115 godina poslije gledatelji u 3D i Imax dvoranama uzbuđeno ispuštaju “vauuu”, “uuu”, “aaa” svaki put kada im se neki predmet ili lik s ekrana primakne očima, što se uglavnom pokaže i kao najveća sadržajna atrakcija filmova.
Naprijed u prošlost
Nismo se baš puno odmaknuli od prvih filmskih projekcija, zar ne? Danas ljudi ne bježe iz kina u strahu za svoj život, ali 2011. fascinacija je opet ponajprije na razini tehničke novotarije, a ne sadržaja. Znamo da svijet nužno ne evoluira pravocrtno pa je 3D tehnologija postala najznačajnijim izumom bolesno dominirajuće holivudske industrije na prijelazu (da se okoristim poznatom stilskom figurom smišljenom za opisivanje značaja jednog našeg pisca) iz 21. u 19. stoljeće.
Hollywoodu nije bilo dovoljno što je u proteklih više od stotinu godina film postao zvučni, što je dobio boju, što se razvio u jednu od najjačih i najpopularnijih umjetničkih formi. Imajući na umu zaradu kao jedinu svrhu i cilj, 90-ih godina prošlog stoljeća počelo se panično tragati za novotarijom koja će “oplemeniti” film i postati njegovim licem “za 21. stoljeće”.
Isprva se mislilo da će to biti virtualna realnost, ali ubrzo se pokazalo da će daleko isplativiji put biti 3D, s kojim je Hollywood još 50-ih godina prošlog stoljeća imao određena iskustva. Samo je 3D osjećaj trebalo napraviti opipljivijim nego tada, što je uz današnju tehniku bilo lakše izvedivo nego prije šest desetljeća.
Dojam prostornosti danas je kudikamo bolji, ali nije nimalo realističniji! Kompjutorski slojevi su raskošniji, no djeluju gotovo jednako plošno i umjetno, a da se ne govori koliko ostale tegobe gledanja filmova u 3-D tehnologiji nisu u skladu sa “21. stoljećem”. Još nekako kada se 3D filmove gleda u normalnim kinima, premda su gledatelji “Avatara”, kao dosad tehnički superiornog filma na tom području, imali podosta muka s balansiranjem slike i titlova u očima, što je kod mnogih izazivalo mučninu.
Prva iskustva s domaćim IMAX-om trebala bi potaknuti kinotehničare na ozbiljne analize; jednom kada gledatelj nađe poziciju glave u kojoj mu se titlovi ne udvostručuju, ne smije je više micati jer se u svakoj drugoj poziciji tekst multiplicira, a slika zamućuje.
Da ne govorimo o tome kako je nova tehnologija utjecala na sadržaj i vrstu filmova. Pogledajte aktualni kinorepertoar: sve filmovi za djecu ili djetinjarije kakav je najnoviji spektakl Thor.
Umjetnički 3D
Dvadesetak je godina filmu trebalo da postane umjetnička forma (njemački ekspresionizam dvadesetih 20. st.). Ne treba sumnjati ni da će doći vrijeme kad će umjetnički oblici biti sastavni dio 3D tehnologije, ali dajte barem da ovo sadašnje stanje eksperimentiranja – svi smo još pokusni kunići u pokusu kojim se želi dokazati da je nešto super, a očito nije – potraje što kraće. Bar se u tehniku, najčešće samoj sebi dovoljnu, ulaže kao ni u što drugo.
