Šibenik će se sljedećeg tjedna zacrvenjeti na par dana, ali ne na način kojim nas u javnom govoru naši političari plaše dolaskom komunističke kataklizme. Taj će grad postati domom Festivala alternative i ljevice (FALIŠ).
Najlakše ga je opisati kao mlađeg, primorskog brata Subversive festivala. U Šibeniku će se okupiti više živahnih umova, poput filozofa Borisa Budena, pisca i redatelja Tariqa Alija, pjesnika Marka Pogačara, književnice Mime Simić, te niza umjetnika, novinara i aktivista. Za program su zaslužni, po priznanju organizatora, Tuzlak Emir Imamović, Daruvarac Kruno Lokotar i Osječanin gastarbajterskog djetinjstva Srećko Horvat, organizator Subversivea.
S Imamovićem smo razgovarali o alternativama današnjem zastrašujućem društvenom uređenju i stvarnom zagovaranju socijalne pravde i jednakosti, koja je u današnje vrijeme do kraja isprostituirana u javnom govoru, a potpuno marginalizirana u praksi.
Domovina vam je 'domovina svih ludila', kako je nazivate u jednom tekstu. Ipak, život vas je odveo u šibenski kraj. Kako se to dogodilo i možete li nam u par rečenica napraviti kroki tog grada? Moja žena je iz Šibenika. Upoznali smo se u Sarajevu i tamo smo živjeli s planom da ostanemo. To što smo u međuvremenu sanjali kako bi bilo lijepo šest mjeseci živjeti na moru, šest mjeseci u Bosni, bila su pusta maštanja. No, niz tragedija u njenoj obitelji nas je prinudio da se preselimo u Šibenik, pa to i nije više bio izbor nego nužda. Nakon što se sve završilo, shvatili smo da smo tu već dvije, tri godine, da jedno dijete ide u školu, drugo u vrtić, da ona radi, da sam se i ja već morao snaći i u Šibeniku i Hrvatskoj... Rezultat analize je bio da ostajemo tu, jer povratak u Sarajevo bi značio da opet rušimo jedan život i započinjemo novi. A čovjek se umori s godinama...
Industrija je bila baza za razvoj
U Šibenik sam, istina, dolazio svakoga ljeta petnaestak godina i nisam ga promatrao kao grad u kojem mislim živjeti, pa nisam ulazio u dublju procjenu stanja. Sada živim ovdje i vidim da je to grad koji ima velegradske potrebe na koje je naučen u vrijeme dok je bio industrijaliziran. Šibenik je, naime, bio drugi grad po prihodima u Hrvatskoj i ta silna šibenska industrija je bila baza za razvoj niz stvari, od Međunarodnog dječjeg festivala do toga da Šibenik ima valjda najviše umjetnika po glavi stanovnika. Od Arsena Dedića, Brešana starijeg i mlađeg, Gorana Višnjića, Aljoše Vukovića, koji radi sjajnu dječju literaturu... Mogli bismo napraviti jako dug popis.
Šibenčanima ostala potreba za razvojem duha
A još je dulji popis ljudi koji žive u Šibeniku i imaju potrebe kao da žive u bilo kojem drugom velikom i razvijenom gradu. Šibenik, za razliku od recimo Splita, ima vrlo relevantan jazz-festival koji je pokrenut "na mišiće", ima sjajnog konceptualnog umjetnika Borka Čelara kojeg ćemo isto predstaviti na FALIŠ-u, a za kojeg nitko nije čuo. No, što je fenomenalno? Šibenik nema više nikakvu materijalnu bazu za sve to. Kompletna industrija na kojoj je počivala duhovna nadgradnja je nestala, a potreba ljudi je ostala. Šibenik je zato nevjerojatna slika deindustrijalizacije i tranzicije i iz toga se rodila ideja o FALIŠ-u.
Jesu li velegradske potrebe nezadovoljene zbog nezadovoljavanja materijalnih? Nekadašnja industrija je stvorila temelj da ljudi mogu razmišljati o takvim potrebama. Također, Šibenik je prije malo više od sto godina imao elitu koja je uredila gradsko kupalište i poklonila ga na javno korištenje. Šibensko kazalište su napravili bogataši koji su vidjeli da kazalište ima svaki grad koji drži do sebe – i poklonili ga gradu.
U povijesti je Šibenik bio futuristički grad
Prvi demokratski gradonačelnik Šibenika Ante Šupuk napravio je hidrocentralu, koja je bila druga ili treća u svijetu. Tako je Šibenik dobio javnu rasvjetu prije mnogih europskih metropola...
