Josip Vaništa, rođen je 17. svibnja 1924. godine u Karlovcu, diplomirao je na zagrebačkoj ALU u klasi M. Tartaglie 1950. godine, jedan je od suosnivača Gorgone, izlagao diljem svijeta i u domovini, o njegovom je značajnom opusu objavljeno niz monografija....
Upravo tim povodom, razgovarali smo s jednim od najistaknutijih umjetnika današnjice.
Gospodine Vaništa, opće je prihvaćen stav kako ste se Vi profilirali u proteklih pedesetak godina u vodećeg umjetnika hrvatske umjetnosti, no je li to za umjetnika dodatno opterećenje? Je li teško nositi takav "teret"? ''Za Boga miloga, nemojte tako govoriti. To je samo ljubaznost s Vaše strane, ali ne odgovara istini. Pokušao sam učiniti nešto u vrijeme umora od slike, kad se slika skidala sa zida, bila destituirana. U našim prilikama tada 1961.g., u ideologiziranom prostoru, to se nije moglo uklopiti u diskurs slikarstva, smatralo se djelom mladenačke febrilne obuzetosti koja može izazvati samo poraz.
Neću se tužiti. Nismo se nametali, nismo pružali ruku, ništa nismo tražili. Sada, prošlo je pedeset godina, o tome se piše. Kaže se da između uspjeha i neuspjeha nema razlike.''
U Vašem velikom i značajnom opusu često se ističe izražena prisutnost lirskog karaktera. Klonio sam se svega lirskog, očito mi nije uspijevalo, plašio sentimentalnosti. Moj me crtež naučio da ne govorim mnogo.
Za Vas crtačka linija ima izuzetnu važnost, jedna linija već dovoljno govori. Linija dijeli Mondrianova polja, ona je teška kod Legera, teče poput muzike na Matisseovim crtežima ili je poput igle zabodena u ljudsko tijelo na slikama Bernarda Buffeta. Kod starih majstora Japana ona je sama priroda, govorio je Hokusai.
U Vašim djelima posebno je zanimljiv "spoj" linija povučenih rukom i rabalom. One povučene ravnalom okosnica su crteža, slobodne linije stanovita nadopuna. Na Cezanneovim akvarelima to je igra ravnih linija stola i obline jabuka. Te obline nikada nisu zatvorene, jabuka vodi dijalog, ona je dio okoline, svijeta.
Vaše crteže možda ponajviše karakteriziraju tema moderniteta, osamljenost, tjeskoba, praznina, horizontale i vertikale suvremenog duha. Ne možda nego sigurno. Klonio sam se mnogih stvari koje su u životu okruživale. Naslušao sam se i nagledao. Pomalo zatvoren život, nezanimljiv.
Boravci u Parizu u pedesetim godinama otvorili su nove putove, kako? U Parizu 1950.g. nije bilo nove umjetnosti, Ona je došla iz Rusije (Maljević ) preko Amerikanaca, o Kleeu jedva se tada tamo tnalo. Velika polockova platna, zamotana i donešena pod rukom nisu bila zamijećena, Yves Kleinu su se smijali, Morandi je bio nepoznanica. Nijedan francuski muzej moderne umjetnosti nije imao u posjedu Mondriana.
Postojao je samo Louvre, stari majstori, Impresionisti, Neizrecivo bogatstvo s hiljadama divota.
Kako je nastala Srebrna linija na bijeloj pozadini 1964.g.? Slika je nastala 1961.g. i izložena prvi puta u Galeriji grada 1964.g. Bila je najradikalniji oblik stanovite sažetosti kojoj sam težio. ljudi su bili iznenađeni. Dubravko Horvatić, zvani Groznica, ružno je pisao o meni. Iz tada glavnoga grada došlo je nekoliko mladih ljudi u Zagreb, kucali su na moja vrata, željeli vidjeti nešto o čemu se govorilo. Zanimljivo da je ta velika slika uz udaljeni Kniferov meandar tamo u stalnom postavu Galerije suvremene umjetnosti. Nisu je skinuli ni za rata.
Kako danas gledate na Gorgonu? Bila je to neformalna grupa ljudi koji su se sastajali i pomalo umorni od slikarstva, pokušavali prijeći granicu koju im je postavljala sredina. Često pomoću riječi (u jedanaest brojeva Gorgone 1961.-1968.), zatim Postgorgone koja izlazi i danas ( 1968..2010,) mislima za mjesece...skulpturom, bojom, izvan zakona plasticiteta toga vremena.
Bilo je nešto osjetljivo izatkano oko našeg prijateljstva. U ideologiziranom prostoru, međusobno smo se pomagali. Bio je to povlašteni trenutak mog života. Možda sve to nije imalo smisao, netko će reći, ali to se kako znamo, ne osjeća u mladosti.
Važan dio Vašeg opusa čine portreti ali i pejzaži. To su uglavnom lica moje djece, za njihovog rasta, mijena. Zatim portreti pisaca s kojima sam dolazio u dodir ili pod dojmom onih iz svijeta, njihovih djela, Kafke na primjer, Babelja, Gidea.
Zašto to radite, pitao bi Tartaglia još za vrijeme studija na Akademiji. Nisam znao odgovoriti. Ne znam ni Vama.
Od portreta su, čini mi se, najpoznatiji oni Miroslava Krleže. Jest. Često su reproducirani. Nastali po Krležinoj želji 1972. i 1973.g. Onog na bolesničkoj postelji, učinio sam poslije našeg zadnjeg viđenja, u atelijeru, u dvije minute.
Spomenuo bih ovom prilikom i Vašeg učitelja Marina Tartagliu. Imao sam sreću, bio sam njegov učenik 1948.-1950. g. U sivilu poslijeratnog Zagreba biti u njegovoj klasi, u njegovoj blizini, bila je neka vrsta spasa.
