'Nema djela ni čovjeka toliko genijalnog i velikog koji nemušte ljudske nadgrobne riječi ne bi mogle učiniti običnima. Što posebniji i veći čovjek, to je teže pronaći mu dostojnoga govornika. Jedan od takvih, sav poseban i silno velik, a u isto vrijeme jednostavan i malen, bio je Ljubo Stipišić Delmata.
Ipak, lijepo je bilo u govorima čuti da su tužnom gradu Splitu u pohode na taj tužni dan došli ljudi s mnogih strana. Lijepo je bilo čuti oproštajno slovo i zahvalu Raba i Rabljana koje je Delmata također obogatio svojim darovima. Lijepo je bilo čuti oproštaj Ljubine 'zagrebačke ispostave', vrijedne manifestacije Pasionska baština, ansambla Lado, mješovitog zbora Ine te klape Samobor, zadnje koju je Ljubo osnovao i vodio.
A lijepo je, utješno i veselo zamisliti ga kako već tamo gore muštra anđele, jer u pjevanju i oni od njega imaju što naučiti. Dugo je trajalo dok se u govorima nabrojalo samo dio onoga što je sve Ljubo Stipišić za života radio i stvarao kao pjesnik, skladatelj, zapisivač, dirigent, organizator, slikar... Živio je, tražio smisao, radio i umro na svoj način', rekao je u svom vrlo osobnom govoru nad lijesom don Ivan Grubišić.
'Bio je to obred po mjeri velikog i dobrog čovjeka, koji mu je predvodio prijatelj. Rijetko se čuje da se i svećeniku grlo steže dok govori "U raj poveli te anđeli..', kao što se steglo don Ivanu Grubišiću.
Don Ivan je nad odrom čak poveo i pjesmu, kojoj su se svi pridružili... 'O, Ljubo, Ljubo, Ljubo, dobri moj Ljubo, ja malo ljudi znan ća nalik su na te...' pjevalo se na melodiju svima znanog davnog šlagera.
'Ne pamtim ovoliki sprovod'
'Ne pamtim ovoliki sprovod, s ovoliko poznatih ljudi, možda je više puka došlo samo Borisu Dvorniku', rekao je Jakša Fiamengo dok je pokraj nas prolazilo čelo u grobljanskim alejama doista nepregledne kolone.
Nije prošlo nezamjećeno odsustvo gradonačelnika Splita, ne osobe koja to trenutno jest, nego funkcije, kojoj je svakako bilo mjesto tamo gdje se iskazivala zahvalnost i poštovanje velikom Splićaninu Stipišiću Delmati.
Nad samim grobom, don Ivan se prisjetio pjesme koju su zajedno čitali i na koju je Ljubo poskočio s uzvikom – tako treba biti! A u toj pjesmi pokojnik ljudima okupljenim na vlastitom sprovodu kaže: Nije vas trebalo doći toliko. Bila su dovoljna četiri grobara. I još jedan koji bi mi za čitav život rekao – hvala.
Vokalisti Salone i Chorus cantores bili su predstavnici najveće ožalošćene obitelji, one pjevačke, klapske. Zapjevali su Ljubin Oče naš i potresni Testamentum, a iz mnoštva bi im se potiho pridruživali glasovi brojnih pjevača s kojima je Delmata za života radio, nadahnjivao ih i darivao nezaboravnim pjesmama.
Vezani članci:
arti-201110120754006 arti-201110090359006