A prijašnjih je godina bilo trenutaka kad se činilo da je neće imati čime plaćati, otprilike kad su ugasili gradsko kino. Šibenik je devedesetih doživio potpuni kolaps. Sve što je moglo nestati je nestalo. A ono što se održavalo, održavalo se "na mišiće" i uglavnom, ako je riječ o javnim institucijama, na vrlo niskim kriterijima. Na kraju je ipak došlo do zamora materijala zbog razočaranja: ljudi su opet odlučili da je neophodno da imaju neke stvari na koje su naučili. Danas, eto, postoji taj famozni multiplex, Terraneo, jazz-festival, Međunarodni dječji festival i još oko desetak drugih, dobrih, od Regiusa do festivala animacije, u gradu je jedna od najljepših knjižnica u Hrvatskoj, gradi se velika otvorena pozornica itd. Civilizacijska navika i građanska potreba su pobijedile realno stanje.
Postoji li prostor za pokret otpora u tom gradu, točnije postoji li na lokalnoj razini opozicija snagama koje sačinjavaju njihov udomaćeni 'parlament' koji, kako kažete, 'ima problem za svako rješenje'? U Šibeniku se od 2000. vlast rotira – ide SDP, pa HDZ, pa SDP, pa HDZ... Neoboriva je činjenica da je SDP, koji je izgubio posljednje izbore u Šibeniku, započeo silne procese i nastavio tradiciju odgovornosti prema zajednici. Oni su napravili još jedno javno kupalište, pokrenuli izgradnju javne pozornice koju financira EU, desio se Terraneo za njihovog mandata... Organizatori su pionirski došli vlastima i rekli da žele raditi veliki festival, ali nemaju gdje. Dva dogradonačelnika su ih spremila u službeni auto, odvezla ih do napuštene vojarne i pitala ih je li im to OK.
I tako se nama dogodio Terraneo. No, ako govorimo o dubljim procesima i promjeni paradigme, to je nerealno očekivati.
Klanjanje tržištu
Ne samo u Šibeniku, nego i u Hrvatskoj i EU, s obzirom da tzv. ljevica i tzv. desnica imaju apsolutni konsenzus o ovom neoliberalnom modelu. A on je i doveo do deindustrijalizacije i do klanjanja "bogu" tržištu, koje onda, naravno, masu stvari vezanih za kulturu i duhovni razvoj čini nemogućim. Ne može opera biti profitabilna i samoodrživa! To su budalaštine. Ili da ukinemo knjižnice jer ne mogu živjeti od članarina? Što? E tu ja vidim prostor za raspravu o političkoj alternativi. Ne kažem da FALIŠ nudi idealan model, ali od nečega se mora početi.
Možete li istaknuti nekoga od lokalne ekipe kao predvodnika promjena? Možda među građanskim inicijativama... Pa sve bitno što se dogodilo Šibeniku, nije se dogodilo zahvaljujući sustavu nego usprkos njemu. Sve važne stvari su ljudi započeli sami. To su individualne energije. A svi uspjesi su upravo rezultat rada, dara i požrtvovnosti. Da je bilo do sustava, ostali bismo i bez onog što smo naslijedili, kao što smo ostali bez tvornica.
Navodite da vas je u raspravi o tome koja je zemlja luđa – Hrvatska ili BiH, iz koje dolazite, a zaista je u problemima – porazio argument da u Smiljanu, selu Nikole Tesle... Nema struje! To je vrh! Točnije, nije je bilo. Ne znam je li sada netko spojio žice.
Kako tumačite mentalni sklop koji u zaborav gura osobu poput Tesle? Čak su Hrvati u sklopu velikog čišćenja puta u demokraciju i kapitalizam minirali Teslin spomenik u Gospiću 1992. godine. Vrijeme u kojem živimo, čini se, nije baš progresivno. Nikola Tesla je u jednom razdoblju hrvatskog društva bio prvo Srbin pa sve ostalo. Naravno da je Nikola Tesla prvo sve drugo pa tek onda pripadnik jedne od tih glupih balkanskih nacija. Uvijek se u ovakvim raspravama sjetim izjave jednog navijača Crvene zvezde, kad je Robert Prosinečki došao za trenera tog tima. Zvezdini navijači su, znamo, neskriveni srpski nacionalisti. Dakle, jednog od njih su pitali pa kako sad to da je Hrvat postao trener Zvezde, a on je odgovorio: "Nije on Hrvat, on je Robert Prosinečki!" U prijevodu na hrvatski: Veliki Žuti. Najveći. Naš je kretenski problem to što mi tražimo jaje u dlakama. Potpuno smo nesposobni izvagati što je bitno. Jučer sam vidio naslov u novinama koji kaže da nam ne treba ono što je naše nego ono što je najbolje. To je mjera zdravog društva. Recimo načelnika Primoštena Stipu Petrinu "optužuju" da je od općine napravio Legiju stranaca jer su mu suradnici došli izvana. A on odgovara: "Da, ali Legija stranaca je sastavljena od stranaca koji brane suverenitet Republike Francuske."
