Tekstovi Suzane Matić samo su u jednom neupitni, u svojoj kvaliteti. Radi se o tekstovima koji već i premijernom objavom nadmašuju standardnu poetsku proizvodnju – a da im uopće nije stalo do nadmetanja – upisuju se u njezine vrhunce, nude riječi koje su tu da ostanu i nenametljivo se usijeku, citiraju, da prijeđu u univerzalnu poputbinu što je putnički izraz za iskustvo, da se nose sa osobom kao ruksaci, jer, na neki način i govore o našim psihičkim i emotivnim ruksacima, jer su domaći i bliski kao naramenice tih ruksaka, a u tom domaćem i bliskom ruksaku kriju se tajne i mračnine i zaboravljene i potisnute stvari, jer taj ruksak nosimo u sebi, a ne na sebi.
Nije sasvim jasno radi li se u slučaju njezinih tekstova o poetiziranoj prozi ili o prozaiziranoj poeziji, ili o nečemu trećemu, ali je sigurno, rijetko sigurno, da se radi o izvanrednom i bliskom i utjecajnom i zaraznom i osobnom i snažnom i proživljenom i odrađenom u ime drugih i svih i, konačno, nečemu sudbinskom, gotovo neželjenom, ali neizbježnom i voljenom.
Svoditi tekstove poput ovih na jedan, temeljni pojam je neoprostiva redukcija i banalizacija, ali za ovu priliku, kao dobar temelj za gradnju viših katova, maštovitih interpolacija i zelenih krovova, nameće se jedan pojam, nesanica.
To je ono što dolazi namjesto ljekovitog i odmarajućeg i opuštajućeg sna, koji ispunjava potrebu bića za distancom i sređivanjem, memoriranjem i proživljavanjem, za snom kao trenutkom kada se prelazi u neku drugu sferu i osobnost, kada se ne odgovara za sebe, kada se izmiče od sebe, kada je nevino i golo i neodgovorno, kada se čini ono na javi nezamislivo i nemoguće, a za to neodgovara. Ali, u nesanici se sve to događa na pola, jer to je prostor na pola, a samo spavanje je "ipak moć... neka čudesna vještina…", reći će autorica. Njezino spavanje je nešto drugo, nešto "entre chien et loup ... između psa i vuka. Izraz koji označava ono vrijeme u danu netom prije mraka kada je svjetlost već tako slaba da je nemoguće razlikovati vuka od psa."
Svjesno i neželjeno suočavanje s radom podsvijesti, kada krhke i nježne bujice riječi i slika doalze iz nutrine, taj period, kada se iracionalno i racionalno miješaju, kada se sjene i svjetla uhvate u ludo kolo, nekako je središnji za ove tekstove, koje bismo mogli nazvati i meandrima dana u noći, i još kojekako, ali u kojima se vuk i pas pretapaju kao divlje i pitomo, kao požar i ognjište, kao opasnost i upozorenje, kao izvrnuta rukavica od vučje kože tresnuta o lice lovca.
San je doba refleksije i rekapitulacije oslobođene od logike, a nesanica to želi biti, ali ostaje sivo platno s mnogim slikama, hibrid ponikao ujutro na obali Stiksa, nemilost jave i nesusretljivost sna, odbačena i neprihvaćena sestra koja tetura natečenih očiju polarnom noći: biće raskoraka i nedovršenosti, dvojbenog podrijetla i efekta.
Iz tih situacija, ultimativno poetskog humusa, Suzana Matić kao da crpi najbolje, pušta da je se nosi i to bilježi, ovladava dosluhom s ovostranim i onostranim, stojeći na rasjedu, koji označava kapak ili jastuk, između svjetova ispisuje rečenice koje imaju svoje motive i povode, naracije i obrate, nepredvidljive vihore, iznenađujuća sažimanja i refleksije, poente koje se pamte, i tone slika koje putuju svemirom tražeći mir, zaokruženost, mjereći se u sada i nekada, iščekujući.
Za mir i tišinu autorici treba samo ono što je temeljno ljudsko, a što smo svi već zaboravili da postoji kao mogućnost, ambicija za sretan i potpun život, za ljubav. Sama će reći, iz drugog lica, autorefleksivno: "i još se k tome ne daš matirati, naprosto se ne daš matirati, a remi ti je potpuno ispod časti, i možeš biti jedino u šah poziciji, k tome još dvosmjernoj… a dvosmjerne šah pozicije… toga nema u šahu, draga moja..."
A šah je igra velika i racionalna koliko i država, pa opet, da bi se unutar njegovih strogih i matematičkih pravila autorica ostvarila kao biće ljubavi i punine, da se sagleda u potpunosti treba – nešto paradoksalno. Nešto što kao da počiva u nesanici. Svijet Suzane Matić je svijet snažnih emocija koje kao da treba upisati u rešetke racionalnosti i računovodstva, u svijet kojim autorica savršeno vlada, ali joj to baš ništa ne olakšava. Elegancija i nadahnutost njezinih iskaza i nesporazuma ići će prema autoironiji, humoru, ali nikada i prema sarkazmu ili cinizmu. Iz takvog doživljaja svijeta ide i pretežit, lirsko-molski ton njezine poezije: "jer mol je vrlo jednostavno smješten i opipljiv na liniji ošit-grlo."
Suzani Matić zahvaljujući, nenametljivo eruditska i molska poezija, zbir finoće, obrazovanosti i emocije, vraća vjeru u poeziju kao nešto važno, prisno i svakodnevno, pardon, svakonoćno. Jer život prečesto podsjeća na nesanicu, ne samo noću.
