Manipulacija kolektivnim sjećanjem, upisivanje određenog dominantnog narativa u službenu nacionalnu historiografiju, pa onda i prostor, često vodi do političkog teatra kojem je glavni cilj poviješću oblikovati budućnost – pod svaku cijenu.
Zanima nas kako nastaju toposi memorije, koji su ciljevi politika sjećanja, te mogućnost aproprijacije politiziranog ‘teatra sjećanja’ u transnacionalnu poetiku umjetničkog medija.
Iz bogatog programa izdvajamo projekciju nagrađivanog filma Čovjek bez sudbine, mađarskog redatelja Lajosa Koltaija (prema istoimenom romanu Imre Kertésza), predavanja Dunje Blažević o odnosu politike prema spomenicima i spomeničkoj baštini i Ivana Ristića o djelu Bogdana Bogdanovića, te performans Ivane Grahovac, Ivana Kadelburga, Zvonimira Marčića i Manje Ristić Theatre of Memory, inspirirano životom i djelom Lenke Reinerove, te SjećanjimaEve Grlić.
Mnemosyne – Kazalište sjećanja je osebujni eksperiment, kako u području kulturno- znanstvenog rada u smislu stvaranja teorije, kao vizije, promatranja i saznanja, ali i propitivanja tih kultura, tako i u domeni kazališnog medija kao mogućnosti kreiranja formativne vizije kultura sjećanja.