Najkraći put u propast
Tako je prošao i Nikola Tesla – svi su mjerili je li on Srbin i koliki, pričali gluposti o hrvatskoj domovini i srpskom narodu... A sve vrijeme se govori o čovjeku koji je izmislio svijet kakav danas znamo! Bez njega ništa što danas imamo ne bi postojalo, ne računajući vatru i kotač. I ta sumanutost da se izvrsnost negira u ime bilo kakve ideologije i nacije je najkraći put u propast. Tako su ovi prostori i ostajali bez najboljih ljudi – uvijek bismo im nalazili manu, koja, osim što nije mana, zapravo, kao osobina uopće nije ni bitna.
Nikad neću shvatiti kako je moguće da se u glavnom gradu države u kojoj se rodio Nikola Tesla, jedan od najznačajnijih ljudi u povijesti čovječanstva, aerodrom zove Pleso, a da se u Beogradu, s kojim on ima manje veze nego s New Yorkom, zove Nikola Tesla.
Koji je izlaz iz te situacije? Kao da smo podjetinjili i zapali u ozbiljnu regresiju ako se gleda baš po tom odvajanju bitnog od nebitnog. Mi smo u Šibeniku u kafiću u kojem se nalazimo formirali "Narodnu Republiku Bono", gdje smo ukinuli demokraciju jer smo shvatili da je njen najveći problem – narod. Narodi moraju sazrijevati. Društva moraju sazrijevati i rasti kao i ljudi. Sve od čega bolujemo bolovali su i Skandinavci, ali prije 200 godina. U tim procesima je najvažnije kako će se ponašati elita: ona ne smije sličiti na ljude koje predstavlja, nego je moraju činiti oni koji predstavljaju ideal, nešto što bi ostali htjeli biti. U filmu Nixon ima sjajna scena kad Richard Nixon stoji pred Kennedyjevim portretom i kaže: "Tebe su tako voljeli zato što si bio sve ono što oni žele biti, a mene mrze jer sam kao oni." Elita mora promijeniti paradigmu i zagovarati razumne vrijednosti.
No, jednom od gostiju FALIŠ-a Borisu Budenu nimalo se ne dopada dociranje Zapada tranzicijskim zemljama baš u smislu da je naša demokracija u pelenama i da mora 'odrasti'. Šibenik je nevjerojatna slika deindustrijalizacije i tranzicije i iz toga se rodila ideja o FALIŠ-u. Da, ali ja naprimjer imam sina od tri i pol godine i jako bih volio da ima 15, ali ne mogu ga natjerati da naraste. Budalaština je primjerice što u Bosni očekuju da će doći Ameri i objasniti kraći proces općeg sazrijevanja i kako da to sve požurimo. To stvara još veći nered. Moramo, a drugačije i ne može, sazrijevati iznutra. Uostalom, nemamo u svojoj povijesti nikakav model za prepisati. Ta priča o dociranju podsjeća me na mantru oko navijačkih nereda. Kad su ti neredi u pitanju, uvijek se javi neki mudroser s prijedlogom da kopiramo britanski zakon. To je jednako ozbiljno kao da netko kaže da uzgajamo banane jer Panama od toga sjajno živi! Zrelost društva se ne može uvesti. Ona se dešava. U svakom segmentu.
