Taman su završili s dramskom radionicom, koja je samo jedna u nizu kreativnih radionica projekta za one koji su prikupili više od 30 milijuna minuta života iliti 55 godina. Vrhunac je, podsjetimo, predstava i dokumentarac u kojemu će svi sudionici dobiti točno onoliko sekundi koliko imaju godina da bi javnosti ispričali osobne priče koje su obilježile njihove živote.
Dramsku radionicu promatrao je autor projekta Borut Šeparović, na momente s provalama smijeha, jer je grupa imala urnebesne trenutke.
"Svi volimo odojak na ražnju", objavila je, između ostaloga, jedna od grupa koja je dobila zadatak utvrditi što im je svima zajedničko. "Eppur si muove!", ilustrirao je Miran Cencić, vrteći po zraku imaginarni ražanj.
http://www.youtube-nocookie.com/v/hnIhzsXJZQY?version=3&hl=en_USSnimio i montirao Franjo Tot
U ponedjeljak je napokon počelo.
Uključio se i Žarko Potočnjak, civil, a ne glumac
"Promatram ih da vidim što svakome od njih leži", pojašnjavao nam je Šeparović. Iako su većina sudionika naturščici, pridružila im se i glumačka legenda Žarko Potočnjak.
"Prijavio se jer je mislio da je to vrijedno. Ali ne zato što je htio glumiti, nego da kaže nešto u ime svoje generacije. Ne znam koliko dolazi u ime profesije, on je prvenstveno ovdje kao građanin, ne glumac", kaže nam Šeparović.
Neka komuniciraju internetom!
"Imamo pokretne radionice za rasplesavanje, dramske radionice, medijske, za koji vlada poprilično velik interes. Ondje će naučiti napraviti fotografske eseje i njihovo postavljanje na internet", kaže nam producentica Nataša Mihoci, jedna od organizatorica projekta 55+.
Sudionike žele učiti komunikaciji internetom – neki od njih kuže gotovo sve što se tehnologije tiče, drugi ne znaju gotovo ništa, pa im ovi prvi pomažu, kaže nam ponosno producentica.
Cilj
Šeparoviću su osobno najdraže one minute kad promatra sudionike 55+ u kojima se upoznaju i počinju komunicirati neovisno o zadatku i kada se vidi da žele nastaviti razgovore.
"Ja sam to zamislio da mi kao relativno stariji stvorimo nešto umjetničko. I onda da napravimo turu kroz mirovinske organizacije da starim ljudima pokažemo da život nije tako crn, da ima i veselih stvari. Pa da malo poplešemo, popričamo i tako", priča nam 86-godišnji inženjer strojarstva i bivši poslovođa Miljenko Pintarić, najstariji u ovoj grupi, koji obožava pričati anegdote.
Dvaput opalio iz puške – i oba puta promašio
Tako smo u relativno kratkom vremenu doznali da je u vojsku otišao slučajno, kad ga je ispred radnje u kojoj je radi pokupio kapetan kojemu je pobjegao vozač i uposlio ga. Kasnije je vozio generala Borislava Božovića, kojeg nam je približio kao supruga poznate liječnice i književnice Saše Božović, autorice jednog od najčitanijih djela bivše Jugoslavije Tebi, moja Dolores.
Ispalio je u ratu samo dva metka, u selu u koje je svratio po povratku iz Skoplja.
"Pričao sam sa seljacima. I vidim tamo nekog zeca. Imao sam neku talijansku pušku koju sam poslije bacio u Ibar. Pucao sam u njega dva puta. I nisam ga pogodio", kaže ovaj "sretnik po prirodi, zato što iz svake loše situacije dobro ispliva", a želja mu je da i njegova generacija uvidi da cijeli život nije baš bio tako crn.
Ne dajte se!
"Poruka bi, mislim, bila: Naša generacijo, ne dajte se! Dođite u društvo, lakše je živjeti i probaviti sve ove vanjske tegobe! Od bolesti pa nadalje", kaže pak Blaženka Levak, koja je pjevanje dovela do savršenstva u KUD-u Dubrava, što je pokazala na samom kraju dramske radionice.
Zadatak im je bio da otpjevaju jednu po vlastitom guštu.
"Druže Tito, mi ti se kunemo! To svi znamo", glasio je inicijalni prijedlog, koji je odbijen, pa su ipak udarili jednu drugu, jednako dobro naučenu: "Pioniri maleni mi smo vojska praaaavaaa..." Vježba je završila intonacijom hita Vlahe Paljetka i Đele Jusića O Marijana, slatka mala Marijana.
Je li to zabava, umjetnost ili nešto treće?
"Ne znam je li to samo zabava", kaže nam Borut Šeparović, "jer pripremamo projekt koji bi trebao približiti široj zajednici – ne samo njihovoj, to je najmanje bitno – poziciju 55+ nekoga tko ide prema trećoj životnoj dobi. Apeliramo na međugeneracijsku solidarnost. Kad imate 45, kao ja, ili 25, sigurno ne razmišljate o tome, a sigurno hoćete to doživjeti, ako preživite".
Ne zna ni je li to umjetnost. Na prvom mjestu je važnost svake minute i pojedinca, razina ljudskog poštovanja, solidarnosti i zajednice koju možemo stvoriti.
"To je važno. A onda je li to umjetnost ili nije? To nije na prvom mjestu. Pa još ako to bude i umjetnost – pa što ćeš bolje?", kaže on. Ljudi treće životne dobi ovdje pronalaze sadržaj i utjehu za ono što ih muči - razrušena intima, gubitak partnera ili kontakta s djecom, mizernih mirovina, osjećaja da su prerano umirovljeni.
'Djeca su u većoj gabuli nego mi'
"Ovi između 55 i 65, pa to su ljudi koji nisu ništa manje snažni od mene koji imam 45. Svi koji su se našli u prijevremenoj mirovini, stjecajem okolnosti stečaja, imaju u sebi neku vrstu možda ne bijesa nego gorčine", kaže Šeparović.
A ima i onih kojima je teško upravo zbog onih mlađih od njih.
"Ako je čovjek zdrav, onda nema problema. Novca koliko imaš, toliko se protegni. Da ne moramo djeci pomagati, bili bismo k'o kraljevi. Oni su u većoj gabuli nego mi", kaže Grosek. A generaciju njegove djece muče krediti, plaća koja je sve manja, briga o djeci, nesigurni poslovi.
Za kraj vas ostavljamo uz misli Nade Milković, koja, osim terapije druženja, istraživanja, "razgovora s papirom", kako zove poeziju, pjeva u Zboru Matije Gupca.
"Ne budite sami, družite se! Nađite prijatelje i život će im biti puno ljepši, samoću neće osjetiti ako su u društvu. Mene je to spasilo od tuge", kazala je.
