"Pitao me muž znači li to da ćemo se konačno riješiti dijela biblioteke. Uputila sam mu jedan od Onih Pogleda. Znate, onih koji govore sve – nasmijao se i rekao kako se nada da ćemo uskoro preseliti u kuću pa da jedan kat pretvorimo u moju biblioteku.
Kako čovjek tako opsesivno zavoli čitanje?
Mama mi priča da je kriva baka koja je bila ista takva. Bila sam premala kad je umrla da bih pamtila previše, ali pamtim recimo da je tog ljeta kad je umrla čitala HesseovogSidarthu, ono izdanje beogradskog BIGZ-a s ljubičastim koricama i dva dlana na naslovnici. Nekome sam posudila upravo tu knjigu i taj je netko više nije vratio i godinama se već planiram razveseliti i pokloniti si upravo to izdanje, tu knjigu. Iako sam Sidarthu davno "prerasla". A zapravo, i Sidartha je priča. Pročitala sam knjigu tijekom svakodnevnih uzbuna 1991. godine, sklupčana na metalnom krevetu u skloništu. Pa sam, kao i svaki tinejdžer očiju prepunih svijeta, odjurila do Save saznati mogu li i ja ono što je mogao on u knjizi: pričati s rijekom. Ili bolje, slušati je dok govori. Nisam mogla tad, ali navika je ostala. S vremenom je rijeka progovorila i nebo je progovorilo i ljubav je ostala. Kaže majka jer sam premala da pamtim da nikad nisam potrgala niti jednu knjigu, kako to mala djeca običavaju. "Knjige su da se čitaju, a ne trgaju", kažu da mi je govorila baka.
Četiri sobe pune knjiga
Kad su baka i deda umrli, iza njih su ostale četiri (4!) sobe prepune knjiga. A govorimo o starom austrougarskom stanu sa stropovima od tri metra. I policama do vrha tih stropova na kojima su knjige bile poredane u dva reda jer inače ne bi mogle stati. Četiri prepune sobe svega. Godinama sam, u cijelom onom zbunjujućem i teškom razdoblju odrastanja, bježala baki i dedi među knjige i pravila se da ne vidim ponosan dedin pogled, nakon što bi mi prvo održao bukvicu da neka knjiga nije prikladna za moju dob. Rekao bi nešto poput, "To nije knjiga za tebe" ili "To je preteško" i onda spustio glavu da ne vidim kako se smiješi. Postoji li bolji način da se buntovni tinejdžer zaljubi u neku ideju? Ali eto, igrali smo se djed i ja, on bi se pravio da ne vidi kako ispod jakne skrivam upravo tu, zabranjenu. I da ne vidi kad je, koji dan kasnije, vraćam na policu. Kako biraš knjige? I danas tako da zagnjurim glavu u knjižare i knjižnice i tražim… nešto. Tražim da mi progovore. Ponekad prvom rečenicom, recimo i danas znam napamet da je u Macondu kišilo četiri godine, jedanaest mjeseci i dva dana. Ta je knjiga došla k meni nakon što sam u osmom razredu naletjela na tekst o Marquezu s referencom na Sto godina samoće i bila ljuta što ne znam o čemu govore. Pa sam progutala i tih Sto godina samoće, a onda krenula i tražiti ostalo. Tako to uvijek ide: zaljubiš se u jednu i onda tražiš još. Uvijek još.
Ej pisac, stani malo
Jedno sam ljeto, recimo, provela na egzistencijalnom dnu, konobareći u nečem što se najblaže može opisati kao kvartovska birtija. Tog sam ljeta svaka dva-tri dana dolazila u knjižnicu i odnosila naramke knjiga. Mislim da me zaprepastila mogućnost da život provedem iza šanka ili na štandu Trešnjevačkog placa pa sam se svim silama hvatala za ono jedino moje, za jedinu čvrstu točku – knjige. Tog sam ljeta savladala kompletnu talijansku modernu književnost, mahnito se zaljubila u Itala Calvina i Ako jedne zimske noći neki putnik naučila gotovo napamet. Ima Calvino i boljih djela, ima, ali taj me Putnik uvijek iznova razgali. Jedna od onih knjiga za koju od početka znaš što ti radi, ali puštaš nekako, nemaš srca reći autoru, ej pisac, stani malo, nemaš srca jer to radi jako dobro i onda dođe kraj a ti se smiješ kao budala. Hvala mu na tome. (A i ta je knjiga nestala kod nekog prije nego sam uvela pravilo da ću prije posuditi bubreg, nego knjigu.) Ponekad ih biram i po debljini. Murakamija sam počela otkrivati počevši od najdeblje knjige od koje se cijelog ljeta nisam odvajala, a posljednje sam stranice čitala strepeći od kraja. I to je jedan od osobnih znakova da je knjiga dobra, odlična: kad se primičeš kraju brzo, a primičeš se brzo jer ne možeš knjigu pustiti iz ruke, a istovremeno se osjećaš kao da se primičeš kraju veze. Morat ćete se rastati, knjiga i ti, morat ćete. Doći će kraj, a ništa nije ljepše i ništa nije strašnije od toga.