Ali kad govorimo o tom 'odrastanju', činjenica je da se balkanskim narodima dogodilo da su iz društva prilično jednakih prilika, gdje su recimo zdravstvo i obrazovanje besplatni, prešli u prilično barbarski svijet komercijalizacije tih osnovnih ljudskih prava. Nije to uzeto samo balkanskim narodima, nego i Šveđanima koji su 65 godina imali socijaldemokratsku vlast i držali se više marksističkih principa nego ijedna socijalistička država. Oni su također bili društvo jednakih šansi, s besplatnim zdravstvom i obrazovanjem, imali su politiku koja se zvala "stan za svakoga". Kod nas se to zvalo "društveni stan" ili "ključ u ruke". Nas je to, u jednom ubrzanom procesu koji se valjda nikom nije dogodio, smrvilo. Imali smo rat, tranziciju vlasništva, pa otvoreno tržište, a to ne može preživjeti nitko. Recimo kad se obnovi tvornica nakon ratnih razaranja, u cijenu njenog proizvoda mora biti ukalkulirana i cijena ulaganja u obnovu. Dakle, ili će pojeftiniti rad uposlenih do granica nepodnošljivosti ili će cijena proizvoda biti viša od onih koju imaju isti proizvodi uvezeni samo zato što država ne smije zaustaviti njihov dolazak na svoje tržište. Dakle, ne da nismo društvo jednakih šansi, nego smo trenutno društvo bez ikakvih šansi.
Kako to da ste se odazvali organizaciji festivala koji je po samom naslovu politički jasno orijentiran? Kosi li se to s vašim novinarskim pozivom, kako se tu uklapa famozna objektivnost? Nema objektivnosti! Ja nikad nisam bio objektivan. Ne mogu ja nekome objasniti kako da vidi nebo. Dakle, prvo – objektivnost je najveća izmišljotina na svijetu, a drugo – nikad nisam radio za javne medije, pa da imam obvezu balansirati. Uvijek sam radio kao vanjski suradnik neovisnih medija koji su omogućavali da se izrazi mišljenje, pa makar ono bilo pogrešno. Imam vrlo jasan stav koji držim. Ja sam, naprosto, ljevičar i ne mogu zamisliti da zagovaram nešto drugo osim socijalne pravde i demokracije. Istina, mnogi o tome puno pričaju, a ništa ne rade. SDP u Hrvatskoj naprimjer.
Danas je sve jasnija ta razlika između socijaldemokratskih partija kakve su razasute po cijeloj Europi i šire i radikalnije ljevice. Prepoznajete li nešto na ovim prostorima što bi se moglo usporediti s npr. njemačkim Die Linke? Ne, nemamo danas nikakvu organizaciju za koju bismo se uhvatili. Imamo ovaj, je l', neoliberalni desni i neoliberalni lijevi centar. A i jedni i drugi su ikebane krupnog kapitala, kako to već Žižek kaže za socijaldemokrate. Tu je zagrebački Subversive festival zaista napravio čudo. Cijelu je priču, zapravo, vratio u fokus. Termin neoliberalizam nije postojao ni u jednom bitnijem mediju, a sad se o njemu govori u središnjem dnevniku. Zasad vidim male organizacije i grupe istomišljenika koji bi svojim radom možda i mogli dovesti do političke organizacije koja bi nastupala u tom smjeru. No, sumnjam da je to moguće i da uopće ima smisla dok se paradigma ne promijeni. Alexis Tsipras ima divnu ljevičarsku priču, ali bude li zaista želio u ovakvim prilikama biti grčki premijer, mislim da će se morati nagoditi s nositeljima stvarne moći.
Dakle, smatrate da bi se ozbiljnije moglo raditi tek u sklopu nekog šireg europskog pokreta? Da, kao što su se dogodile i neke druge stvari. Čitao sam nedavno tekst jednog Rumunja, koji vrijedi i za nas. Pitanje Europske unije je, naravno, klasno pitanje. Ali, s druge strane, mnoga društva bez nje ne bi napravila iskorake prema pravima manjina, slobodama pojedinaca, višim demokratskim standardima i slično. U Rumunjskoj bi vjerojatno još vješali Rome, a mi palili homoseksualce...
Kako ste doživjeli ulazak Hrvatske u EU? Mnogi su ljevičari bili protivnici zbog ekonomske politike Unije, iako ljevica po sebi teži internacionalizmu i ujedinjenoj Europi. Sam ulazak je bio parada za naivne. Organiziran je referendum nakon desetak godina truda da se uđe u EU, nakon pristajanja na sve uvjete, bespogovorno ili s nekom manjom zadrškom, nakon uloženih milijardi kuna i u uvjetima kad je poznato da će referendum u slučaju negativnog rezultata biti ponavljan sve dok ne kažemo "da". Referendumsko je pitanje trebalo postaviti na početku procesa. Ali kao što je i Buden rekao kod Stankovića – danas ne postoji alternativa ulasku Hrvatske u EU. To može značiti i pozitivne stvari. Deindustrijalizacija nije samo hrvatski problem – od 28 zemalja, valjda 20 više nema industrije. Demonstracije po Europi rezultat su istog klasnog problema koji mi imamo ovdje...
