Prirodi suvremene arhitekture nije svojstvena prilagodba tradicionalnom kontekstu i arhitekturi bez obzira na to o kojem je povijesnom razdoblju riječ, a svjedoci smo da suvremene građevine često i “namjerno” ignoriraju vlastiti kontekst. To ne znači da su suvremene građevine koje ignoriraju tradicionalne kontekste nužno ružne, ili da u nekim slučajevima nisu važnije od konteksta koje ignoriraju, već to prije svega ukazuje na “egoistični” i “nedruštveni” karakter suvremene arhitekture.
Istraživanje navedene problematike, tj. suodnosa stare i povijesne te nove i suvremene arhitekture, temelji se na analizi i usporedbi rada i djela dvojice suvremenih arhitekta čiji rad i djela predstavljaju polazište i ilustrativni primjer za komparativnu studiju o uspješnom i senzibilnom, suvremenom arhitektonskom oblikovanju u povijesnim sredinama, i to na području Sjedinjenih Američkih Država i jugoistočne Europe. U knjizi se ilustriraju i objašnjavaju različita i često suprotstavljena mišljenja o prirodi i modusima odnosa između nove i stare arhitekture u povijesnim sredinama – što je jedno od najsloženijih i najkontroverznijih pitanja arhitektonskog oblikovanja s kojim se dnevno susreću arhitekti, konzervatori i svi oni koji se brinu o zaštiti vlastita okoliša.
Arhitekti su oduvijek - kako u prošlosti tako i danas - htjeli postati dijelom velike Povijesti arhitekture, pri čemu su umjesto uvažavanja specifičnog konteksta, kao izvora inspiracije pri arhitektonskom oblikovanju, često ignorirali vizualne činjenice koje oblikuju kontekst u kojem nastaje nova izgradnja.
Teoretska promišljanja kao i obrađena djela u knjizi autorice Sandre Uskoković svjedoče i ukazuju da je moguće biti dijelom Povijesti arhitekture, a da pritom arhitektov “narcistički” ego ne nameće arhitektonska ostvarenja koja isključivo privlače pozornost na sebe, već da uvažava i obogaćuje postojeći, neposredni ambijent, tj. kontekst u kojem stvara.