Možda budu tu i za njega
I ljude biram po knjigama. Ostala je navika da ljudima kopam po policama – nepristojno – čim budu dovoljno blesavi da me puste u stan. Ništa o čovjeku ne govori tako rječito kao njegova biblioteka. I ništa me tako ekspresno ne zaljubi u nekog kao njegova ljubav prema riječima. Danas sam majka čupavog devetogodišnjaka i pravim se da ga špotam što čita ispod pokrivača, pravim se da je važno što je ujutro škola i pravim se da je san jako važan, a sretna sam što ne vidi kako se smijem u bradu i mislim u sebi, nešto sam dobro napravila, sigurno jesam, kad moj dječak ne može ostaviti neku knjigu. I kad mi govori, sad ću doći večerati, čekaj samo da ovo poglavlje dovršim. Možda budu tu i za njega, kao što su za mene. Jer, za mene su oduvijek tu. Oduvijek vučem sa sobom torbu prepunu knjiga, barem dvije, barem. Ni ne znam koliko ih odjednom čitam – jednom je muž izbrojao 12 ostavljenih na raznim mjestima po stanu. Ne diraj, govorila sam za svaku, čitam.
Vodit će te u svijet u kojem su stvari lakše, teže, drugačije
Oduvijek su tu. Moji pratitelji, najbolji prijatelji, moje utočište kad je vani preteško, prebolno, pre… nešto. Kao sad. Kako se uopće zaljubiš u čitanje – jer moraš se zaljubiti, i to zaljubiti opsesivno, zaljubiti tako da ne možeš zamisliti da ti netko to oduzme, jer knjige će ti lagati, tjerati te u suze, uznemiravati te, mučiti, bit će ti dosadne, naporne, mučne. Vodit će te u svijet u kojem su stvari lakše, teže, drugačije. Moraš se zaljubiti inače ćeš ih ostaviti kad ti drugi ljudi, druge priče, druge – navodno – važnije stvari počnu oduzimati vrijeme. Moraš se zaljubiti jer ćeš inače ostaviti njih i zaboraviti da su ti radile dobro, da su te nasmijavale, rastuživale, tjerale da misliš. Moraš se zaljubiti jer će tvoje vrijeme jednom postati tuđe i morat ćeš krasti minute koje nemaš, sate koje bi trebao spavati, prati prozore, kuhati, odgovarati na beskrajne telefonske pozive, sate u kojima moraš ispuniti neku od svojih uloga. Moraš se zaljubiti jer ćeš ih inače ostaviti i ostavit ćeš s njima ogroman svijet koji je samo, samo tvoj. Oduvijek su tu, moje knjige, moji suputnici, moji najbolji prijatelji, moji ljubavnici. Tu su otkad znam za sebe, otkako mogu misliti o sebi i oduvijek me potiču na lutanja, na traženja, na isprobavanja tko sam, tko bih mogla biti ovaj put. Dobro, za to je možda kriv Huckleberry Finn kojeg sam otkrila kao dijete s očito prevelikim očima za svijet. Ponekad je dovoljno samo da ih vidim, i da znam da su tu, i da znam da se tamo negdje, tamo negdje, na stranici 67 ili u petom poglavlju, ili negdje među njihovim koricama, krije neka rečenica, odlomak, ideja, koja me jednom rasplamsala i budem li joj dopustila, učinit će to ponovno. Moraš se zaljubiti u knjige, dopustiti im da rastu s tobom i ne zamjeriti im kad ih prerasteš niti se ljutiti kad nađeš neku koja je prerasla tebe".