Živimo u vremenu kad nas vladajuća politika nastoji naučiti da smo živjeli na visokoj nozi i da je vrijeme otplate dugova, koji se, kaže nam Linić, moraju platiti... Je li nas itko pitao hoćemo li mi posuđivati te pare? To je kao da vam dođe račun iz banke za kredit koji je uzeo čovjek kojeg u životu niste sreli, a vi ste dužni vraćati novac jer ste u proteklim godinama trošili svoju plaću, pošteno zarađenu i naplaćenu prema ugovoru po kojem ste iznajmili rad kao svoje vlasništvo!
Pristalica ste revizije duga? Da. I jedinog pravednog raspleta jugoslavenskih ratova: nacionalizacije privatizirane javne imovine. Današnji svijet se dijeli na malu grupu snalažljivih i uspješnih, kako li se već oni nazivaju, i na nas, milijune, kao, neuspješnih i glupih. No, svi koji su postali uspješni, bili su prvo privilegirani. Također, kako je moguće da netko tko je zadužio zemlju do ove mjere, nije ni za što odgovoran? Netko, nevažno je ime i prezime, vodio je milijune ljudi u propast, a kad smo propali njegovom krivicom, svi se trebamo žrtvovati. To mi sliči na "zlatne padobrane" po zapadnim tvrtkama: direktor upropasti ogromnu tvrtku i dobije dva milijuna dolara otpremnine, a ostali idu na ulicu.
Nerijetko skokom kroz prozor, bez padobrana. Da. I mene sad svašta buni kao ekonomskog laika – mi kao nešto štedimo, a dug nam raste. A da ne pričamo o budalaštini da se mjere štednje uvode tek onda kad ostaneš bez ičega. Kako se onda može štedjeti? Ljudi štede kad imaju, a ne kad nemaju. U sklopu mjera štednje u Grčkoj u popodnevnim smjenama u bolnicama nema medicinskih sestara.
A Hrvatska je često po statistikama blizu Grčke u Europi, ako ćete po siromaštvu, nezaposlenosti mladih, kretanju BDP-a... A kome ćemo biti blizu? Njemačkoj? Njih 80 milijuna proizvodi sve na svijetu i sami su sebi dovoljni. Nas ima 4,5 milijuna i ostali smo bez mogućnosti da išta proizvodimo i sad bismo, kao, trebali biti ravnopravni. Imat ćemo i istu valutu. Au! Ali nećemo imati istu poreznu politiku i ista zagarantirana radnička prava. Evo, nek' i Nijemci ukinu medicinsku sestru popodne! Kad će to nekome pasti na pamet? Ako su Grci uzimali kredite, netko im ih je i davao. Na osnovi čega su oni procijenili da nekoj zemlji, koja je mala, nema stabilnu ekonomiju, čak ni politički nije stabilna, treba dati pet, 10 ili 100 milijardi eura? Koji idiot donosi takvu odluku?
Šibenik je nevjerojatna slika deindustrijalizacije i tranzicije i iz toga se rodila ideja o FALIŠ-u. Očito su se mogle dogovoriti dobre kamate. Do sada nije napravljena banka koja bi radila u korist klijenata. Bankarski sustav najbliži idealnom je onaj u državnom vlasništvu, koji banku sili da vodi računa o interesima građana, a ne isključivo o neograničenom profitu.
Možemo li na kraju govoriti o rokovima kad bi se mogle dogoditi neke stvarne promjene? Izuzev antifašističkog pokreta u vrijeme Drugog svjetskog rata – kad smo bili subjekt povijesti – uvijek smo bili objekt. Ako išta možemo učiniti, to je da budemo na strani onih koji će u dugom, jako dugom maratonu dovesti do jedinog mogućeg ishoda – do restarta ovog svijeta u kojem živimo. U tom kalendaru ništa ne ovisi o nama.
Kao u Andrićevoj Kronici
Što ljudi budu uspješniji u tim procesima na velikoj pozornici povijesti, to će se i nama, ako smo na istoj, pravoj strani, prije nešto dobro dogoditi. Svaki put, osim za vrijeme antifašističkog pokreta, nama je dolazilo ono što se drugi dogovore u Beču, Istanbulu, tamo, ovamo, nije bitno. Naša je povijest kao u Andrićevoj Travničkoj kronici: svijet se mijenja, mi sjedimo, pušimo i govorimo da nije ničija do zore gorila, a dok svatko svoju upali... mi kraja ne dočekasmo.
