gotovo kao da se nalazi u lavljem kavezu. Jedini način napredovanja je okretanje, u krug, u krug, u krug. Čak i životinje u kavezima polude.
Granice ljudskih mogućnosti
Prije „Vortexa“, napravili ste komad „P.P.P.“ (Position Parallèle au Plancher / Pozicija paralelna podu), u kojem ste žonglirali kuglama leda. Led i vjetar su ekstremni elementi, koliko lijepi toliko i brutalni, koliko fascinantni toliko i uznemirujući. Oni stvaraju život, održavaju život, ali mogu biti i smrtonosni... Je li to ono što vas privlači kod njih?
Mislim da sam izabrala ova dva elementa uglavnom zbog toga što su mi vrlo bliska. Ono što me zanima jest tvar koja je opipljiva, nesputana, koja se transformira i koja je zbog svega toga živa. Led i vjetar simboliziraju nestabilna stanja u neprekidnom pokretu, led se pretvara u vodu, vjetar se mijenja... Želim eksperimentirati s ljudskim mogućnostima usred tih procesa. Zrak nas tjera da se propitujemo. Nije mi namjera impresionirati publiku eksploatiranjem vještina. Svatko bi mogao raditi ono što ja radim, a ja samo istražujujem koje su moje granice. No bi li netko zaista želio biti zarobljen ispod svih mojih slojeva i u kavezu s vjetrom? Također, zaista se pitam što danas, u svijetu u kojem nam virtualna iskustva nude avanture i osjećaje vrlo jakog intenziteta, znači riječ „eksploatirati“?
Stvorili ste tri predstave koje se temelje na vjetru: „Vortex“, „V1“ i „L’après-midi d’un foehn“. Rabili ste tri metode eksperimentiranja sa zrakom koje zajedno tvore veći projekt „I.C.E.: Injonglabilité Complémentaire des Eléments“ (Komplementarna nežonglirivost elemenata). Je li to zato što se želite ostaviti konvencionalnog žongliranja?
Čini mi se da da je predstava „P.P.P.“ bila prekretnica. Dvadeset godina provela sam žonglirajući predmetima, loptama, i jednog sam dana osjetila da je to vrlo ograničavajuće. Predmeti su se istrošili. Znala sam da je neprestano žongliranje lopticama vrlo funkcionalno jer iziskuje visok stupanj vladanja tahnikom, no to baš ne može ispričati naročitu priču. U „P.P.P.“ uzela sam led, prolaznu i opasnu tvar koja se topi, lomi i peče. Ledom je nemoguće ovladati. Potpuno je suprotan od žongliranja predmetima gdje se sve može iskalkulirati i iskontrolirati, zajedno s onim kada ćete promašiti ili ispustiti lopticu. U suvremenim žonglerskim rutinama, čak se i neuspjeh dramatizira pa se čini kao da je dio predstave. Za mene žongliranje je spektakularna eksploatacija. Žonglirala sam dok sam na pozornici predstavljala sebe. Moj izgled, moja koža i moj rod nisu bili moji. Onog dana kada sam mogla potvrditi svoju različitost, položiti pravo na spol koji mi nije biološki zadan, žongliranje više nije imalo smisla. No to moje ikustvo i dalje mi je od koristi. Pred letećim predmetima danas prostor percipiram daleko šire. Godine žongliranja podučile su me o putanji letećih predmeta, a vjetar im pak nameće neku potpuno drukčiju putanju.
Obrana stava
Tri predstave o vjetru nazivate „performans-art instalacijama“, je li to vaš način da zaobiđete konvencionalne okvire umjetničkih formi?
Izraz „art instalacija“ podsjeća na vizualnu, inertnu umjetnost. Performans je s druge strane umjetnost koja stavlja čovjeka u središte zbivanja, to je forma koja je živa, nasumična i nemoguće ju je reproducirati u istom obliku. Taj dualizam mi je vrlo zanimljiv. Otvara horizonte koje kategorije poput plesa ili cirkusa i kazališta ne odobravaju. Umjetničko polje kojem ja pripadam otvoreno je svijetu mašte i odbija se kategorizirati. Riječ je o obrani stava u umjetničkoj formi. Zašto klasificirati stvari kad nam društvo već nameće toliko kategorija, kao da ne možemo živjeti bez njih? Ova politička pozicija povezana je sa samom suštinom našeg projekta: propitivanje identiteta, obrana prava da se bude nekonvencionalan, nenormalan... To je materija koja inspirira naš umjetnički pravac: tamo gdje se unaprijed određeni identiteti počinju brinuti, mi želimo da nas se ostavi na miru. Jednostavno prihvatimo svako ljudsko biće kakvo on ili ona jest, ili kakvo bi on ili ona mogli biti. Prihvatimo stanja njihovih tijela...
Pokreti i transformacija simboliziraju stanja tijela u „Vortexu“. Guljenje svakog sloja kože čini se kao prava agonija. Vidimo strast, stapanje, borbu, nasilje... Eros protiv Tanatosa?
Ima tu i ljepote, gađenja i dominacije. Nasilnih osjećaja koji nas podsjećaju da smo živi. Nasilje je dio svakog od nas, a ako ga pokopamo, pojavit će se jače nego što je ikada bilo, i zato je bolja opcija istjerati ga. No nasilje u „Vortexu“ je katarzično. Bez dvojbe ono je i pobuna protiv tijela, protiv nametnutog reda. Ipak, mislim da se to sve događa podsvjesno. Nikada ne cenzuriram neku gestu, osim ako je u kontradikciji sa samom biti projekta. A je li Eros uključen? Nema sumnje, ali gdje? A Tanatos? Svakako, svugdje...
